Nevjerojatna priča o Antoniju Salazaru: Diktator koji je dvaput umro

Iznenađenje Rolanda Fauréa 6. septembra 1969. godine moralo je biti ogromno. Urednik francuskog lista 'L'Aurore' stigao je u Lisabon sa zadatkom da sastavi vijest o Antoniju Salazaru, koji je zbog moždanog udara dugo bio u bolnici. Već ga je tri puta intervjuirao, pa je iskoristio kontakte kako bi ga ponovo sreo. Stigavši ​​u palaču São Bento, diktatorovu službenu rezidenciju otkako je osnovao Estado Novo 1937. godine, zatekao ga je kako mirno sjedi u vrtu, odjeven u elegantno bijelo odijelo i crnu kravatu. Imao je paraliziran lijevi dio tijela, ali djelovao je živahno sudeći po entuzijazmu s kojim je primio svog gosta i iznio mu sve detalje aktualnih događaja u Parizu, uključujući i pad Charlesa De Gaullea.

Odjednom ga je prekinuo Fauré i upitao ga za njegovog nasljednika, Marcela Caetana, na što je Salazar odgovorio: “On je inteligentan i ima autoritet, ali griješi što ne želi raditi s nama u vladi. Jer, kao što znate, on nije dio vlade. Nastavlja predavati pravo na Univerzitetu i ponekad mi piše šta misli o mojim inicijativama. Ne odobrava ih uvijek, ali ima hrabrosti to mi reći».

Novinar se ukočio. Kako? Zar stari lav nije znao da je svrgnut prije više od godinu dana?

Doista, znao je sve što se događa u svijetu, a ništa o Portugalu. Mislio je da je njegov šef države, Américo Tomás, preuzeo predsjedničku funkciju kada je Salazar bio hospitaliziran, ali da se kasnije vratio na prijestolje. Tu nadrealnu činjenicu, o diktatoru koji misli da još uvijek vlada, otkrio je Marco Ferrari na svom prvom putovanju u Portugal, 1974. godine, i nakon toga godinama "prikupljao svjedočanstva, priča i snimaka". Sve što je skupio objavio je ovih dana u knjizi 'Nevjerojatna priča o Antoniju Salazaru: diktator koji je dvaput umro'.

Fauré se Salazaru nije usudio ništa reći i preplašen je napustio palaču, iako s ekskluzivom svog života. Novinar je cijelu noć pisao priču, koja je sutradan dospjela na naslovnicu njegovih novina. 'Salazar vjeruje da još uvijek vlada u Portugalu', stajalo je u naslovu. “Cenzura je još uvijek bila na snazi ​​i niko nije znao što se događa u São Bentu. Za farsu je znala samo politička elita koja je čekala da predsjednik umre kako mu ne bi morala ništa reći. Kada je članak objavljen, niti jedan portugalski medij nije prenio vijest, a jedina dva primjerka 'L'Aurorea' koja su stigla u lisabonsku zračnu luku su spaljena”, kaže Ferrari.

Ova priča koja je malo poznata izvan Portugala počela je 3. avgusta 1968., kada je Salazar u posjet primio Augusta Hilária, skromnog pedijatra koji ga je posjetio u Fort Santo Antonio (Estoril) kako bi mu izliječio žuljeve i urasle nokte na nogama. Dok je pripremao svoje instrumente, diktator je pao sa stolice i udario glavom.

Salazar, koji je imao 79 godina i bio je na vlasti od 1932., smatrao je da je zadatak vođenja, civiliziranja i kristijanizacije golemog portugalskog carstva bio zadatak koji je došao od Boga. Smatrao je sebe nasljednikom velikih osvajača i središtem političkog sistema koji bi se, da nije bilo njega, srušio. „Međutim, niko od nas nije vječan, pa ni najdugovječniji diktator na svijetu”, objašnjava Ferrari.

Na putu kući, pedijatar je napisao poruku svom najslavnijem klijentu. “Vaša Ekselencijo, gospodine predsjedniče, otišao sam vrlo impresioniran i zabrinut. Molim se Bogu da takav golemi neuspjeh nema posljedica.“ Diktator je kratko odgovorio: "Izgleda da ih, osim boli u tijelu, nije bilo." Prvi pregled je, međutim, potvrdio suprotno. "Pokazuje prve znakove desne hemipareze (povlačenje desne noge), praznine u pamćenju i druge poremećaje."

U avgustu mu se stanje pogoršalo. Na prvom sastanku novog Vijeća ministara održanom 3. septembra, diktator je bio zadubljen, šutljiv i odsutan. Sljedećeg jutra imao je poteškoća s potpisivanjem dokumenata a naveče je zadobio hemiplegiju na desnoj strani. Šesnaestog je hitno operisan, ali je već bilo kasno. Nakon izlaska iz operacijske dvorane i ručka, pogledao je liječnika i rekao: “Jako sam uznemiren. O moj Isuse!” Zatim se onesvijestio i pao u komu.

Sljedećih desetak dana ministri su bili podijeljeni između onih koji su smatrali da diktatora trebaju poštovati i zadržati ga na funkciji i onih koji su sugerirali da se neće oporaviti i da je došlo vrijeme da mu se nađe zamjena. Uprkos svemu, odabrali su drugu opciju. Américo Tomás je 25. septembra obavijestio Marcela Caetana da je izabran i u noći 26. na radiju i televiziji je objavljeno njegovo imenovanje. Novi predsjednik je u svom govoru priznao da je zemljom "upravljao izniman čovjek, ali sada će imati vladu ljudi kao i svi drugi." Portugalska diktatura umirala je u sobi 68 bolnice Crvenog križa, dok su svi ministri čekali smrtni ishod.

Četiri mjeseca kasnije, međutim, Salazar se probudio i otpušten je iz bolnice. Dona Maria, njegova domaćica i osoba koja se o njemu brinula posljednjih godina, pozvala je hitnu pomoć da ga odvezu kući. Direktor bolnice, zbunjen, pita: "U koju kuću?" Pomoćnica je ogorčeno odgovorila: “Vi dobro znate koje je službeno prebivalište.“ Tvrdila je da je palača São Bento još uvijek njegov dom.

"Sve ministre je imenovao Salazar i niko mu se nije usudio reći istinu, da više nije na vlasti, pa su izveli najveću političku farsu koju moderna Evropa poznaje", priča autor knjige. I dodaje: «Dona Maria je vjerovala u oporavak vođe, uvjerena da portugalsko carstvo ne može postojati bez njega. Kad se uvjerila da nema povratka, upravo je ona na kraju pozvala francuskog novinara da iznese na vidjelo tu farsu koja je nastala na štetu osobe koju je voljela. To je bila njegna osveta.“

Tokom naredna 23 mjeseca održana je najimpresivnija predstava koju je ikad postavila bilo koja politička i institucionalna vlast. Salazarov tim držao ga je u zabludi tjerajući ga da potpisuje dokumente bez ikakve valjanosti, tražeći od njega savjete za ministre koji više nisu bili u službi, dajući mu da sluša radijske vijesti pripremljene samo za njega i održava beskorisne sastanke vlade koji su snimani na video-trakama za ekskluzivne vijesti koje niko nije vidio.

Njegovi najbliži saradnici su se pretvarali da i dalje imaju iste funkcije, davali su mu korespondenciju, uvjeravali ga da šalje depeše cijelom carstvu s preciznim uputama, pretvarali se da policija istražuje protivnike na koje je upirao prstom i pokazivali mu infrastrukturne projekte koje nisu namjeravali graditi. Za pisca knjige, „najnadrealniji izum bio je napraviti jednu kopiju novina 'Diario de Noticias' za diktatora koje bi mu reditelj Augusto de Castro, njegov veliki prijatelj, donosio svako jutro iz štamparije.

S vremenom je Salazar povratio prijašnji ritam života i održavao do tri sastanka dnevno, no nijednom nije otkrio da više nije glavni. Najkontroverznija epizoda dogodila se 26. oktobra 1969. kada je Salazar otišao u sjedište župe Lapa kako bi glasao na tobožnjim parlamentarnim izborima. Činilo se kao prizor iz prošlosti, kada je diktator kontrolirao živote Portugalaca. Njegovi ministri okupili su stotine glumaca koji su simulirali proslavu dolaska blindiranog automobila bivšeg predsjednika, dok je dobar broj fotografa i televizijskih kamera zabilježio svaki detalj.

Detalji koje je Ferrari iznio o ovom događaju su nevjerovatni. „U arhivi Portugalske radio televizije (RTP) jasno se vidi nasmiješeni Salazar na stražnjem sjedalu vozila pored Done Marije. Predsjednik biračkog mjesta prilazi automobilu i uzima zapečaćenu omotnicu iz političarevih ruku. Mjesecima prije te bi slike otvorile sve vijesti no video je završio u skladištima državnog arhiva i emitiran tek nakon diktatorove smrti.“

Trinaestog jula 1970. stari lav je dobio infekciju bubrega koja se proširila na ostale organe. Na dijalizu je došao 21. jula i, iako se činilo da bi se mogao oporaviti, stanje mu se pogoršalo tri dana kasnije. Ujutro 27. jula preminuo je od embolije kao posljedica flebotromboze. Poslijepodne je većina novina objavila posebno izdanje. 'Salazar: bivši šef vlade umro je danas u 9:15 ujutro', bio je naslov u 'Diario de Lisboa'. Zavjesa na predstavu je spuštena.