Nakon podosta godina, desetak najmanje, u posjeti sam kod starog druga F. Dok on u kuhinji priprema posluženje, sjedim u dnevnom boravku i radoznalo razgledam zanimljiv enterijer, njegovih majstorskih ruku djelo.

Na prvi pogled, sve je nenametljivo i minimalizirano: boje, oblici, diskretni ukrasi. Ništa naročito neobično, ali, srećom, imao sam vremena, počeh pažljivije razgledati to “ništa naročito neobično” i bljesnu mi misao kako je, poput slavnog kipara Rodina, F., zapravo, samo odstranio svaki višak, čak i najmanji detalj koji bi mogao zamirisati na kič, a ono što je preostalo čista je umjetnost.

Helem, dok gledam u njegovu majstoriju, zaista sam impresioniran, jer, osim profinjenog osjećaja za estetiku jednostavnosti, uviđam da posjeduje rijedak, bogomdani kvalitet: jasnu viziju cjeline i prije no što počne raditi na njoj.

Bio je znatno stariji od mene, ali dugo se i dobro poznajemo (bili smo komšije neko vrijeme). Od vremena kad je bio zgodan, markantan frajer, vazda okružen lijepim ženama, a ja stidljivi klinac, srednjoškolac, presretan što uopće mogu biti u njegovoj blizini. Zašto mi je to dopuštao, ne znam.

Kakogod, bio je dobrohotan prema meni, dosta toga znao o mnogo čemu, nije škrtario na transferu znanja, pa sam, zahvalan na strpljenju i vremenu koje mi je poklanjao, žedno učio i pamtio.

Tako, naučio me je kako slušati “uvrnute” bendove, kako čitati Andrića, kako voziti automobil i popraviti ovaj ili onaj kvar na njemu i šta sve ne.

Osobito je volio rusku književnost. Tolstoja je smatrao najvećim, a Dostojevskog tek prosječnim ruskim klasikom (nešto kasnije, kao student, sličnu klasifikaciju naći ću u, osim struci, malo poznatom, ali iznimno lucidnom eseju Vladimira Nabokova o ruskoj književnosti).

“Dostojevski kao pripovjedač balansira između detektivskog romana i romana toka svijesti. Roman toka svijesti mu je bliži, a detektivski, opet, nametao se kao nužnost zarad populističkog i komercijalnog efekta. Tako podijeljen, počesto se pogubi i ne zna da l’ je poš’o il’ je doš’o. Raslojava naizgled uspostavljenu fabulu, nijansira nebitne, a zanemaruje bitne likove, a nerijetko već oformljeni lik neobjašnjivo nestaje i do kraja priče više ga nema. Kažem ti, Dostojevski je sasvim prosječan pisac”, govorio mi je F. prije skoro četrdeset godina.

Sjećam se da sam tad žustro reagirao na njegovo krajnje neprimjereno minimiziranje jednog od meni najdražih pisaca, na šta je F. nehajno odmahnuo rukom, nasmijao se i kratko rekao: “Ti si kao mlado vino. Treba da odstojiš.”

– I? Kako ti se čini – reče dok ulazi u sobu i stavlja posluženje na stol.

– Impresivno. Čestitam.

– A, reci mi, znaš li zbog čega se ljudi osjećaju ugodno na moru?

– Testiraš me?

– Iskreno, da.

– Zašto?

– Poslije ću ti reći.

– Pa, dobro. Zbog estetike jednostavnosti. Sve je, ustvari, to nešto malo, svega četiri elementa, u savršenom suglasju: nebo, more, kamenjar i oskudna vegetacija. Ljudi to intuitivno osjećaju, pa otud i ugoda.

– Tačno. Ovo u šta gledaš upravo je to. Sad ja tebi čestitam.

– Znaš šta! Dok je takvih poput tebe, živjeti u ovom unesrećenom gradu i nije baš toliko tegobno.

– Nemoj tako. Nije Tuzla loša, samo se treba sviknuti na nju, kao na loš duhan ili rakiju brlju. Osim toga, kad smo već kod rakije, prestao sam je piti, Bogu hvala, pa hajde da nazdravimo mojim domaćim šerbetom!

– Hajde! Živjeli!

Veliki, kišama isprani predizborni plakat prvo je što sam ugledao po izlasku iz F. zgrade. Na njemu također isprani i isprazni slogan (nešto o boljem sutra, čini mi se) i nasmiješeni političar, šanerskih crta lica, proročki zagledan negdje u daljinu, u nekakvo samo njemu znano bolje sutra.

Noć je prohladna i odustajem od planirane šetnje. Zaustavljam taksi, a u automobilu ugodno, toplo i tiha, opuštajuća muzika. Srećom, taksista nije pričljiv.

Računam da će vožnja potrajati sedam-osam minuta, udobnije se namještam, gledam kroz prozor skvašen pokojom kapljicom kiše rosulje, slušam muziku i gladno kradem rijetke i ugodne trenutke spokoja.