Ispred zgrade OHR-a u Sarajevu održan je u ponedjeljak protest koji je organizirala neformalna grupa građana. Razlog je bio nezadovoljstvo izmjenama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i Ustava Federacije BiH koje je na dan Općih izbora, 2. oktobra 2022. godine, nametnuo visoki predstavnik međunarodne zajednice u našoj državi Christian Schmidt. Jedan od organizatora protesta bio je i Nihad Aličković iz AntiDayton pokreta, koji je za nešto manje od 24 sata nakon okupljanja na kućnom pragu pronašao snajperski metak, što je značilo očiglednu prijetnju.
Za sve koji ne znaju, AntiDayton je građanski pokret koji prvenstveno poštuje domovinu i njenu nezavisnost, suverenost i cjelovitost. Pokret se, kako navode, protivi vašingtonskim i dejtonskim ugovorima, odnosno sistemu koji oni sa sobom nose i, podvlače, nelegalnom Aneksu 4, koji je tokom potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma u bazi Wright-Patterson nametnut Republici Bosni i Hercegovini. Ovaj pokret formiran je 23. aprila 2012. godine u Sarajevu, čemu je prethodio sastanak organiziran 20. aprila 2012. godine. Prvom sastanku prisustvovali su Alen Mahović, Enes Bosnić, Mersudin Imamović i Nihad Aličković, s kojim smo razgovarali o protestima pred OHR-om, prijetnjama kojima je u proteklih deset godina bio stalno izlagan, ali i o fantomskom “bošnjačkom radikalizmu”.
STAV: Učestvovali ste u organizaciji posljednjih protesta protiv izmjena Izbornog zakona koje je nedavno nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt. S obzirom na to da ste generalno protiv Dejtonskog mirovnog sporazuma, znači li to da ste i protiv institucije visokog predstavnika koji je tu da intervenira unutar njegovih okvira?
ALIČKOVIĆ: Očigledno je Bosna i Hercegovine, dok ne uspostavi neki normalniji sistem kojim će samostalno moći upravljati, osuđena na prisustvo međunarodne zajednice. Mislim da će to biti naša sudbina još dugo godina. Kao AntiDayton pokret, protivni smo tome da svijet upravlja nama, bez obzira na to o kome je riječ, jer u tom slučaju nismo stoprocentno slobodni, ali nismo protiv OHR-a i institucije visokog predstavnika ako će raditi za državu, za poboljšanje sistema u ovoj zemlji, i na kraju, na naše zadovoljstvo, napustiti ovo područje. To bi bilo OK. Međutim, uviđamo da visoki predstavnik Christian Schmidt gubi tlo pod nogama i počinje praviti nebulozne poteze koji dovode građane u situaciju da su primorani non-stop izlaziti na proteste. Odluke koje su donesene, posebno ove posljednje, ne idu u prilog ni Bosni i Hercegovini, a ni njenom većinskom narodu – Bošnjacima.
STAV: Kako možete konkretno djelovati da Christian Schmidt povuče svoju odluku? Jesu li protesti jedina moguća opcija?
ALIČKOVIĆ: Svuda u svijetu masa pravi promjene. Kada masa izađe na ulicu i uputi poruku određenim strukturama, nemoguće je da se strukture od te mase ne zatresu. Ipak, u Bosni i Hercegovini stvari drugačije stoje jer je kod nas nemoguće dobiti potreban broj demonstranata na ulici. To je jedan od ključnih problema. Još je složenije kada samostalno pokušavate organizirati proteste. Za masovnije proteste, za 50.000 do 100.000 ljudi na ulici, potrebna su i znatna sredstva za organizaciju. Možda bi naši uspješni privrednici trebali dati svoj doprinos organizaciji protesta, i to ne isključivo novčano. Primjerice, sigurno postoje oni koji mogu osigurati autobuse. Protesti su stvar koja se tiče svih nas, pa i tih privrednika.
STAV: Najavljivali ste i to da ćete tražiti smjenu visokog predstavnika Christiana Schmidta. Mnogi pravni eksperti kažu da je to dugotrajna i teško provediva procedura.
ALIČKOVIĆ: Ali je moguća! Bitno je da postoji pravni element kojim se može doći do toga. Jasno je da ćemo mi u periodu pred nama insistirati i kod Ustavnog suda Bosne i Hercegovine da se reagira po apelaciji za ocjenu ustavnosti odluka Christiana Schmidta koju je nedavno podnio član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić. I to je jedan od načina kako možemo djelovati kako bi se poništile ove evidentno nakaradne izmjene. Ako se ništa ne promijeni, obraćat ćemo se drugim instancama u međunarodnoj zajednici, Evropskoj komisiji, Evropskom parlamentu, svima koji bi mogli utjecati na to da se trenutni visoki predstavnik smijeni. Da se razumijemo, to ne može biti proces koji će trajati godinama. On svakako ima tačno određeni mandat i ne može nam niko reći da mi ne možemo smijeniti nekoga ko u našoj državi čini stvari pogrešno. Ne možemo biti prisiljeni na to da živimo u sistemu punom političkog terora i negativnosti jednog visokog predstavnika. Christian Schmidt svojim odlukama dovodi Bosnu i Hercegovinu u dubiozu, u jedan kritični status koji se može razviti u ko zna šta, u razne eskalacije. Zamislite samo šta bi se u ovom momentu sve desilo da visoki predstavnik povuče svoju odluku koja stvarno nije u skladu s pozitivnim vrijednostima. Mislite da onda velikohrvatska politika ne bi organizirala proteste?! Da ne bi pojačali pritiske i lobiranja?! Naravno da bi to radili! Žalosno je samo što bi to radili kroz institucije. Uložili bi novac iz Bosne i Hercegovine za takvu stvar kao što je vjerovatno i uložen u lobiranja za ovu posljednju odluku Christiana Schmidta. I svi bi u tome bili jedinstveni. S druge strane, to je u probosanskom, patriotskom koru jako teško. To je ono što mene i sve prodržavne faktore jako boli. Naši stranački lideri međusobno se dijele i to je izuzetno loše, a dušmani nam ne prestaju raditi o glavi.
STAV: Samo dan nakon protesta na pragu ste našli snajperski metak. Kako podnosite ovu vrstu pritisaka i vrijeđa li Vas što se sve to dešava baš u Sarajevu?
ALIČKOVIĆ: Prije svega, siguran sam da ova prijetnja nije stigla ni iz Zagreba, a ni iz Beograda. Nije došla ni iz Širokog Brijega, a ni iz Banje Luke. Ovo je definitivno došlo iz Sarajeva. Ovako brzo, dan nakon protesta, nije moglo doći iz drugog mjesta osim Sarajeva. Kojim putem, kojim kanalima – ne znam. Također, ne znam ni ko je naručilac. Istraga će, ako bude uspješno provedena, pokazati da imam pravo. Ja nisam jedini kojem se ovo dešava. I drugim osobama koje zagovaraju prije svega istinu i koji se također bore na svoj način čak je i pucano na kuće, postavljane su im eksplozivne naprave ispod automobila, presretani su u mraku i sl. Znači, ovo mene ne iznenađuje. Naravno, cjelokupna situacija sigurno je šok za moju porodicu, za moje roditelje, ali ja ne osjećam strah niti ću ga osjetiti. Jasno je da me ovo neće spriječiti u nastavku mog aktivističkog djelovanja, rada na zaštiti Bosne i Hercegovine i očuvanju kulture sjećanja. Mi smo, kako je to rekao rahmetli Izet Nanić, u ratu poslije rata. Mi smo trenutno u tom ratu. Ja, kao učesnik tog rata, ali i kao neko ko je kao dijete od šest godina ranjen i zbog čega danas imam šezdeset posto invalidnosti, neću odustati. Ne smijemo odustati. Često se pitam šta bi bilo da su se svi šehidi i gazije povukli tokom agresije na našu državu. Nigdje nas ne bi bilo, ne bismo imali domovinu.
Podsjetit ću da sam i ranije dobijao prijetnje. Upravo ovaj mjesec treba biti donesena drugostepena presuda po mojoj tužbi protiv srbijanskog tabloida Kurir. Četnički sabor na svom zasjedanju donio je odluku da trebam biti uhapšen i da će onaj ko me uhapsi na prostoru Srbije biti nagrađen sa 60.000 eura. Kurir je u svom tekstu naglasio da je meni glava ucijenjena i da je otvoren lov na mene. To je bilo stavljanje mete na čelo, ugrožavanje moga života. Da ne govorim da su me pokušali predstaviti i kao čovjeka koji sprema atentat na predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.
STAV: Mnogi na Nihada Aličkovića gledaju kao na bošnjačkog radikala. Kako odgovarate na ove optužbe? Postoji li uopće bošnjački radikalizam?
ALIČKOVIĆ: Šta je bošnjački radikalizam?! Ja bih volio da svi zagovornici te teze dođu u televizijsku ili radijsku emisiju, da sjednu preko puta mene i obrazlože mi u lice šta je to radikalno u mojim stavovima. Je li radikalno to što kažem da na Markalama nisu poginule Sarajke i Sarajlije, već su s namjerom ubijani?! Je li radikalno to što kažem da na Mostu Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu nisu poginuli ljudi, već planski ubijeni i bačeni u Drinu?! Je li radikalno to što AntiDayton pokret svaki Bajram i svaku Novu godinu obraduje paketićima djecu na prostoru tzv. Republike srpske?! Je li radikalno to što ih zovemo malim “Zlatnim ljiljanima”, malim gazijama i malim herojima samo zato što smo svjesni težine njihovog odrastanja u ovom dijelu naše domovine?! To nije stvar radikalizma, već gole istine. Velikosrpska i velikohrvatska ideologija nisu navikle na to da Bošnjaci rade ono što radi Nihad Aličković i Avdo Huseinović, nisu navikle na to da su Bošnjaci i aktivisti. Nažalost, dugo smo bili i prisiljeni šutjeti. Prošli sistemi nam nisu davali dovoljno prostora da govorimo o genocidima koji su počinjeni nad nama – od Šahovića do Bihaća. Dosta smo šutjeli i bili potlačeni. Ovaj put je drugačije. AntiDayton pokret nije isključivo bošnjački, to se mora znati, ali je striktno patriotski.
STAV: Kolika je generalno važnost društvenog aktivizma u društvima kao što je naše?
ALIČKOVIĆ: Krucijalno važan. Pazite, prije agresije, još u onom sistemu, bili ste otpadnik u društvu ako niste znali u četiri sata ujutro, ako neko dođe i cimne vas iz sna, izrecitirati deset partizanskih pjesmica. Bili ste potencijalni izdajnik ako niste mogli nabrojati desetak narodnih heroja. Danas se ne radi tako ili sve to ostaje na uskom krugu ljudi. Slabo kroz institucije, slabo sistemski. Naravno da je onda svaki društveni aktivizam na ovom polju bitan, posebno za edukaciju mlađih naraštaja koji moraju znati šta se ovdje desilo i ko je šta učinio. Nekada nismo imali pravo o tome govoriti, ali sada imamo odriješene ruke. Na sve laži moramo odgovoriti istinom, to nam je dužnost. AntiDayton ustrajava i ustrajavat će, nikakvi meci nas neće moći zaustaviti. Sutra neće biti Nihada Aličkovića, ali će zato moju misiju nastaviti neko dijete koje će biti educirano.
STAV: Do kada će postojanje AntiDayton pokreta imati smisao?
ALIČKOVIĆ: Međunarodna zajednica dobro zna da postoji odredba po kojoj u slučaju da mirovni ugovor ne bude u potpunosti implementiran imamo pravo na reaktivaciju Ustava Republike Bosne i Hercegovine. Jasno je da jedan potez ove vrste ne bi bio prihvaćen u svim dijelovima naše države, svjestan sam toga, ali isto tako znam da neće biti prihvaćen bilo kakav pokušaj osamostaljenja tzv. Rs-a niti će biti prihvaćeno stvaranje nekog trećeg entiteta čiji su idejni utemeljitelji i implementatori svakako presuđeni za udruženi zločinački poduhvat. AntiDayton pokret je u aprilu proslavio deseti rođendan, obilježili smo ga na dostojanstven, patriotski način, ali je ostala žal da nismo mogli do sada proslaviti gašenje Dejtona, a samim tim i AntiDayton pokreta koji se već trebao pretvoriti u patriotsku organizaciju sa sasvim drugim ciljevima.
STAV: Kakva je prema AntiDayton pokretu vizija RBiH?
ALIČKOVIĆ: Ustav RBiH je sam po sebi građanski. Takvo ustrojstvo bi podrazumijevalo i organizaciju države u nekoliko regija, ali to bi bili samo administrativni dijelovi kojima je svrha efikasnije funkcioniranje državnog aparata. Njemačka je također podijeljena na nekoliko pokrajina, to je sasvim normalno. Ipak, protivimo se svakoj vrsti podjele koje kao kriterij uzimaju etnicitet i koje kao krajnji cilj imaju otcjepljenje i pripajanje nekome. Mi smo za građansko uređenje u kojem će vladati pravilo jedan čovjek – jedan glas i u kojem će postojati jedan predsjednik. Vidimo da se vrlo često u javnosti govori da bi građanski princip predstavljao dominaciju bošnjačkog naroda. Čujte, Bošnjaci nisu krivi što su najbrojniji. Ispada da se moramo izvinjavati nekome što tri decenije radimo na natalitetu iako smo u protekloj agresiji brutalno poklani. Zagovornici te besmislene teze mahom su čelnici stranaka okupljenih u Hrvatski narodni sabor, posebno Dragan Čović i visoki funkcioneri HDZ BiH, kojima smo mi krivi što je Hrvatska prije Bosne i Hercegovine ušla u Evropsku uniju, što su bosanski Hrvati dobili putovnice i otišli sa svojih ognjišta. Oni su sami sebe brojčano smanjili.
STAV: Zanimljivo je da ste se uvijek držali dalje od angažmana u politici.
ALIČKOVIĆ: Čekam pravi trenutak i za sebe i za državu. Tada ću maksimalno dati sebe. U proteklih deset godina nemojte misliti da nije bilo ponuda od raznih političkih opcija – od novoosnovanih do onih s nešto više godina postojanja. Međutim, nisam želio ulaziti u političke krugove jer ekipa AntiDayton pokreta od početka ne želi svoje djelovanje formalizirati niti se “kačiti” na javne budžete. Mi do sada niti za jednu jedinu marku nismo oštetili javnu kasu, sve što smo uradili u proteklih deset godina uradili smo novcem od donacija – kako od donatora iz države, tako i iz dijaspore. U tom kontekstu tvrdim da smo potpuno nezavisni kako od državnih institucija, tako i od političkih stranaka.
