U januaru 1913. godine čovjek čije je pasoš glasio na ime Stavrosa Papadopoulsa iskrcao se iz krakovskog voza na Sjevernu stanicu u Beču. Bio je tamne puti, imao je velike seljačke brkove i nosio je vrlo jednostavan drveni kofer.

“Sjedio sam za stolom”, napisao je godinama kasnije čovjek koji ga je došao upoznati, “kada su se otvorila vrata i kada je ušla nepoznata osoba.”

“Bio je nizak, mršav, njegova sivkasto-smeđa koža prekrivena mrljama. Nisam vidio ništa u njegovim očima što bi ličilo na prijateljstvo.”

Pisac ovih redova bio je disident, ruski intelektualac, urednik radikalnih novina pod nazivom Pravda. Zvao se Lav Trocki. Čovjek kojeg je opisao zapravo nije bio Papadopouls. Rodio se kao Josif Visarionovič Džugašvili, prijateljima poznat kao Koba, a danas ga pamtimo kao Josifa Staljina.

Trocki i Staljin bili su samo dvojica od brojnih ljudi koji su živjeli u centru Beča 1913. godine a čiji je život bio predodređen da uobliči ili razori veći dio 20. stoljeća.

Bila je to raznovrsna grupa ljudi. Dvojica revolucionara, Staljin i Trocki, bili su u bijegu. Sigmund Frojd je već bio dobro poznati naučnik.

Psihoanalitičar, kojeg su sljedbenici uzdizali kao čovjeka koji je otkrio tajne uma, živio je i radio u ulici Berggasse.

Mladi Josip Broz, koji je kasnije stekao slavu kao jugoslavenski vođa maršal Tito, radio je u fabrici automobila Daimler u Wiener Neustadtu, gradiću južno od Beča i tragao je za novim poslom, novcem i dobrim provodom.

Zatim je tu bio 24-godišnjak sa sjeverozapada Austrije čiji su snovi o studiranju slikarstva na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti bili dva puta srušeni. Bio  je smješten u jeftinom konačištu Meldermannstrasse, blizu Dunava. Zvao se Adolf Hitler.

U svojoj glasovitoj knjizi Thunder at Twilight Frederic Morton zamišlja Hitlera kako u tadašnjem Beču govori svojim cimerima  “o moralu, rasnoj čistoći, njemačkoj misiji i slovenskoj izdaji, o Jevrejima, jezuitima i masonima".

“Njegov pramen kose bi zalepršao, njegove farbom išarane ruke sjekle bi kroz zraj, njegov glas bi se uzdigao do operskih visina. A onda, jednako naglo kao što bi krenuo, samo bi zašutio. Sakupio bi stvari na gomilu uz halabuku, te odjezdio do kutka u kojem je bio njegov krevet."

U gradskoj palači Hofburg, živio je tada ostarjeli car Franz Josif, koji je carstvom vladao od 1948, od velike godine revolucija.

Nadvojvoda Franc Ferdinand, njegov nasljednik, boravio je u obližnjoj palači Belvedere, željno iščekujući prijestolje. Njegovo ubistvo sljedeće godine pokrenulo je Prvi svjetski rat.

Beč je 1913. godine bio glavni grad Austro-Ugarske, koju je činilo 15 nacija i više od 50 miliona stanovnika.

"Iako nije baš bio melting pot, Beč je imao vlastitu kulturnu posebnost, koja je privlačila ambiciozne ljude iz cijelog carstva”, kaže Dardis McNamee, glavna urednica Vienna Review, austrijskog mjesečnika na engleskom jeziku.

“Manje od polovine od dva miliona stanovnika grada bili su ondje rođeni, a otprilike jedna četvrtina dolazila je iz Češke (danas zapadna Češka) i Moravske (sada istočna Češka), tako da se češki govorio rame uz rame uz njemački u mnogim sredinama.

Podanici carstva govorili su desetak jezika, objašnjava McNamee.

“Oficiri austrougarske vojske morali su biti sposobni da komanduju na 11 jezika osim njemačkog, a na svakom od njih bio je napisan službeni prijevod državne himne.

Ovaj jedinstveni spoj stvorio je vlastiti kulturni fenomen, bečku kafanu. Legenda o njihovom nastanku kreće s vrećama kafe koje je ostavila osmanska vojska nakon neuspjele opsade 1683. godine.

“Kultura kafane i pojam debate i diskusije u njima u velikoj je mjeri dio bečkog života sada i tada“, objašnjava Charles Emmerson, autor knjige 1913: In Search of the World Before the Great War i viši naučni suradnik u istraživačkom centru Chatham House.

“Bečka intelektualna zajednica zapravo je bila prilično mala i svi su se poznavali a to je omogućilo razmjenu preko kulturnih granica.”

To je, dodaje, pogodovalo političkim disidentima i bjeguncima.

"Niste imali strašno moćnu centralnu državu. Možda je bilo malo aljkava. Ako ste htjeli da nađete mjesto gdje ćete se sakriti u Evropi, gdje biste mogli da upoznate mnogo drugih zanimljivih ljudi, onda bi Beč bio idealno mjesto za to."

Frojdovo omiljeno utočište, Cafe Landtmann, još stoji na Ringu, poznatom bulevaru koji okružuje povijesni gradski Inere Stadt.

Trocki i Hitler posjećivali su Cafe Central, udaljen samo nekoliko minuta hoda, gdje su torte, novine, šah i, prije svega, razgovor bili strasti posjetitelja.

“Dio onoga što je kafiće činilo toliko važnim jeste što su ih svi posjećivali", kaže McNamee. “Tako da je došlo do ukrštanja raznih disciplina i zanimanja, štaviše granice koje su kasnije postale toliko rigidne u zapadnoj misli, tada su bile veoma fluidne.”

“Bilo je to vrijeme poleta jevrejske inteligencije i nove industrijske klase, koju je omogućilo dobijanje punog građanskog prava od Franca Jozefa 1867. godine, i potpuni pristup školama i univerzitetima."

Iako je grad bio i ostao sinonim za muziku, raskošne balove i valcer, njegova tamna strana bila je posebno mračna. Ogroman broj njegovih građana živio je u sirotinjskim četvrtima, a 1913. godine je skoro 1.500 Bečlija oduzelo sebi život.

Niko ne zna da li je Hitler naleteo na Trockog ili je Tito sreo Staljina. Ali djela poput Dr Freud Will See You Now, Mr Hitler – radijska drama Laurencea Marksa i Mauricea Grana iz 2007. godine – živahna su maštanja takvih susreta.

Požar koji je izbio sljedeće godine uništio je veliki dio intelektualnog života Beča.

Imperija se raspala 1918. godine, dok je Hitlera, Staljina, Trockog i Tita pokrenulo u karijere koje će zauvijek obilježiti svjetsku historiju.

(Izvor: BBC Radio)