Nezir Hadžić o rahmetli babi, narodnom heroju Safetu Hadžiću:
Pričati o rahmetli babi iznova i svaki dan u meni kontinuirano budi nesavladivu želju da budem kao on. Međutim, moram vam priznati – to je jako teško. Iznenađivala me još kao dijete njegova samosvjesnost, konstantna želja da bude od onih koji će ljudima koristiti, njegova potpuna predanost Bogu i ideji s kojom je živio, životna borba i istinska ustrajnost u namjeri da bude nada potlačenim i strah silnicima.
U vremenima komunizma pamtim ga kao ponosnog Bošnjaka i vjernika koji ni tada nije sanjao svoj život nego je živio svoje snove. Pripadao je onim ljudima koji su pravili male korake, a uveliko mijenjali svijet. Iako sam bio dijete, često me podučavao osnovnim vrijednostima ove zemlje i ovog naroda, podvlačeći činjenicu da smo mi malobrojan narod s bogatom historijom koji se usudio sanjati velike snove. Naš odnos prema herojima još uvijek nije na nivou na kojem to oni svi zaslužuju.
Moje sjećanje na rahmetli babu me često podstakne da se država čuva i stvara na ramenima heroja koji na svojim prsima imaju baštu mudrosti. Moj zadnji susret s njim me podsjeća na činjenicu da je u njihovo vrijeme Bosna i Hercegovina bila srce, a oni pamet, bila je smisao, a oni uzbuđenje, bila je smiraj, a oni užurbanost, a danas domovina nije naša majka, već naše dijete. Ipak, nije ovo loše vrijeme, već samo potreba da neke pojedince naučimo da ne smiju dirati u ono u šta se s ponosom gleda.
O babi bih imao još puno toga reći, ali istaći ću samo još jedno, a to je da je živio s herojima prošlog vremena. Navest ću i da je bio sudionik vremena nesalomljivih Bošnjaka. Živio je u doba onih koji ne zaboravljaju svoju prošlost, živio je u doba opstanka ove zemlje. Jednostavno, kada napišete da je živio u vremenu našeg prvog predsjednika rahmetli Alije Izetbegovića, sve se samo kaže.
