Dok region gori, a Turska diplomatijom pokušava ugasiti požar, najveća opoziciona Republikanska narodna partija (CHP) je preokupirana sobom, odnosno sopstvenom, moglo bi se reći egzistencijalnom, krizom.
Istraga korupcije bivšeg gradonačelnika Istanbula Ekrema İmamoğlua i saradnika mu je trenutno manja glavobolja za lidera Özgüra Özela. Naime, pitanje koliko će još biti na čelu partije, te da li će i koliku kaznu u krivičnom postupku u vezi sumnjivog kongresa na kojem je došao na njeno čelo su mu sigurno važniji od İmamoğlua.
Prvo pitanje može biti odgovoreno vrlo brzo. Već 30. juna očekuje se odluka 42. Građanskog suda o 38. kongresu CHP-a održanom od 4. do 5. novembra 2023. u Ankari na kome je, kako vrlo brojni i ozbiljni dokazi pokazuju, manipulacijama i podmićivanjem delegata Özgür Özel "pobijedio" dotadašnjeg predsjednika Kemala Kılıçdaroğlua.
Istraga se vodila godinu i otkrila je, baš kao što su "glasine" za vrijeme i neposredno posle kongresa tvrdile, da su delegatima nesebično dijeljeni novci, računari, mobilni telefoni, zapošljenja za rođake, pa čak i kriptovalute.
Očekivana odluka suda je da poništi 38. kongres, odnosno sve odluke, uključujući izbor predsjednika, donesene na njemu. To bi, skoro pa nevjerovatnom igrom sudbine, vratilo u predsjedničku fotelju Kemala Kılıçdaroğlua ili u slučaju da je on odbije uvođenje prinudne uprave.
Saznanja o podmićivanju delegata su dovela do otvaranja drugog, ovog puta, krivičnog procesa sa 86 osumnjičenih i 40 svjedoka. Od tih 86 osumnjičenih glavna imena su sadašnji lider CHP-a Özgür Özel i Ekrem İmamoğlu.
Svjedoci su delegati koji su, često inkriminirajući sebe, izašli sa svjedočenjima o primanju mita u svim navedenim oblicima. S obzirom da se radi o krivičnom postupku kazne za optužene bi se mijerile dužinom zatvorske kazne i zabrane bavljenja politikom.
Dakle, 42. Građanski sud se isključivo bavi pitanjem da li je 38. kongres CHP-a bio legalan ili ne. Čak i kada bi se na neki volšeban način zanemarili dokazi o kupovini glasova delegata (što je praktički nemoguće) kongres bi, po slovu zakona, morao biti poništen iz proceduralnih razloga. Ekrem İmamoğlu bio je predsjedavajući vijeća na tom kongresu.
Slovo zakona kaže da predsjedavajući vijeća nikada i ni u kakvim okolnostima ne smije napustiti mjesto dešavanja kongresa dok isti traje. Ekrem İmamoğlu je uprvo to uradio, "skoknuvši" do Istanbula 5. novembra 2023. da bi se uveče vratio u Ankaru da slavi namještenu pobedu Özgüra Özela.
Panika je, dakle, razumljiva, što se ne može reći za iracionalne poteze dvojca Özel - İmamoğlu.
Prvo su pokušali da privole Kemala Kılıçdaroğlua, čovjeka kome su tim kongresom, po njegovim riječima "zabili nož u leđa", da na neki način interveniše da "da izjavu kojom bi se diskusije okončale u dobroj vjeri" (Özel).
Međutim, Kılıçdaroğlu ni na koji način nije dio tih sudskih procesa, koji su, bitno je napomenuti, pokrenuti na inicijativu drugih članova CHP-a. Shodno tome čak i da je htio, a ozbiljno treba pitati zašto bi htio, on te procese nije mogao zaustaviti.
Kada se to nije desilo pokrenuli su otrovnu antiKılıçdaroğlu kampanju po svojim glasilima, kako štampanim, tako TV kanalima, plus regrutujući armiju trolova i botova na društvenim mrežama.
Takve kampanje obično više govore o onima koji ih pokreću nego o njihovim metama. Nema te količine blata koja može da pokrije gadost onih koji ga bacaju na nekoga koga su do prekjučer slavili (kao predsjedničkog kandidata) i nazivali (političkim) ocem.
Pomalo čudno ti napadi se uglavnom svode na "atentate na karakter" bez ulaženja u "detalje" Kılıçdaroğluove biografije koji zaista jesu kompromitujući.
Na primjer, portal Oda TV, septička dezinformaciona jama, je 27. juna objavio tekst pompeznog naslova "Ova informacija nije nigdje dostupna: Kılıçdaroğluov tajni život".
Paradoksalno, glavna "optužba", plasirana kao "objašnjenje" zašto Kılıçdaroğlu nije popularan u rodnom kraju (Tunceli) je što je njegov otac bio doušnik koji je radio za državu tokom pobune u Dersimu (staro ime Tuncelia) 1937. i zbog toga je kasnije postao državni službenik, te kasnije promijenio prezime Karabulut u Kılıçdaroğlu (interesanto, to mijenjanje prezimena je nešto što dijeli sa İmamoğluom).
Od kada je lojalnost državi grijeh u očima pristalica CHP-a? Pa još one stare Atatürkove. Možda od kada je CHP počela da flertuje sa PKK-om? Upravo na tom polju Kılıçdaroğlu ima puno zasluga.
Kako kao jedan od osnivača prvog kurdskog instituta u Francuskoj epicentru antiturskog (PKK) djelovanja početkom osamdesetih prošlog vijeka, tako kao čelnik Socijalnog osiguranja, kada je kadrove popunio PKK simpatizerima, a o (mega) korupciji iz tog vremena da ne govorimo.
No, izgleda da je toliko kopanja po onome što je odavno u javnom domenu već previše "politički nekorektno", dok su psovke, prijetnje (ne samo Kılıçdaroğluu, nego i svima koji ga na bilo koji način podržavaju) sasvim prihvatljive.
Özgür Özel galami kako neće prihvatiti presudu (ah, kako to brozovski zvuči) i preklinje Kılıçdaroğlua da je ne prihvati, to jest da odbije da se vrati na čelo CHP-a (uzgred, najveći broj prijetnji se svodi na to da ga članstvo neće prihvatiti).
Na to Kılıçdaroğlu ima jednostavan i logičan odgovor "ne mogu prepustiti svoju stranku prinudnom upravniku. Ako ne prihvatim, prinudni upravnik će doći. Trebam li to prepustiti stečajnom upravniku?"
Dvojcu Özel - İmamoğlu izgleda više odgovara i prinudni upravnik nego (osvetnički raspoložen) Kılıçdaroğlu.
A osvetoljubivost se može nazreti u hladnoći na İmamoğluovu molbu "ako se 30. juna proglasi poništavanje kongresa i vi preuzmete dužnost, molim vas da me ne zaboravite ovdje" odgovorio je:
- Ja se bavim svime, svime što se tiče članova Republikanske narodne stranke. Moramo se pozabaviti svakim slučajem, ali također moramo čekati odluke suda u pravnim slučajevima i u miru djelovati u skladu s rezultatima tih odluka.
Da to kaže tip koji je svojevrmeno marširao od Ankare do Istanbula protestujući protiv pravosnažne sudske odluke daje poseban "šarm" ovom ostavljanju İmamoğlua da se kuha u sopstvenom sosu.
Međutim, İmamoğlu pokušava da ga uvuče u taj sos, tvrdnjama da je svu onu pljačku radio u saučesništvu sa Kılıçdaroğluom.
Cirkus CHP-a se obogatio i povratkom još jednog političkog klovna. Muharrem İnce se vratio pod krilo svoje originalne partije, nakon što je zatvorio svoju (Memleket, odnosno Domovinsku) stranku.
Podsećanja radi, İnce je prošao kroz sličnog toplog zeca kao što prolazi Kılıçdaroğlu danas, sastavljenog od istih ljudi. Zato je i osnovao svoju stranku.
Međutim, kada smo kod osnivanja stranaka.
- Najvjerovatnije se osniva i nova stranka. Sada ćemo vidjeti hoće li se zvati EKİM ili Domovinska stranka, ali se iza kulisa priča da će ova stranka biti osnovana sa najmanje 60 zastupnika i da će slijediti politiku koja se fokusira na İmamoğlua uprkos optužbama za "korupciju" - piše Mahmut Ovur u Sabahu.
EKİM, oktobar ili EKrem İmamoğlu? Hmmm, jedno ne potire drugo.
O reakcijama na buduću presudu Ovur piše:
- Ne znam kako će se Özgür Özel i njegov tim oduprijeti, hoće li ponovo pozvati mlade na ulice, ali je vrlo jasno da će ući u historiju CHP-a kao administracija koja je sumnji dodala i "građanski rat". Nije li slika vrlo šokantna? Kada taj dan dođe, svjedočit ćemo borbi između dva generalna predsjednika CHP-a, jednog starog i jednog novog. Također se razumije da se Özel i njegov tim pripremaju za ovaj rat.
Za rat je potrebno (najmanje) dvoje. Težnja da se isključivo unutarstranačka borba proširi na borbu protiv države i vlasti je očigledna i to je srž stvari. Ono što je zaista opasno nije ko će biti na čelu CHP-a, već to što taj način razmišljanja sanja o vladanju Turskom.
