U martu 1995. godine tzv. Vojska Republike Srpske pokrenula je žestoke napade na linije odbrane Drugog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Početkom mjeseca, duž cijele linije odbrane, agresor je mjestimično napadao. Pucalo se cijelom linijom odbrane – od Čelića, Brke, Stare Majevice, Tetime, Ban Brda, pa sve do kalesijskog ratišta. Ovi agresorski napadi bili su, ispostavit će se, ispitivanje terena, da vide koliko smo spremni odgovoriti na predstojeću opću ofanzivu pripremanu pod nazivom “Spreča 95”.

Dio njihovog napada koncentriran na Majevici bio je samo paravan za akciju koja će uslijediti za dva dana. Agresorske snage pokušale su manjim udarom skrenuti pažnju s većeg napada na slobodnu teritoriju Teočaka i Sapne.

U jutarnjim satima dobili smo instrukcije da se sa svojih položaja, koje smo dan prije zaposjeli na Ban Brdu, prebacimo na drugo ratište u našoj zoni odgovornosti. Kada smo krenuli, niko nam nije rekao kamo tačno idemo jer i neki od oficira nisu bili sigurni je li to Sapna ili je Teočak.

Kamioni su vrludali kroz jutarnju maglu po blatnjavom putu koji je bio samo malo poravnat bagerom. Inače se ovdje kretalo ratnim putevima, koji su kao alternativa prosijecani dalje od neprijateljskog djelovanja. Vozili smo se dugo. Zaustavili smo se na jednom od punktova na kojem nam je rečeno da sačekamo još dva kamiona i da onda skupa pođemo dalje. Sat prije podneva stigli smo u Teočak. Bilo je tu nekoliko jedinica iz Tuzle i Gračanice pristiglih u jutarnjim satima prije nas. Čekali su da zajedno uđemo u liniju.U jednom trenutku čula se pucnjava iz pješadijskog naoružanja, a onda su odjeknule i snažne detonacije. Jedan nam borac reče: “Ovo je gore na Bilalićima, od jutros ne prestaje. Mislim da ćete vi gore jer je najpotrebnije. Uskoro će neko doći po vas, pa ćete tačno znati.”

Nakon petnaest minuta, stigao je komandant bataljona Teočanske brigade i obavijestio nas da idemo upravo u Bilaliće. U putu saznajemo da je to mjesto zbog svog strateškog položaja neprekidno pod vatrom i napadima.

Ubrzo smo došli na predviđenu lokaciju. Devastirane, razrušene kuće i razvaljeni krovovi potvrđivali su ono što smo maloprije čuli za ovaj zaselak u Teočaku.

Mi smo došli na sami spoj s borcima iz Gračanice. Ispred nas se nalazio brisani prostor, dvadesetak metara dugačak. Odatle je išao veliki šljivik iza kojeg se, po kazivanju mještana, nalazio put kojim agresori dolaze na liniju razdvajanja. Rasporedili smo se, pregledali oružje i opremu. U međuvremenu se sitna kiša pretvorila u susnježicu.

U vrijeme najvećeg pljuska, oko 12 sati, uslijedio je agresorski napad. Lijevo od nas bile su dvije manje prizemne kuće iza kojih je izašla njihova pješadija, ali po jakom pljusku teško se moglo razaznati odakle sve dolaze. Desno od nas također je počela pucnjava. Jedan od naših momaka uočio je da su nam počeli prilaziti i iz našeg pravca. Pogledali smo bolje i vidjeli ih kako polupogeti kroz šljivik dolaze pravo prema nama. Išli su u tri grupe od po dvadeset ili trideset vojnika.

Mirsad, lijevo od nas, otkri svoju osamdesetčetvorku i mahnu rukom: “Dajte mi pomoćnika ovamo. I ne pucajte. Niko. Ja ću prvi.” Prišao nam je: “Slušajte, ima nas ovdje u tranšeji osmerica. Ovako ćemo. Kad dođu do ove međe, na kraj, vas trojica – pokaza na momke iz Gračanice – trebate zapucati, a zatim iskočiti iz tranšeje. Odmah zalegnite za onaj brežuljak tamo i ni slučajno se ne vraćajte. Znači, što brže možete, zapucajte i iskačite.” Momci klimnuše glavom shvatajući plan. “Vi ostali, pustite ih što bliže.”

Nekoliko desetina sekundi sporo su prolazili. Pogureni, još ne otvarajući vatru, četnici su išli pravo na nas. Ja sam bio naslonjen na zid tranšeje, otkočio sam nitroglicerinku i držao ih na nišanu.

Desno od nas odjekivala je pješadijska pucnjava. Ondje je napad na našu liniju bio u punom jeku. Mirsad se okrenuo i pokazao naprijed, a onda pribio kundak osamdesetčetvorke ramenu. Začuo se rezak zvuk mitraljeza. Prvi četnički ešalon povaljao je kao klasje. Mitraljez je bljuvao ubojitu salvu po brisanom prostoru. Neki su pali jaučući u samrtnom bolu, dok su drugi zalijegali i otvarali vatru. Mirsad mahnu momcima iz Gračanice. Oni zapucaše i iskočiše iz tranšeje. Za tren oka našli su se iza brežuljka odmah iza nas. Gledao sam prema četnicima. Većina ih je vidjela da su momci iskočili iz tranšeje pa su naglo potrčali prema nama. Mirsad mi kratko viknu: “Poslije mene!”

Ponovo je njegov mitraljez zasiktao. Ovaj su put, sad nam mnogo bliži, nezaštićeni četnici padali jedan za drugim. Pucao je neprestano duže od dvije minute. A onda je naglo stao i pokazao mi prema naprijed. Ispucao sam iz nitroglicerinke jedan probni metak da vidim gdje će pasti. Sljedećih pet slijedilo je njegovu putanju. Strašne, jezive detonacije uz grmljavinu odjeknule su ispred nas.

Navukao sam drugi doboš i ispalio ga kompletnog. Ponovo su detonacije zatresle zemlju, a onda su iz tranšeja iz svih sredstava naši momci raspalili po njima.

Mirsad me zovnu da ponesem još jednu kutiju municije za osamdesetčetvorku dok je Hamza sklapao redenik. “Pogledaj ih dolje”, reče Mirsad pokazujući rukom. A dolje, u šljiviku, četnici su panično tumarali lijevo-desno pokušavajući pokupiti ranjene i poginule.

A onda se desno od nas prolomi pucnjava praćena s tri jake detonacije. Gledali smo kako četnici bježe zdesna prema šljiviku spašavajući živu glavu. U pola četničkog napada borci Teočanske brigade provalili su im bok i razbili ih na dva dijela. U općoj bježaniji jedni su otišli direktno na naše položaje i tu zauvijek ostali ležati.

Na samom sastavu livade i šljivika, ispred nas, ležalo je osam mrtvih četnika. Kada su počeli da im pregledaju dokumente, vidjelo se da ih je pola iz Srbije. Taj su dan nakon velikog poraza za odmazdu granatirali po Bilalićima i Starom Teočaku. Svoje su herojstvo taj dan mogli pokazati jedino tako – granatirajući civile i civilne objekte.

Bilalići i Teočak još su jednom odbranjeni, po ko zna koji put.

Taj dan, u tim žestokim borbama, na našoj strani poginula su dva borca, a pet ih je lakše ranjeno. Neprijatelj je pretrpio velike gubitke. Samo ih je na našoj strani ostalo trinaest mrtvih, a izvučena su i dva ranjena četnika. Ostavili su za sobom veliki broj pušaka, tri mitraljeza, municiju, zolje... Malo su oni o tome taj dan brinuli. Jedino što im je to poslijepodne bilo na pameti jeste da iz Bilalića izvuku živu glavu.