Zbog raspodjele afričke teritorije od strane evropskih kolonijalnih sila, etničke skupine Herero i Nama u Namibiji bile su podvrgnute zlostavljanju i masakriranju od strane njemačke carske vojske između 1904. i 1908. Više od stotinu godina nakon tih događaja, njemačka Vlada je službeno zatražila oprost za zločine počinjene u toj afričkoj zemlji tokom kolonijalne okupacije i priznala genocid koji su pretrpjeli ti narodi.
Za većinu ljudi genocid u Namibiji je epizoda u historiji koja je potpuno ili praktično nepoznata. No, unatoč tome, realnost je da je njemačka carska vojska provodila, između 1904. i 1908., brutalnu represiju protiv etničkih skupina Herero i Nama porijeklom iz te zemlje, u onome što mnogi smatraju prvim genocidom u 20. stoljeću. Njemačka se 2004. službeno ispričala za te događaje, 2019. je njemački parlament upotrijebio izraz "genocid" za njih, a u maju 2021. potpisan je sporazum o naknadi štete koju su pretrpjele žrtve nakon godina nesuglasica.
Njemačko Carstvo kojim je vladao Kaiser Wilhelm II postalo je kolonijalna sila zahvaljujući sporazumima potpisanim na Berlinskoj konferenciji održanoj 15. novembra 1884. Ti su sporazumi pomogli evropskim zemljama da podijele i kontroliraju velika područja afričke teritorije, te su imali lak pristup svojim bogatstvima.
Priča o tome kako je Njemačka postala dijelom teritorija Namibije započela je nekoliko godina ranije, kada je bogati njemački trgovac duhanom po imenu Adolf Lüderditz 1881. stigao u nigerijski grad Lagos. Namjera mu je bila proširiti svoje poslovanje na tom području, ali n ije imao sreće jer se nije mogao takmkičiti sa strašnom konkurencijom koju su predstavljale strane firme koje su tamo već osnovane. Međutim, Lüderditz nije bio obeshrabren tim neuspjehom i uputio se u gradić na namibijskoj obali pod nazivom Angra Pequena (mala uvala na portugalskom).
Zajedno sa svojim partnerom Henrichom Vogelsangom, Lüderditz je otkrio da je regija bogata mineralnim resursima i guanom, prirodnim gnojivom proizvedenim iz ptičjeg izmeta. Malo po malo, dva partnera proširili su svoje poslovanje i počeli kupovati dijelove teritorije u zamjenu za novac i oružje autohtonom narodu. Ta je razmjena obavljena s poglavarom Nama (na Zapadu poznatim kao Hotentoti), jedne od etničkih skupina koje su naseljavale regiju, a koji je usvojio zapadno ime Josef Fredericks.
To je potaklo dvojac da nastave sklapati što više poslova, a vrlo brzo su oba partnera smislila varku kako bi osvojili veći dio teritorije. Prevara se sastojala od toga da je šef Nama, nesvjestan razlike između njemačke i engleske milje (njemačka milja uključuje 7.149 m, dok je engleska samo 1.609), potpisao kupoprodajni ugovor za "20 geografskih milja" dvojici trgovaca za £ 500 i šezdeset pušaka. Kad je shvatio da je zapravo prodao više teritorija nego što je namjeravao, osudio je prevaru, ali bilo je prekasno. Od tada je područje koje je omeđivalo Angra Pequenu i ušće rijeke Orange preimenovano u Lüderitzland.
Kako bi postigao veću stabilnost u svom poslovanju, Lüderditz je tada zatražio podršku od njemačke vlade u namjeri da stvori protektorat u regiji, no carsko njemačko ministarstvo vanjskih poslova dvojilo je hoće li pristati na taj zahtjev iz straha od sudara s interesima koji Velika Britanija je imala u regiji.
U stvarnosti, njemačka je zabrinutost bila da su ekonomski troškovi operacije previsoki i da je teško održati pretjeranu ekspanziju njezinih posjeda. Na kraju, kada su uslovi počeli biti povoljniji, njemački kancelar Otto von Bismarck više puta je tražio od Londona da pojasni svoje namjere u jugozapadnoj Africi. Nakon što nije dobio nikakav odgovor, a vidjevši da je britanski državni sekretar, lord Derby, naredio da preuzme posjed jugozapadne obale Afrike, Von Bismarck je pristao proglasiti njemački protektorat (Schutzgebiete) i postaviti carsku zastavu 7. avgusta, 1884. godine.
Godine 1885., uz podršku njemačkog bankarskog sistema, stvoreno je Njemačko kolonijalno društvo za jugozapadnu Afriku i imenovan je vladin povjerenik, pravnik i diplomat Heinrich Göring, otac budućeg nacističkog moćnika Hermanna Göringa. Problem je bio u tome što Göring nije mogao razumjeti vrlo komplicirane plemenske lavirinte stanovnika regije, za što je bio spremniji pukovnik Theodor Leutwein, guverner jugozapadne Afrike.
Na dužnosti od 1894., Leutwein se posvetio sijanju razdora među domorocima, te im je riskantnim političkim akcijama oduzeo sva sredstva da na taj način podupru naselja njemačkih kolonista. Za to se nije ustručavao koristiti schütztruppe, snage pod izravnim nadzorom Kajzera, s ciljem ubrzanja procesa izvlaštenja zemlje od domorodaca.
No, ono na što Njemačko Carstvo nije računalo je poglavica plemena Herero, Samuel Maharero, koji je, s namjerom da pokuša uspješniju pobunu od one koja je izbila 1896., krenuo u napad na vojsku koju su 1904. formirali njemački doseljenici. Nakon bitke su ostala 123 mrtva njemačka doseljenika. Leutweina je tada zamijenio mnogo iskusniji general, poznat po ekstremnoj okrutnosti svojih metoda, po imenu Lothar von Trotha.
Ali Herero nisu bili sami u svojoj nakani da protjeraju Nijemce iz zemalja njihovih predaka. Pridružili su im se iz naroda Nama kada su vidjeli da su i njihove južne zemlje u opasnosti. Berlin je dao zeleno svjetlo za 14.000 njemačkih vojnika pod Von Trothom da počnu gušiti pobunu Hereroa i Nama, koje nisu imali oružje potrebno za sukob s dobro naoružanom i iskusnom vojskom poput Njemačke.
Imajući samo jedno na umu, uništenje obje etničke skupine, Von Trotha nije pravio razliku između muškaraca, žena ili djece, da li su strijeljani, obješeni na drveće ili osuđeni na smrt od gladi i žeđi dok su lutali pustinjom. Oponašajući metode koje su Englezi koristili u Južnoj Africi, Von Trotha je podigao koncentracione logore poput onog na otoku Shark Island, smještenom u zaljevu Lüderitz.
U njemačkim koncentracionim logorima, osim masovnih ubistava, na zatvorenicima su se provodili eksperimenti s ciljem potvrde njihove rasne inferiornosti mjerenjem lobanja pokojnika. Drugi logori, u vlasništvu uvoznih i izvoznih kompanija, kao što je firma Woermann, koristili su zatvorenike kao robovsku radnu snagu. Historičari su procijenili da je oko 60.000 Hereroa i 10.000 Nama istrijebljeno i protjerano iz svojih zemalja nakon pobune.
Godinama kasnije, nakon poraza u Prvom svjetskom ratu i potpisivanja Versajskog ugovora 1919., Njemačka je izgubila sve svoje kolonije. Sve do 1980. tradicionalna njemačka historiografija nastavila je hraniti mit o zapadnom "dobrom civilizatoru", pobožnom prema domorocima koji su žigosani kao iracionalna bića bliža životinjama nego ljudima. Godinama kasnije, za vrijeme nacističkog režima, Von Trotha je odlikovan kao nacionalni heroj i po njemu je nazvana jedna ulica u Münchenu.
No prije nekoliko godina, 2006., ulica je preimenovana u Herero Strasse, a godinu dana kasnije porodica Von Trotha otputovala je u Namibiju kako bi se susrela s predstavnicima naroda Herero i zamolila ih za oproštenje u ime njihove porodice zbog pokolja koji je počinio njihov predak u tim zemljama, nečega čega su izjavili da se "duboko srame".