Robert Capa ne postoji niti je ikada postojao. Možda se čini kao čudno, jer mnogi vjeruju da je Capa bio najbolji ratni fotoreporter u historiji, ali to je činjenica. Robert Capa zapravo je pseudonim, brend iza kojeg se krilo dvoje ljudi, muškarac i žena: Endre Friedmann i Gerda Taro.

No, krenimo od početka.

Gerta Pohorylle, čije je djevojačko prezime glasilo Taro, rođena je u Stuttgartu 1. augusta 1910. u jevrejskoj, buržoaskoj i poljskoj porodici. Nije teško zamisliti da su, nakon uspona Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke na vlast 1933. i Gerta i njezina porodica bili prisiljeni poduzeti mjere kako bi preživjeli. Mlada Gerta tada je odlučila pobjeći u Pariz sa svojom prijateljicom.

Endre Friedman, poznatiji kao Robert Capa, rođen je u Budimpešti 22. listopada 1913. godine i jedini je fotoreporter koji je zabilježio iskrcavanje Saveznika u Normandiji, ali i svima poznat autor izreke Ako ti slike nisu dovoljno dobre, nisi dovoljno blizu.

Zbog ekonomskog i socijalnog stanja 1930. odlazi iz Budimpešte u Berlin gdje upisuje studij novinarstva i političkih znanosti i započinje svoju karijeru kao fotoreporter. Tri godine nakon, po usponu nacističke vlasti, Capa napušta Njemačku i seli se u Pariz. Njegove prve objavljene fotografije portretirale su Lava Trockog u Kopenhagenu za vrijeme njegova govora o važnosti Ruske revolucije.

Godinu nakon boravka u francuskoj prijestolnici, Taro je upoznala Endrea Friedmanna s kojim je razvila briljantnu ideju: stvoriti izmišljeni lik pod čijim imenom će potpisivati djela koja bi kasnije prodavali medijima.

Tako je rođen Robert Capa, bogati i slavni američki fotograf. Kako knjiga „Robert Capa, retrospective 1932-1954“ objašnjava, Endre, koji se pretvarao da je Capin laboratorijski operater, bio bi taj koji bi zapravo snimio fotografije koje bi Gerda, koja je radila za fotografsku agenciju, prodavala kao Capine originale. Kad bi bilo koji urednik želio vidjeti Capu ili intervjuirati njega, Gerda bi izmislila izgovor da izbjegne nemogući susret. I trik je upalio.

Gerda je uvjerila izdavače da fotografije Roberta Cape zaslužuju mnogo veću cijenu nego inače, jer su zaista vrijedne toga. I zajedno su preskočili antisemitizam nekih izdavača jer su dobijali honorare koji su im omogućili pokrivanje troškova i ugodniji život.

Građanski rat u Španiji omogućio je transformaciju Capinog alter ega u pravi medijski fenomen. No fotografska karijera dvojca razdvojila se početkom 1937. godine, kada je Gerda potpisala ugovor s pariškim večernjim novinama Ce Soir i ostala živjeti u Casa de la Alianza u Madridu bez Friedmanna. Tako je krenula vlastitim putem, fotografirala pod svojim jedinim, a ponekad i zajedničkim potpisom "Reportaža Capa & Taro".

S Gerdom Taro Friedman dokumentira ratne sukobe u Španiji, stiče svjetsku slavu fotografijom palog vojnika, The Falling Soldier (punog naziva Loyalist Militiaman at the Moment of Death, Cerro Muriano, September 5, 1936.), koju danas svi nazivaju kultnom slikom rata.

Capa 1944. sudjeluje u drugom napadačkom valu Dana D. Pod konstantnom je paljbom uspio snimiti 106 slika, no zbog tehničke pogreške prilikom razvijanja fotografija ostalo je sačuvano njih samo 11, a najpoznatija je The Face in the Surf.

Capa umire 1954. u Francuskoj Indokini, današnjem Vijetnamu, nagazivši na minu.

Prva značajna reportaža potpisana prezimenom Tarovim objavljena je 15. aprila 1937. Milicioneri, trupe, patrole, naoružane žene... Njena je pažnja bila je usmjerena na liniju fronta ali i na civilno stanovništvo. Bila je svjesna snage fotografije i te su hrabre fotografije imale naglašenu informativno-propagandnu narav. Njen krajnji cilj bio je stati na kraj neintervencionističkoj politici koju su zagovarale zapadne sile u španskom sukobu.

I Taro i Capa te njihov kolega fotograf David Seymour (poznatiji kao "Chim") prikazali su ratnu destrukciju iz ugla žrtava s ciljem izravnog pritiska na one koji su na vlasti i donose političke odluke. Ratno fotoreporterstvo s političkim uvjerenjima.

Nažalost, zadesila ju je nesreća na frontu. Dok su se republikanske trupe povlačile pred zračnim napadom nacionalističke strane, tenk van kontrole slučajno ju je pregazio. Prebačena je u poljsku bolnicu 35. divizije u El Escorialu, no liječnici nisu uspjeli spasiti život fotografkinje te je umrla u ranim jutarnjim satima 26. jula 1937. godine.

Francuska komunistička partija podigla joj je spomenik a stranka je kupila grob sa 100-godišnjom koncesijom na groblju Père-Lachaise. Cvijeće i intelektualci okružili su njen grob, bio je to oproštaj od mlade, hrabre i lijepe žene koja je dala najveću žrtvu za antifašističku stvar, objasnili su.  “Sada kada je Gerda umrla, za mene je sve gotovo”, kazao je Friedmann nakon što je saznao za smrt svoje voljene u Parizu.