Modul Memorije jedan od najstarijih kulturoloških programa u jugoistočnoj Evropi ove godine slavi tri decenije postojanja. Pokrenut je 1995. godine i od tada se kroz umjetničke programe bavi kulturom sjećanja uvijek njegujući i insistirajući na neodvojivosti etike i estetike u svim segmentima umjetnosti.

Kako je Modul Memorije čuvao od zaborava monstruozne zločine tokom opsade Bosne i Hercegovine, ali i slične ili iste sudbine drugih naroda na planeti Zemlji u intervjuu za Stav govorio je direktor Nihad Kreševljaković. 

Modul Memorije slavi tri decenije postojanja. Svaki kulturni događaj, s obzirom da je teško dobiti podršku nadležnih vlasti, pravo je čudo u našoj zemlji. Kako Vi objašnjavate istrajnost programa?

- Iza istrajnosti Modula Memorije stoji duboka potreba da se istina pamti i da se kultura ne prepusti zaboravu, bez obzira na izazove koje vrijeme sa sobom nosi. Mi kao javna ustanova ne možemo reći da nemamo podršku. Svjesni smo da je naša obaveza da unutar tog okvira nastojimo izvući maksimum.

U slučaju Festivala MESS moram reći da tu rade ljudi koji su svjesni važnosti onog čime se bavimo i koji osjećaju odgovornost prema onome čime se bavimo. Posebno nam je značajno što se kroz umjetnost čuva i razvija kultura sjećanja, kao jedan od puteva koji našem društvu pomaže u procesu ozdravljenja – ne zaboravljanjem, već razumijevanjem. Mi znamo da kultura nije luksuz, već suštinska potreba jednog zrelog društva. Upravo zbog toga, kontinuitet koji njegujemo ima i simboličku i suštinsku vrijednost. On pokazuje da se može ustrajati i kada uvjeti nisu idealni, ako postoji svijest o značaju onoga što se radi.

Modul Memorije najduže se bavi kulturom sjećanja, sistematski i u kontinuitetu. Iako se dešava u Sarajevu, i s namjerom da podsjeća na ratne dane u BiH, on je zapravo posvećen svima onima koji su doživjeli ili doživljavaju istu ili sličnu sudbinu?

- Modul Memorije kao ideja nastaje još tokom opsade Sarajeva i agresije na Bosnu i Hercegovinu, u trenutku kada su i Sarajevo i Bosna bili univerzalni simbol jednog historijskog paradoksa: s jedne strane otpor i herojska borba za očuvanje ljudskog dostojanstva, a s druge strane - šutnja i ravnodušnost međunarodne zajednice, posebno Evrope, koja je nijemo svjedočila sistematskom uništavanju života, domova, genocidu. Ta šutnja je sigurno ohrabrila mnoge današnje zločince jer nažalost, iskustvo ratova, ljudska patnja i težnja za pravdom i danas su globalno prisutne kao i ravnodušnost i šutnja drugog dijela svijeta dok se takvi zločini događaju.

Upravo zato, povezivanjem lokalnog iskustva s univerzalnim temama, nastojimo graditi mostove empatije, razumijevanja i odgovornosti. Umjetnost i kultura, u tom smislu, stvaraju prostor u kojem trauma ne ostaje nijema, već postaje svjedočanstvo; gdje sjećanje ne služi osveti, nego prevenciji i budućnosti u kojoj će se voditi računa  o univerzalnim, a ne selektivnim vrijednostima.

Naša misija je da podsjećamo - ne iz potrebe za dramom ili nekom emotivnom teatralnošću, niti iz opsjednutosti iskustvom rata i opsade, već iz svijesti o trajnoj etičkoj i društvenoj relevantnosti tog iskustva. U tom isksutvu umjetnost je imala posebno važnu ulogu. 

Rekao bih da je to čin odgovorne svijesti gdje kroz Modul Memorije težimo da sjećanje ne bude teret prošlosti, već orijentir ka društvu koje je spremno učiti, razumjeti i biti bolje.

Već drugu godinu u fokusu je Palestina. Koliko umjetnost, iz dosadašnjeg iskustva, može pomoći u širenju svijesti o zločinima?

- Nažalost, već dvije godine svjedočimo genocidu koji se odvija u živom prijenosu gdje je pred očima cijelog svijeta ubijeno 20.000 djece. Ubijaju se novinari, doktori, ruše se bolnice, škole i što je najnevjerovatnije previše je onih koji se prave da to ne vide ili čak pronalaze neka bizarna opravdanja.

Palestina je ogledalo u kome sagledavamo vlastitu ljudskost. Ona je posljedica situacije gdje imamo alrmantan porast nasilja u svijetu a gdje, po meni, nepravda prema Bosni je bila jedan od okidača takvog stanja. U 2025. godini, u svijetu imamo više od 50 oružanih sukoba, a što je najveći broj od kraja Drugog svjetskog rata. Oni koji već dugo govore o tome da živimo Treći svjetski rat ne mislim da su u krivu.

Prema izvještajima organizacije Armed Conflict Location & Event Data (ACLED), političko nasilje u svijetu poraslo je za 25 posto u 2024. godini u odnosu na prethodnu, a procjenjuje se da je 223.000 ljudi poginulo uslijed sukoba. Samo u Gazi ubijeno je oko 50.000 ljudi. Imamo aktivni rat u Evropi koji se vodi u Ukrajini.Tu je i rat u Sudanu, dugotrajni konflikti u Mjanmaru i Etiopiji…

Do sada poznata geopolitička mapa svijeta se raspada pred našim očima.

- Zanemariti ovu stvarnost – posebno ako se bavite umjetnošću – znači svjesno birati sljepilo. Umjetnost možda ne može zaustaviti rat, ali ima moć da probudi savjest, da formira moralni horizont jednog vremena. Vjerujem da će historija, kao i ranije, znati imenovati i one koji su govorili, i one koji su šutjeli – jer šutnja u vremenu nasilja nikada nije neutralna.

Kroz umjetnički jezik moguće je prenijeti ono što riječi često ne mogu - ljudskost usred neljudskih okolnosti. U tom smislu, umjetnost nije samo refleksija stvarnosti, već i prostor djelovanja i poziv na odgovornost. Umjetnost ne nudi brze odgovore, ali otvara prostor za pitanja koja inače ne bismo postavili. To je njen tihi, ali moćni doprinos stvaranju svijesti i osjećaja solidarnosti.

Slavite značajan jubilej, pa je ovo i prilika da nas podsjetite na najznačajnije projekte koje ste uradili i goste koje ste doveli, a bilo ih je mnogo.

- Bilo ih je mnogo, i svaki susret je bio važan jer je ostavio trag. Ipak, više od imena i projekata, ponosan sam na kontinuitet i dosljednost - da kroz sve ove godine nijednom nismo odustali od suštine programa, bez obzira na okolnosti.

Sjećam se izuzetnih gostiju koji su dolazili ne samo da izlože svoj rad, već i da uče, slušaju, i osjete Sarajevo i simboličku važnost ovog grada. Ta razmjena - iskrena, otvorena i angažirana - jedan je od najvrijednijih slojeva ovog programa.

Kroz te susrete formirala se i mreža povjerenja koja je često nadilazila kontekst kulture. Upravo u toj zajedničkoj posvećenosti leži prava vrijednost onoga što radimo.

Hoćete li u narednim godinama nastaviti konceptom koji ste započeli, ili ipak namjeravate nešto mijenjati?

- Naš koncept nije neki ideološki okvir već živa forma koja raste s vremenom. Suštinu nećemo mijenjati, ali ćemo svakako biti otvoreni za nova izražajna sredstva i formate, jer kultura sjećanja mora biti i savremena i dostupna. Važno nam je da ostanemo u kontaktu s vremenom i generacijama koje dolaze, kako bi sjećanje bilo živo, a ne samo arhivirano.

Promjene će dolaziti prirodno, iz same potrebe da budemo autentični i prisutni. Bit ćemo pažljivi da ono što je temeljno ne bude izgubljeno u formi. I dalje ćemo raditi sa istim osjećajem odgovornosti, ali sa sviješću da se društvo stalno mijenja i da mu kultura mora znati odgovoriti.

Povodom 30. godina objavili ste i monografiju. Vrlo bogato izdanje kroz fotorafije najboljih fotoreportera svjedoči u ime svih onih koji nisu u poziciji da se njihov glas čuje, ili više ne mogu govoriti...

- Monografija je pokušaj da se u formi svjedočanstava sačuva trag o našem nastojanju da u tih proteklih 30 godina kreiramo sliku grada i zemlje u kojoj je tragično iskustvo upotrebljeno kao pozitivna i univerzalna inspiracija. Kroz nju se mogu pratiti različite faze i transformacije kroz koje je Modul Memorije kao program prolazio. S druge strane ona nije tek arhiva uspomena, već svojevrstan dokument o iskustvu umjetnosti gdje je estetsko neodvojivo od etičkog. Nadamo se da će ova monografija ostati i kao dokument jednog trajanja, ali i poziv budućim generacijama da nastave ovaj dijalog koji smo mi u Festivalu MESS započeli još davne 1995. godine kada je Sarajevo još uvijek bilo pod opsadom. 

Kroz naš rad, voljeli bi da neko buduće Sarajevo i Bosna ne budu pojmovi koji asociraju na ratove, već na sposobnost ljudi da i iz najgoreg iskustva izvuku ono najbolje - kao mjesto gdje je čovječanstvo naučilo kako se bol može prevesti u mudrost, sjećanje u odgovornost, mjesto gdje učimo da se iz ruševina ne rađa samo tuga, nego i kultura koja iscjeljuje, umjetnost koja humanizira i povezuje, te svijest koja nadilazi podjele, mržnju i primitivizam…

U tom smislu, volio bih da budemo mjesto na kojem je Evropa naučila kako da postane čovječnija, a ne prostor koji će ostati zapamćen kao tačka gdje se ideja Evrope po drugi put slomila i povukla svijet u ponor - gdje imena ljudi nestaju, a ostaju samo brojevi tragične statistike o kolateralnoj šteti političke ravnodušnosti, nepravde i moralnog cinizma onih koji odlučuju o našim sudbinama.