Ne znam tačno koliko je bilo sati, ali znam da nas je probudila jaka detonacija. Dolazila je  iz blizine kuće u kojoj smo spavali. Čuli smo galamu napolju i razaznavali pokoji glas naših drugova. Sinoć smo kasno stigli u Ulice kao ispomoć.

Ponovo čujem rezak zvižduk i još jaču detonaciju. Stakla na prozorima prostorije u kojoj smo smješteni sasipaju se u paramparčad. Izlijećemo grabeći oružje iz hodnika.

Granata je pogodila kuću do nas u kojoj su bili vojnici iz Živinica i Srebrenika. Neki od naših iznosili su trojicu ranjenih. Jedan od njih bio je pogođen gelerom u stomak i glasno je jaukao.

Na cesti se zaustavlja crni Isuzijev terenac. Iz njega izlaze dvojica vojnika. “Idemo, momci, dolje na liniju, četnici su napali kompletan dio položaja u našoj odgovornosti. Ponesite svu municiju koju imate i požurite, dolje nam je potreban svaki čovjek”, vikao je jedan od njih.

Kupimo rance i uskačemo jedan za drugim u svoj TAM 150. Brzo se presabiramo i polazimo. Za nama kreću još dva kamiona puna vojnika.

Došavši do nekih kuća, kamion staje. Viču nam da izađemo. Nedaleko od nas odjekuje žestoka pucnjava. Daje se naslutiti da je u toku jak četnički napad na naše položaje.

Ulazimo u liniju s momcima iz Srebrenika. Plitki rovovi otkrivaju da je to tek uspostavljena linija. Uska tranšeja vodi ispod ploče, do ulaz u garažu, i odatle dalje u malu zemunicu ispred velike kuće sa žutom fasadom. Sve je u toj kući uništeno – prozori, krov, zidovi s prednje strane...

Neki od mještana pokazuju nam smjer odakle dolaze četnici. Pucnjava je zaglušujuća, jedva čujemo šta govore.

Raspoređujemo se duž tranšeje i zauzimamo položaje. Uskoro se, tačno ispred nas, pojavljuje grupa od desetak agresorskih vojnika. Šunjajući se ispod jedne stare kuće, prilaze našim položajima.

Niko od nas ne puca. Čekam da priđu blizu ceste koja dijeli ulicu na dva dijela.

Prva trojica preskaču preko ograde, potom zakoračuju preko ceste i kao da zastaju. Razgledaju okolo. Čini se da ne znaju gdje su naši položaji.

Zatutnjao je Mehmedov mitraljez, a onda smo mi svi zapucali.

Ona trojica četnika u sekundi su pokošena. Padaju i bespomoćno ostaju ležati. Meci na putu prema ovoj grupi istrgali su sve pred sobom podižući na fasadi stare kući oblak prašine. Uz jauke, četnici se povlače nazad iza kuće. Mi ponovo pucamo bacajući nekoliko ručnih bombi preko ceste. Odjekuju detonacije, stvara se novi i još veći oblak prašine.

Javljaju nam da se desno, nekih petsto metara od nas, probijaju dva tenka i dvije prage. Čujemo iz tog smjera žestoku pješadijsku pucnjavu. Odjekuju jake detonacije, a ogromni crni klobutovi dima dižu se u zrak.

“Izgleda da je dolje žestoko pravo. Mislim da je to ulaz u sami centar sela i da se probijaju glavnom cestom”, javi se Mehmed.

U tom trenutku odjeknula je snažna detonacija, komadi zemlje pogađali su nas po licu i tijelu. Neko od naših je zajaukao. Vadio sam okvir da ga zamijenim novim kada je nešto kao blic obasjali cio prostor oko nas. Detonacija je bila strahovita, a udarni val bacio nas je preko one ploče. Završili smo u drugom djelu tranšeje.

Ništa nisam vidio. Totalni mrak pred očima i zujanje u ušima. Oslanjam se na ruke i podižem na koljena. Čujem kako neko iza mene jauče. Uspijevam otvoriti oči. Neartikulirano vikanje. Svi govore u jedan glas i kreću se po malom prostoru.

 Polumrak je. Krećemo se k'o muhe bez glave. Ništa mi nije jasno. Pokušavam dokučiti šta se događa. Jedino što mogu uočiti jeste da neki od naših momaka kroz veliki oblak prašine ponovo uskaču u tranšeju.

Okrećem se na drugu stranu, prema onoj zemunici pod pločom. Stiže čovjek u maskirnoj uniformi. Krv mu se slijeva niz lice. Gleda kao zombi, izgubljeno. Mlad je i jak, krupan. Govori. Vraća se. Iskočio je iz tranšeje i krenuo naprijed prema cesti, onamo prema četnicima. Nas nekoliko trči za njim. Stežem kalaša u ruci i onda, u istom momentu, vidim da nisam stavio okvir. Nabrzinu ga vadim iz rapa. Vidim da lijevo trče Suad i Mehmed. Ulijećemo pravo u ničiju zemlju. Trčimo pognuti kroz nisko raslinje i grmlje. Nadam se da znaju kuda idemo jer ja nemam pojma. Ekstaza vlada tijelom. Imam osjećaj da letim. Noge same trče. Uvjeren sam da idemo ravno u minsko polje. Ludnica.

Prvi se zaustavlja Mehmed, maše mi rukom da krenem prema njemu. Čuje se rafal mitraljeza. Pucaju ravno prema nama. Stiže Suad i obara na zemlju onog momka. Ovaj je još u šoku. Trese se. Suad mu previja glavu. Momak i dalje djeluje potpuno izbezumljeno.

Skačem preko ograde, dolazim do Mehmeda. Vadi zavoje iz jakne. Dvojica su na zemlji. Jedan sjedi, drugi leži nepomično. Mina je eksplodirala i desno i lijevo. Sitne rupice po maskirnim hlačama. Ovaj što sjedi poprskan je po butinama, ne može se pomaknuti. Lijeva noga mu je u stopalu potpuno odbijena nagaznom minom. Krv lipti iz ostatka noge koja se ne može razaznati od raskomadane čizme. Drugi je i dalje nepomičan. “Nosite ga”, neko govori, “taj je mrtav”. “Mrtav je”, tiho ponavljaju. Niko se ne saginje da provjeri. Miris nagorjelog mesa osjeti se svuda. Jedan od momaka, koji je došao da nam pomogne oko ranjenika, ne prestaje galamiti: “Jutros su postavljene mine. Ovi momci htjeli su doći do vaših položaja i uletjeli su direktno u mine.” Sledio sam se, ni mi nismo znali za to, mogli smo svi nastradati. Viknu nam da ih nosimo jer je opasno, trenutno smo ispred novoformirane linije.

Podižemo momka koji je sjedio. Dižemo ga. Blijed je. Ne govori ništa. Podupiremo ga između sebe. Nosimo ga. Ispred položaja već je stiglo vozilo saniteta. Preuzimaju ga. Vraćamo se po mrtvoga. Drugi su ga već počeli nositi. Ni kapi krvi na zemlji. U šoku su. Mala mrlja. Tragovi eksplozije nekoliko metara dalje. Jedan mali geler, ne veći od zrna kukuruza, pogodio ga je direktno u srce. Neko od momaka koji su dotrčali prepozna da su to njihovi inžinjerci. Drmusao je za ramena momka koji je nepomično ležao pored kamiona. Obojica su bili mrtvi.

Ostao je iza njih ranac pun promovki. Onaj krupni momak tvrdio je da su ih pošli zakopati. Sumnjalo se da neko namjerno aktivira mine. (Svakih nekoliko dana odjekivala je noćna eksplozija.) Išli su postaviti klopku. Pojačati minsko polje novim minama. Poslali su dva minera, jednog iskusnog, drugog mlađeg. Kaže da su postavljali promovke u trenutku kad su četnici izbili iza stare kuće. Da se sve brzo odigralo. Pokušali su doći do nekog kanala jer nisu smjeli krenuti prema našoj liniji dok traje napad. Ušli su mine koje je neko drugi postavljao jučer ili prekjučer.

Ne vjerujem u to što govori. A možda je istina.

Struji entuzijazam u zraku. Svi smo naelektrizirani i nasmijani iza maske na licu koja glumi ozbiljnost.

Natovarili su onu dvojicu momaka na kamion i odvukli ih gore prema komandi. Vojnik u odijelu HVO-a govori nam kako su uspjeli zaustaviti napad tenkova i praga.

Kiša počinje sipiti. Krećemo ka svojim položajima. Vučemo umorne noge cestom. Dolje desno od nas odjekuju detonacije, nagovještavaju pakao u Ulicama koji će uskoro uslijediti.