Gradačačko ratište svima nama iz Drugog korpusa ostalo je duboko urezano u sjećanje. Mislim da nema pripadnika Armije RBiH iz Drugog korpusa koji nije bar jednom tokom Agresije bio na ovom ratištu. Bivalo je uistinu teških situacija i dana kada smo mislili da, ma koliko imali hrabrosti i elana, nećemo izdržati, ali ipak, gotovo svaki put, Allah nam je davao iznova i iznova neku snagu, taj keramet.

Prvih dana januara 1993. godine agresorske snage uvidjele su da ne mogu napraviti velike pomake u zauzimanju teritorije, pa su krenuli u lokalne, odnosno u pojedinačne napade. Ti su se napadi odvijali tako što bi koncentrirali veoma jake snage na mali prostor, na jedan dio naše linije odbrane, i onda tu udarili.

Tog smo 7. januara 1993. godine dignuti iz pripravnosti iz Banje u Gradačcu, gdje smo bili stacionirani. Snažne detonacije odjekivale su i po samom gradu i po linijama odbrane. Javili su nam da su naše linije na rejonu Požarika, tačnije u naselju Kikići, probijene prije pola sata i da su četnici uspjeli prodrijeti na naš teritorij. Nismo se mogli kretati vozilom jer nismo znali tačno šta se dešava, pa smo dalje morali pješice. Nekih kilometar od linije, na Sibovcu, čuli smo jaku pješadijsku paljbu, a onda su ponovo odjeknule strahovite detonacije. Išli smo brzo friško prosječenim putem koji je vodio do obližnjih kuća.

Nismo bili sigurni dokle su četnici došli s pomicanjem linija. Zato su nas komandiri stalno zaustavljali da uspostave vezu preko motorola. U tom su nas momentu, u tim kućama, zasule minobacačke granate. Padale su tačno po cesti kojom smo došli i sistematski pogađale kuće. Tu su ranjena dva momka, jedan teže u glavu, a drugi lakše, u leđa i nogu.

Čim je malo stalo, počeli smo se prebacivati unutar naselja. Tu su nas sačekali momci iz 21. srebreničke brigade, tačnije bataljon iz Sladnje. Oni su uspjeli s neke dvije čete iz Gračanice i s nekoliko rezervnih policajaca zaustaviti prodor četnika još dublje unutar naše teritorije. Nije bilo linije, vojnici su se raspoređivali oko kuća i pomoćnih objekata. Gore na cesti manevrirali su naš tenk i dva vozila s trocijevcima, koji su čekali da dadnu podršku u napadu naših jedinica.

Pristigli komandiri čekali su oficira koji je trebao da nam dadne upute. Ubrzo je i on došao s još dvadesetak vojnih policajaca iz Gradačca. Brzo smo se sabrali ispred jedne kuće u kojoj su nabrzinu improvizirani komanda i sanitet. Izašao je pred nas i počeo govoriti: “Momci, četnici su probili liniju prije sat i nešto, tamo su ostala tijela naša četiri borca koji su do posljednjeg momenta davali otpor. Ovi momci iz Srebrenika uspjeli su protuoklopom zaustaviti pragu i dva borbena oklopna vozila. Četnici su se zaustavili. Ne smijemo dozvoliti da se ukopaju noćas, to ni u kom slučaju. Došli su u bokove lijevoj i desnoj strani naše linije i sad vrše napade na njih. Znači, liniju su četnici zauzeli u dužini od nekih 250 metara i u dubinu od oko 300 metara. Dosad se nigdje ovdje nisu toliko uvukli u klin – moramo to vratiti. Sa svojim starješinama sad ćete dobiti rasporede i krenite do ove improvizovane linije. U napad će s vama poći tenk i dva trocijevca, bit će odmah iza vas. A minobacači će po potrebi i vašoj dojavi otvarati vatru na date ciljeve.”

Brzo smo stigli do ovih momaka na improviziranim položajima. Bili su razbacani na sve strane, gdje je ko uspio naći zaklon. Odmah povikaše: “Mašallah, evo naših momaka, sad ćemo vratiti položaje.” Vidjela se radost na njihovim licima.

Već nas je bilo dosta na tom dijelu linije. Dali su nam raspored, pa smo nabrzinu pripremili oružje i municiju. Komandir iz Gradačca poveo nas je oko 20 sati prema šikari iza jedne kuće. Do nas su išli momci iz Srebrenika, a s njima Vojna policija iz Gradačca. Oni su odmah naišli na jaku neprijateljsku vatru na svom pravcu, neki su zalegli i pucali, dok su drugi puzeći išli naprijed.

Mi smo išli dosta naprijed ispred njih jer nas je šikara štitila. Na samom ulazu u šikaru zasula nas je žestoka vatra iz oružja velikog kalibra, bio je to PAM ili PAT. Skidao je i sjekao grane i čitava tanja stabla pred nama. Jedan od momaka koji su išli skroz desno bio je pogođen u nogu – nije bio ni pao u snijeg, a noga je već bila na drugoj strani preko njegovog tijela. Počeo je strahovito jaukati. Prema njemu je potrčao drugi momak iz Gradačca, ali samo što je napravio nekoliko koraka bio je sasječen rafalom. Pao je u snijeg i nije davao znakove života. Zaklonili smo se za taj objekt nalik na štalu. Bili smo zaustavljeni.

Fikret Bašić skinuo je “zolju” s poginulog i dodao mi je – “Drži ovo, idem da pomognem momku. Moramo ga pokušati izvući.” Pognuto je trčao preko čistine. Samo što je izašao iza zaklona, rafali iz mitraljeza počeli su dizati snijeg oko njega. Bacio se i otpuzao do prvog ranjenika. Podigao je ruku pokazujući da je dobro.

A onda se ponovo iza šikare oglasio PAM. Gromoglasna pucnjava odjekivala je dolinom. Komandir je zvao nekoga motorolom. Čuo sam da ponavlja: “Odmah, odmah, imam ranjene ljude, prikovani smo ovdje.” Došao je do nas i rekao nam: “Momci, sad ćemo dobiti minutu ili dvije da pretrčimo iz objekta i spustimo se u kanal. Nema okretanja, koga pogodi, neka ostane na zemlji, pokupit će ga drugi. Moramo doći do ivice šikare, oni se nisu ukopali, pucaju nasumice.”

Iznenada je iza nas zabrujao naš tenk. Vidio sam samo kad se cijev umotana u bijelo platno pomolila iza kuće, na jednoj gusjenici okrenuo se na cesti i punim gasom upravio direkt prema nama. Za njim je išao kamion na kojem je bio trocijevac. Iz njega je neprestano pucano prema četnicima, bez sekunde prestanka. Cijevi su bljuvale vatru dok je kamion poskakivao po neravnom terenu. Tenk je išao pravo prema nama, a onda se zaustavio desetak metara ispred Fikreta, koji je mahao rukom. Samo što je stao, ispalio je granatu na četnike, a onda se trocijevac popriječio na njegovoj desnoj strani, te je i on otvorio vatru u tom smjeru.

Komandir povika: “Idemo, idemo sad!” Počeli smo trčati iza objekta prema šikari. Dugi koraci kao nikad u životu, iako je teško kroz snijeg trčati. Ubrzo uskočismo u kanal, jedan za drugim. On nas je prebrajao. “Uhhh, fala Allahu, svi pretrčasmo. Idemo brzo kroz šikaru, eno i ovi momci iz 21. brigade ulaze u kanal. Idemo doći s boka.”

Išli smo ivicom šikare. Već odatle smo ih vidjeli na nekih dvadeset metara od nas. Pucali su na naše momke, nisu ni primjećivali da im dolazimo. Snijeg je bio dubok, a mi smo imali bijela kamuflažna odijela, što nam je dodatno pomagalo. Zihnet se okrenu i podiže ruku: “Daj ovamo ovu dvojicu naprijed, daj momke s osamdesetčetvorkama da ih zaspemo odmah.”

Nisam mogao vjerovati da nas još ne primjećuju. Ulazili smo iza prve kuće koja je od njih bila udaljena desetak metara. Husein je naslonio osamdesetčetvorku na ogradu i zasuo ih na rovu. I mi ostali zauzeli smo položaje i dali im podršku. Četnici nisu znali šta ih je snašlo. Neki su zapucali prema nama, pa se onda vraćali. Momci iz Srebrenika i vojna policija već su na jednom dijelu ušli u tranšeje. Počela je žestoka pucnjava.

Obišli smo iza kuće. I tu je bila tranšeja. Abid izvadi dvije bombe i baci ih na bunker. Jaka detonacija odjeknu, a onda neko od naših baci još jednu. Dva četnika ležala su mrtva u tranšeji odmah ispred nas.

Pucnjava nije prestajala. Jaka i zaglušujuća. Odjednom je između kuća izletjelo vozilo koje je na sebi imalo PAM. Zakačio je željeznu ogradu i onako bježeći vukao za sobom jedan njen dio.

Trčali smo kroz tranšeju prema momcima iz Srebrenika da se sastavimo. Neko odjednom povika: “Eno ga, eno ga!” Četnik s pedesttrojkom pokušao se domaći kuće iza tranšeja. Rafal iz osamdesetčetvorke zakovao ga je na mjestu. Pao je odbačen ustranu i nije se pomicao.

Dolje na rovu, iz kojeg je na nas otvarana vatra prilikom napada, sastasmo se s našim vojnicima koji su napadali iz drugog pravca. Tranšeje su bile pune municije i oružja. Na samo ova tri rova i njihovim tranšejama ostalo je jedanaest mrtvih četnika. Pored ceste našli su mrtva tijela naših vojnika koji su do posljednjeg momenta davali otpor. Sva četverica bili su mrtvi, ali četnici nisu uspjeli odnijeti njihova tijela.

Linija je do večernjih sati bila u potpunosti vraćena i uvezana u prvobitno stanje. Zaplijenjeno je mnogo materijalno-tehničkih sredstava, a četnicima naneseni veliki gubici u živoj sili.

Taj su nas dan zauvijek napustili i na bolji svijet otišli naši šehidi, ako Bog da, naša tri brata: Elvir Zukić, Miralem Saletović i Harun Bešić.

Bila je to velika pobjeda koja treba ostati upamćena ne samo zbog same pobjede, ona treba biti upamćena najviše zbog onih koji su u vraćanju teritorije nesebično i hrabro uložili u temelj ove države ono najviše što čovjek može, a to su njihovi životi. I zato neka nikada ne budu zaboravljeni hrabri pripadnici Armije Bosne i Hercegovine koji su tog 7. januara 1993. godine u odbrani Gradačca i Bosne i Hercegovine poginuli na Požarikama.