Ništa ne bih uradio drugačije. Ništa nisam uradio kako treba. I opet bih sve isto.

Za mene je pozna jesen. Moje lišće ne opada. Ono trune. Raznose ga psi što ga gaze dok jure prema kontejneru, njihovoj verziji narodne kuhinje i društvene pravde. Nema čak ni vjetra koji bi to smradno lišće – ništa ne smrdi kao priroda – zakovitlao onako mokro i ljepljivo. Ni daška. Moje lišće uznese tek skupi automobil u kojem glupi a oholi  sin glupog a oholog oca projuri na putu prema dileru, nakon čega će se zaputiti u crkvu – jer svaki grijeh treba oprost, jer svaka ljudska svinjarija zahtijeva uzvišen razlog.

Ovako ili onako, čovjek će protraćiti život. Sve je svejedno. U središtu svakoga od nas stoji praznina; stoji bezdan. Zato sve što nam se čini vrijednim pronalazimo samo izvan nas: našu djecu, brigu o roditeljima, čast, vjeru, patriotizam, svoju umjetnost. Sve to bacamo u bezdan u nama, kao žrtvu vlastitoj praznini, ne bi li je zatrpali i prikrili. Zalud. Kad viknemo u tu rupetinu, naš glas odjekuje i vraća nam se, neumitno i nemilosrdno kao kajanje.

Tamo gdje su drugi vidjeli, zapravo; tamo gdje su drugi lagali da vide poredak, veliki plan i onoga koji vuče konce, ja sam vidio kontingenciju, haos i entopiju. Sve samo propada, to sam vidio. Svaki poredak teži haosu. Sve teče, aha, ali teče samo ka svome kraju. To je ono što sam vidio. Poredak i smisao postoje tek u naknadnom tumačenju: oni su stvar interpretativnog nasilja. Takozvani smisao je najčišće nasilje. Nisam protiv nasilja, jer nisam protiv istine. A ništa na ovome svijetu nije nasilnije od nje, za kojom sam uvijek čeznuo i za koju sam bio spreman dati sve, uključujući i život. No istina, koja ima moć da ukine svijet, da ga okonča, ne može se kupiti za nešto tako jeftino kao što je ljudska egzistencija.

Za taj sitniš možeš kupiti tek slobodu. To znam, jer tek onda kada sam došao do toga da u svakom trenutku budem spreman da izgubim sve, slobodu sam prvi put osjetio.

Lažem. Ispovijedni ton uvijek prikriva laž: jednako u crkvi kao i u književnosti. Da mogu, a srećom ne mogu, promijenio bih dvije stvari. Jedna je ona o kojoj nikada neću reći riječi, a zbog koje, ma što činio do kraja života, neću otići spokojan. Druga je: trebao sam, umjesto o govnima, pisati o ljepoti koja, uprkos svemu, postoji. Umjesto o majmunima koji vladaju, umjesto o njihovim animalnim igrama moći, umjesto o njihovim zvjerstvima i niskostima nedostojnih životinje, trebao sam pisati o muzici, koja je najviša forma umjetnosti, dakle ljudskosti.

Trebao sam pisati o The Cure.

Koji su jutros objavili album: prvi u 16 godina.

Songs of a Lost World, tako se taj album zove.

Ne mogu se sjetiti. Ne mogu se sjetiti koja je bila prva The Cure pjesma koju sam čuo. Mogla je to biti A Forest: iz nekog razloga mislim da je bila A Forest. Znam samo da sam  imao 12 godina. I da mi je komšija, Robert, dao tri kasete, obojene crnim flomasterom, na kojima su bila snimljena tri sata The Cure.

Ono što je vama Njegoš, meni su The Cure, R.E.M, The Smiths i Joy Division. Ono što je vama „Luča mikrokozma“, meni je Smithov kratki gitarski solo na „A Strange Day“, zabilježen na „Live in Orange“.  Vaš junak je vladika i glas cijela naroda: moji junaci su dva geja, samoubica i čovjek koji nosi karmin. Vaš junak je, kako se ono kaže, sjedio na tronu Svetog Petra Cetinjskog: moji su sjedjeli u vlastitoj sobi, odbačeni i sami, ophrvani bolom zbog svijeta u kojem će, do zadnjega daha, koji će stići kao orden, kao oslobođenje, biti stranci.

Kao što sam, čitavu mladost, činio i ja. Kao što činim i danas.

Kada sam imao 12 godina, čuo sam „Charlotte Sometimes“. Do jutra sam maštao da lutam katakombama. Maštao sam kako nosim baklju i hodam kroz mrak – dolje, ispod svijeta. Dolje: ispod svake porodične vrijednosti, svakog društvenog ideala i svake laži koja čini tradiciju.

Kada sam imao 12 godina, čuo sam „Charlotte Sometimes“. U tom trenutku moji su školski drugovi slušali Riblju čorbu i Bijelo dugme, koji su ih podsjećali na pjesme što su ih slušali njihovi roditelji: na Šabana i Tomu. U tom trenutku, tiho i neprimijetno, naši su se putevi razišli, da se nikada više ne sretnu. Hvala Bogu na tome. Danas, jedino što dijelim sa ljudima koji uživaju u Aleksandri Prijović su bubrezi, jetra, pankreas i debelo crijevo.

Svaki moj politički, dakle etički izbor izvire iz tog trenutka: usamljeno dijete i prvi taktovi „Charlotte Sometimes“.

Da, tačno je: od kiča do krvi tek je korak. Estetski izbor uvijek je i etički. Šekspirolog Nikola Koljević je, prije nego je izvršio samoubistvo, politički opsluživao opsade gradova i koljačke orgije po bosanskim selima. Aleksa Buha, koji je uređivao Marcuseove knjige, činio je to isto. No na kraju se sve svodi na pitanje autentičnosti: kraj određuje sve. Kraj određuje ko si, zapravo, bio.

Ne: Ratko Mladić nije ušao u Srebrenicu pjevajući „Just Like Heaven“. Ne: Emir Kusturica u Višegradu, gdje je na mostu ubijeno i u Drinu bačeno tri hiljade ljudi, zbog čega Višegrađani do danas ne jedu ribu, nije podigao spomenike Robertu Smithu, Morrisseyu, Michael Stipeu i Ian Curtisu, nego Andriću i Njegošu. Ne: Smithovi goti nisu upravljali koncentracionim logorima u Prijedoru. Sve su to činili dobri očevi, dobri domaćini i dobri vjernici.

U jednom trenutku, shvatiš da samoća, koju sam oduvijek osjećao, nije teret, nego blagoslov, lijek, the cure. Razumiješ da zbog toga što si drugačiji ne treba osjećati stid. Razumiješ da samoća ne znači povlačenje i predaju, nego je poziv na borbu. Ako to znači da si sam protiv svih: onda sam protiv svih. Mnogo godina kasnije sam, čitajući Benjamina koji je, bježeći od nacista, u Portbou, u Kataloniji izvršio samoubistvo, saznao da je „Ad plures ire“, pridružiti se mnoštvu, kod Latina značilo – umrijeti.

Živjeti u gomili znači biti mrtav.

P.S.

Songs of a Lost World je odličan. Jedna pjesma ulazi u njihov kanon: Endsong. Mogla je zatvoriti i „Disintegration“. Koji je najbolji The Cure i jedan od najboljih albuma u povijesti pop muzike. Pa vi računajte.

Andrej Nikolaidis je kolumnista crnogorskog portala CdM