“AntiDayton” pokret obilježio je sinoć u Hotelu “Evropa” u Sarajevu deset godina djelovanja. Nije to biti nikakva spektakularna proslava. Prije će biti druženje s ljudima koji su bili uz pokret i uz koje je pokret stao onda kada niko drugi nije. Proteklih deset godina mnogo se radilo, kaže osnivač pokreta Nihad Aličković. Znalo se desiti da za godinu “AntiDayton” ima 160 aktivnosti, to je svaki drugi dan neka aktivnost. Ali kada pogleda rezultate, kaže da je više nego zadovoljan. Rekao bi, ponosan. 

“AntiDayton” je, objašnjava Aličković, panična reakcija na stanje u kojem se našlo bosanskohercegovačko društva 2012. godine, jer je sve bilo splasnulo, izuzetno malo pričalo se o Agresiji, o Genocidu i nije se o tome govorilo tako otvoreno. 

“Namjera je bila da formiramo nešto što će sa svih onih Facebook razgovora i grupa izaći na ulicu, ja sam htio nešto aktivno, da ne ostane samo na Facebooku, na pričama i tekstovima. Pozvao sam na kafu one koji bi možda htjeli biti angažovaniji i tako smo se i sastali, dogovorili formiranje pokreta, pravljenje Facebook grupe i prve aktivnosti. Od prvog pojavljivanja pokreta, našeg prvog performansa, desilo se ono što je meni dalo motivaciju da to radimo što je jače moguće. Htjeli smo prvi performans napraviti sa zastavom s ljiljanima, jer ta zastava iza sebe ima historijsku težinu, iza nje nisu samo žrtve nego i velike pobjede, velika imena odbrane naše domovine. Međutim, vi 2012. godine niste mogli naći ništa s ljiljanom, to je bilo gotovo nemoguće, ni zastava, ni majica, ni privjesak za ključeve. Na Baščaršiji sam pitao prodavače za zastavu s ljiljanima i tad mi je jedan rekao da oni to ne smiju prodavati. To mi je bio glavni razlog da sve dignem na viši nivo, prvenstveno kako bismo vratili zastavu među ljude, među građane, da bismo vratili simbol za koji ćemo se držati tokom svih ovih godina borbe i aktivnosti.  

To je sigurno bio veliki poduhvat, vraćanje simbola zastave Republike Bosne i Hercegovine. Sada je svugdje ima – i na društvenim mrežama, i u radnjama i u svemu onome što se kasnije razvilo, poput dizajnerske odjeće. Sve je to došlo nekoliko godina poslije jer se osjetila potreba za tom zastavom. Otvoreno mogu reći da smo mi zaslužni za povratak zastave u javni život. Naravno, ne možemo ljiljane vratiti institucionalno, ali uspjeli smo zastavu vratiti među ljude i probuditi ponos, jer ona iza sebe ima veliku priču”, govori Aličković. 

Prema njegovim riječima, “AntiDayton” pokret je izraz protivljenja samom Dejtonskom sporazumu. Ne, naravno, toj jedinoj pozitivnoj stvari koja je iz njega proizišla, zaustavljanu rata, nego sistemu koji je došao s njime.  

“Svi znamo koliko Dejtonski sporazum ima nepravilnosti koje ga zapravo ruše, kao što je sam potpis Slobodana Miloševića, koji nije validan. On nije bio legitimni predstavnik jer je Savezna Jugoslavija bila priznata tek 1996. godine, tako da je njegov potpis dovoljan razlog da se može osporiti legitimnost ovog mirovnog sporazuma. Zatim, tu su neprovedeni aneksi, a onda i sam Ustav, koji nikada nije prošao parlamentarnu proceduru. Mi se, naravno, pozivamo na vraćanje Ustava Republike Bosne i Hercegovine jer je i Ustavni sud RBiH pred sami Dejtonski sporazum donio odluku da, ako bude nekada potpisan neki mir, a ne bude poštivan, Bosna i Hercegovina ima pravo na reaktiviranje Ustava Republike. Od te dvije teme krenula je priča s 'AntiDaytonom'. Evo ovdje smo gdje smo, deset godina je iza nas”, kaže osnivač pokreta. 

BOŠNJACI VIŠE NISU USPAVANI 

“Najvažnije je”, dodaje Aličković, “da je probijena linija neinformiranosti, posebno kod omladine rođene iza 1996. godine, među kojom mnogi nisu bili upoznati s našom historijom i nisu znali da je to bila zastava hiljadugodišnje države i da je samo modificirana 1992. godine da bi bila simbol Bosne i Hercegovine. Zaljubili su se u tu zastavu i onda shvatili da su se njihovi očevi i majke borili ispod te zastave i sada razumijevaju njenu bitnost i veličinu.” 

“Bošnjaci kao narod”, objašnjava Aličković, “uvijek su u nekom defanzivnom stavu zato što nisu agresivni, ne pamti se da su nekada izvršili agresiju, išli po drugim zemljama praviti zločine, pljačkati itd. Bošnjaci su takvi iz nekog svog ličnog sabura, odgoja, mentaliteta...” 

Aličković kaže da se 2012. godine živjelo u vremenu u kojem je prevladavalo stajalište da ne treba pričati o ratu, da će se time lakše doći do nekog novog nivoa mira. “Međutim, svjedoci smo da, evo, ni 2022. godine ne postoji stvarni mir. Ipak, dok se vrši politička agresija na Bosnu i Hercegovinu, osjećamo da Bošnjaci izlaze iz defanzivnog stava. Doduše, ne prelaze u ofanzivu, ali pokazuju opreznost i veću svijest nego 2012. godine. I na to smo ponosni jer smo i mi kroz svoj aktivizam uspjeli nametnuti kod ljudi stav da patriotizam nije samo odlazak na utakmice, kupovina domaćih proizvoda, nego da je mnogo više, da je to ideologija jednog naroda, države, nacije, da narod mora biti puno osvješteniji i da se samo edukacijom o onome što se ovdje dešavalo mogu zaštititi nove generacije. Ne bih rekao da smo više u defanzivnom stavu, mi smo sad u jednom osviještenom stanju. Bošnjaci više nisu toliko uspavani”, kaže Aličković. 

“AntiDayton” pokret nosilac je obilježavanja raznih događaja, od Prijedora do Srebrenice. Među onima su koji su zločine u Prijedoru davno nazvali genocidom, odnijeli transparent kada je Tomašica otkrivena i napisali da je tu počinjen genocid. Bilo je rijetko čuti nekoga da je zločine u Prijedoru u to vrijeme nazivao genocidom.  

“AntiDayton” pokret bio je aktivan i kod otvaranje teme Sutorine, u pokušaju da se animiranjem javnosti zaštiti dio bosanskohercegovačke teritorije koja je na nelegalan način iza Drugog svjetskog rata pripojena Crnoj Gori, a o čemu mnogi ništa nisu znali, čak ni to da je Sutorina ikada bila dio Bosne i Hercegovine.  

Uz to, iza “AntiDaytona” je izuzetno mnogo performansa i instalacija. Onih dana kada je u Prijedoru obilježavano nošenje bijelih traka, “AntiDayton” je tu ideju prebacio i u Sarajevo, da se i Sarajevo podsjeti na prijedorske žrtve, da im i Sarajevo oda poštovanje. Napravili su na Baščaršiji repliku logora, bilo je 20-30 momaka koji su glumili logoraše, zatim su u Velikom parku izložili 3.176 profila ubijenih ljudi i prikazali time svu širinu genocida u Prijedoru.  

Iza pokreta su tri spomen-ploče u Sarajevu. Jedna je Nerminu Divoviću, koji je snajperom ubijen u Sarajevu između Filozofskog fakulteta i Zemaljskog muzeja. To je jedna strašna priča o majci kroz čiji je stomak prošao snajperski metak i Nermina pogodio u glavu. Ta je žena godinama nakon agresije prosila na ulici, tražila tako svoju nafaku, nekad čisteći i radeći po privatnim stanovima i kućama.  

“Želio sam da se odužimo tom djetetu, jer njegova fotografija bila je među najkorištenijim fotomaterijalima na svim suđenjima za Opsadu Sarajeva. Tokom istraživanja o njegovim roditeljima uvijek smo dobijali informaciju da su oni izvan Bosne i Hercegovine, ali uspjeli smo pronaći majku i shvatili smo da je to žena pored koje prolazimo svaki dan. Gledali smo da tu porodicu iščupamo s dna i da im pomognemo. Uspjeli smo u tome, hvala Bogu. Uspjeli smo da ih materijalno osiguramo. Bila je humanitarna akcija 'Pomozi.ba', osigurana im je kuća, skupljena je pristojna suma novca da više ne moraju prositi.” 

Preostale dvije ploča za čije je postavljanje zaslužan “AntiDayton” jesu ona s imenima djece ubijene na sankanju na Alipašinom Polju 1994. godine, te ona u C fazi u istom tom naselju gdje su djeca ubijena navodećom modificiranom aviobombom. “Postoji dokument Ratka Mladića o naručivanju tih bombi iz Srbije. Htjeli smo istaknuti da je cilj bio ubijanje djece. Imamo namjeru postaviti spomen-ploču u Vlakovu, gdje je 1996. godine iskopana masovna grobnica s više od 85 bošnjačkih žrtava, jedna od rijetkih masovnih grobnica koja se danas nalazi na prostoru Federacije. Pošto je nemoguće praktično postaviti spomen-ploče na prostoru entiteta RS, htjeli smo makar ove na prostoru Federacije obilježiti”, priča Aličković. 

Za ovih deset godina kaže da nije imao dlake na jeziku, da govori ono što velika većina ljudi u ovoj državi misli, ali to nemaju priliku iznijeti ili nemaju način da to dopre do javnosti. Pokret je uspio probiti barijeru, kaže Aličković, da se iznese u javnost ono što političari zbog diplomatskog ponašanja ne mogu reći.  

“Ja sam neko koga država ne hrani, ko nije ničiji politički paravan niti u nekoj stranačkoj sjeni, nisam nikada sebi htio dozvoliti da neke stvari okolišam, perem, nego kažem direktno onako kako i jeste. Upravo smo zato napravili veliku masovnu grobnicu u obliku granica Republike srpske i to je bio jedan šok u javnosti RS-a, ostavilo je veliki trag kada su ljudi vidjeli da govorimo bez ustezanja i ublažavanja”, kaže Aličković.  

AKTIVIZAM IMA SVOJU CIJENU 

No, sve to ima cijenu. Aličkovića pokušavaju okarakterizirati kao nacionalistu. “Ali u Bosni i Hercegovini se taj termin pogrešno tumači”, kaže Aličković, “biti nacionalista, u suštini, znači biti patriota, biti zaljubljen u svoju naciju, svoj nacionalni identitet, biti patriota svoje zemlje, ali ne mrziti druge.” Njegova kompletna porodica prolazila je kroz fazu maltretiranja dvije godine, a Nihad se godinu dana čupao iz anksioznosti. 

“Svih ovih godina radimo sami. Na početku smo donijeli odluku da se nećemo registrovati, praviti udruženje, da nikada nećemo imati veze s državnim budžetom. Za deset godina nijedan cent nismo uzeli iz budžeta niti aplicirali za bilo kakva sredstva. Svih deset godina finansiramo se iz privatnih džepova, od ljudi koji su članovi i aktivisti”, objašnjava Nihad i dodaje: “Ja sam deset godina na birou, mogao sam imati državni posao, stan i auto. Niti imam auto, niti stan, niti posao. Sam se finansiram. Odem, radim negdje mjesec-dva i tako se snalazim. A da ovdje radim negdje fiksno osam sati, ne bih ništa mogao napraviti. Svjestan sam cijene koju sam platio za sve ovo, ali, Bože moj, uradili smo dobre stvari, probudili smo patriotizam u ljudima, ponos… Osjeti se promjena.” 

Onda se, zbog posjeta na teritoriji Republike srpske, zbog javnog govora, zbog reakcija na zbivanja u RS-u, desilo nešto što vjerovatno nije zabilježeno posljednjih 60 godina, a to je da je četnički sabor, jedna formalna grupa u Srbiji, ucijenio Nihadovu glavu na 60.000 eura. To su kasnije jedne od najprodavanijih novina u Srbiji objavile na svojoj naslovnici. Aličković ih je tužio i dobio prvostepenu presudu, u oktobru se očekuje i ona pravosnažna.  

“Bukvalno mi je stavljena meta na glavu. U Kuriru sam okarakterisan kao atentator na Aleksandra Vučića, što je pokušaj pranja Državne bezbjednosti Srbije, iako postoje dokazi, snimci, priznanja da je to DBS inscenirala, iako ja nema nikakve veze s tim, iako nisam nikada bio ni na informativnom razgovoru o tome, a kamoli šta drugo. Ja jesam prisustvovao događaju, ali mi smo taj dan pripremili transparent, istaknuli Vučićeve riječi ‘za jednog Srbina stotinu muslimana’. Da ga dočekaju te njegove riječi. Dobio sam informaciju s nekoliko graničnih prijelaza da nije pametno za mene da ulazim u Srbiju. Oni bi se oprali preko mene, da pokažu kako DBS to nije inscenirao, ja bih tu ispao žrtveno janje”, objašnjava Aličković.  

“AntiDayton” pokret je u proteklih deset godina najbolju saradnju ostvario s Avdom Husejnovićem, čovjekom koji je u vidu dokumentarnih filmova ostavio veliki vakuf budućim generacijama. 

“U narednih deset godina nadam se da više neće biti na snazi Dejtonski sporazum i da neće postojati entiteti. Nadam se da ćemo imati jedan normalan politički sistem, Bosnu i Hercegovinu koja može dobro da funkcioniše. I da niko neće kroz zube pričati o Agresiji i Genocidu”, ističe Nihad Aličković 

Govoreći o članovima pokreta “AntiDayton”, Aličković kaže da na prostoru Sarajeva ima ekipa od 15-20 najaktivnijih, koji su sve ove aktivnosti iznijeli na svojim leđima, ali ima članova i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine i u dijaspori. Ima ih u hiljadama, ljudi koji se identificiraju s pokretom, posebno na društvenim mrežama.  

“Godine sam proveo na sudu na suđenjima našim generalima kao da sam njihov advokat. Uvijek smo im bili podrška. Da osjete da je javnost uz njih jer smo mi dobili epitet predstavnika građana. To je ono što smo htjeli da budemo, motivacija ljudima. Imamo zaista veliku podršku dijaspore, ima mnogo ljudi koji vole svoju zemlju i koji toliko toga ulažu. Evo, upoznao sam čovjeka iz Beča, četiri firme ima gore, sve je rasprodao i vraća se ovdje, želi da mu djeca ovdje rastu”, priča Aličković 

Nihad je prvi čovjek koji je zbog isticanja zastava s ljiljanima dobio sudsku presudu u svoju korist u parnici s MUP-om RS-a. Naime, presudom iz 2018. godine dokazao je da niko ne može na prostoru RS-a zabraniti isticanje zastave s ljiljanima te korištenje termina genocid i agresija.  

U planovima “AntiDayton” pokreta za naredni period jeste snimanje kratkog filma o Ševalu Tabakoviću, čovjeku koji je dva puta zaklan – 1942. i 1992. godine na mostu u Višegradu. Jedna scena bit će snimana u crnobijeloj tehnici, a druga u boji. “To je njihova lična karta. Oni su s generacije na generaciju prenosili da je Ševal preživio jedno klanje. Doveli su ga 1992. godine na most, svezanog zaklali i bacili u Drinu. Teška je to priča, ali 'AntiDayton' najčešće nastupa tamo gdje je najteže”, zaključuje Aličković.