Osip Mandeljštam (po autentičnim svjedočenjima družice mu i supruge Nadježde) kao jedan od temeljnih pojmova u svom duhovno-poetičkom postavu isticao je sagovorništvo: pjesnik nikad nije i ne može biti sam, on ima sagovornike (sušapatnike, suposvećenike) – s kojima zajedno sudjeluje u tom što jest pjesništvo, s čijim stihovima, pjesmama i knjigama (ne samo sa svojima!) gradi, oblikuje, zaokružuje, ispunjava svoj pjesnički opus. U tom smislu, neki autor može i samo jednom pjesmom, katrenom, pa i distihom predstavljati nezaobilaznu referentnu tačku, reper, orijentaciju, intenciju, invektiv, sjeme za tekst ili za tekstove što ih on sam (Mandeljštam) ispisuje i što će ih još ispisati...
Rođena 1989. u Mostaru, gdje je završila studij hrvatskoga jezika i književnosti, prva knjiga poezije (Perlinov šum) nagrađena prvom nagradom na manifestaciji “Slovo Gorčina” i naredne godine (2016) štampana, uposlena na “AbrašRadiju”, gdje uređuje emisiju Poeziju na štrikove – to je ono što znamo o Aniti Pajević. Onog što ne znamo o njoj ima puno više, naprimjer, ne znamo kako je u drugoj po redu knjizi Redukcije (2019) velika poezija stala u svega 15 pjesničkih tekstova od kojih je sačinjena, ne znamo otkud to da prva pjesma u prvoj knjizi (sa sedam svojih stihova) biva antologijska:
“depresija je žuta i miriše na poznato voće/ netko je hidžabom prorijedio sunce i hinio zrak dok diše/ ne mogu više sebi biti ja/ mašinica se prekinula/ i to je za ljude/ rasula se staklenka češke u meni/ ovog ljeta rodit će mi prve kajsije” (free your tummy)
Pitanja su ta koja daju težinu spoznaji, ne odgovori; pitanje za čitaoca: Je li distih (“netko je hidžabom prorijedio sunce i hinio zrak dok diše/ ne mogu više sebi biti ja”) to što čini da nas potopi težina ove pjesme? Ne znači ništa ako sada napišemo da je to takav-i-takav (u smislu pozitivnosti) distih, recimo – izvanredan, recimo – genijalan... Iako jest, štaviše – nemamo riječi kojom bismo pogodili kako je i koliko je ovaj distih jak: najradije bismo rekli da je strašan. Ali više bi značilo da pitamo: Zašto u narednom stihu, odmah iza ovog, stoji “mašinica se prekinula”, i to ne da pitamo jednosmjerno (očekujući da iz smjera pjesnikinja – čitalac treba i mora doći odgovor), nego da pitamo i na drugi smjer (od)govora računajući (čitalac – pjesnikinja). To što ne dobijamo odgovor iz prvog smjera (“A šta će ti ta riječ ovdje?”, M. Vešović) najprije nas tjera da (u sebi) pitamo: Da nije možda “mašnica”, umjesto “mašinica”; da pitamo: ako je “mašinica” asocijacija na šiljalo, recimo, zar ne bi bolje bilo da stoji “mašinica se polomila” (očuđenje kroz zamjenu mjesta oruđa i predmeta obrade)...?
Šta ako je “sporno mjesto” (“mašinica se prekinula”) zapravo jezgra (srce) veličine, jakosti, izvanrednosti cijele pjesme?! Iz konteksta ostalih stihova, naime, jasno je da se pjesnički subjekt (subjektesa) rasipa, da ponestaje (depresija... ne mogu više sebi biti ja… rasula se), balans nestvarnoj silini pjesničke slike (“netko je hidžabom prorijedio sunce i hinio zrak dok diše”), iza koje odmah slijedi kolosalna autorefleksija (“ne mogu više sebi biti ja”), mogla je (i morala je!) dati upravo jedna antisemantična (poput divljeg konja divljačna) prosta (prosto nemoguća!) rečenica kao što je ta: “mašinica se prekinula”. Tom (dakle, pokušajmo to zamijetiti) nužno besmislenom (i svjesno besmislenom: hej, kako je ovo dobra sintagma!) izjavom-konstatacijom započinje tijek trostihovnog objašnjenja (artikuliranja) stanja koje je prethodno majstorski oslikano: “i to je za ljude/ rasula se staklenka češke u meni/ ovog ljeta rodit će mi prve kajsije”. I to je za ljude: nužni besmisao nositi u sebi. Čak i prve kajsije da rode iz toga, s tim, uz to. Dakle, pokušat ću zaustiti tu veličinu, recimo ovako: doista ne kazati, pravim stihom/
stihovima, ono što se ne može kazati.
I druga knjiga (Redukcije: sjajan naslov – oduzimati riječ samoj sebi!) ima svoju prvu pjesmu:
“nada mnom se/ izdaleka/ razdanjuje pjesma// tri sam zmijčka ovog ljeta/ krampom iz zemlje izvukla/ četvere oči nad njima otvorila/ jedan je par očiju dobio prored stonoge/ drugom paru razmandarinale rožnice/ treći se par skorio od netreptanja/ četvrtom je zurenje u treće popravilo pa oslabilo vid/ sad sam slijepa kao poljski miš // pala sam te se razbila/ pala jer sam slušala/ šum kiše/ kiša je prejako padala/ u meni se ježilo pet ježeva // a nema gdje je nisam tražila/ na pojačanom radijatoru/ u pljesnivom džemu od trešanja/ u košpama datulja/ u divčibare ne znam kako mi je stići” (geografija jedne pjesme)
Evo prve pjesme iz druge po redu knjižice (dizajner je, sjajno, riješio da ukine paginaciju: nema brojeva strana!) – još puno prvih pjesama se da ispisati, ako krenemo iz nje, pa i ta će se dati ispisati, koja se “izdaleka razdanjuje nada mnom”... Ne treba, dakle, žuriti i ne treba žudjeti za pjesmom, pjesma uvijek “dolazi na gotovo”, kad se redom sve od onog što ne možeš kazati doista i ne kaže.
Pisati stihove za Anitu Pajević to je – što pravilnije disati (udisati/izdisati) jedno te isto pitanje: Kako ne kazati to što se ne može kazati? Ako dišeš pravilno, to što se ne može kazati oglasi se (očituje se) kao nemogućnost u jednom disajnom intervalu (stih, dva, tri ili najviše četiri stiha), svaki taj disajni interval evocira cjelokupnost, težinu, definitivnost, potvrdu te nekazivosti. Riječi i sintagme u tim stihovima nemaju neka svoja izvorno-neupitna značenja, slijedom i zbirom kojih se ipak kaže nešto: ne, obratno je – njima se kaže ništa, i to tako što ih čujemo i čitamo kao prevod (translaciju, transkripciju) šućenog-nekazivog... Prevod – na koji jezik? Eto ga još jedno pitanje; na jezik toga što se najteže šuti. Jezik tog što se najteže šuti nepodnošljivo je težak, on ne stoji “na raspolaganju” nikome – on organički uvijek iznova nastaje kad se u disajni interval (od najviše četiri-pet stihova), sa svojim početkom i svojim krajem, stavi sve što se u njemu (u tom intervalu) nije moglo kazati. Slika kojom bismo mogli pokušati pobliže razviditi prethodne redove ovog skromnog teksta jeste slika eho-signala, što ga sonar pod vodom izbacuje kud god (ni-u-šta) dubinom mora; talasi koji su odaslani samo su talasi – ali onda kad se (odbivši se o površinu tijela u pokretu pod vodom) vrate, tad postaju jezikom: saopštavaju nam da se na toj i toj udaljenosti, na toj i toj dubini trenutno nalazi (mirujući ili u pokretu) podmornica...
Ima jedno kapitalno pitanje, kapitalno u ovom kontekstu, ali i uopće kapitalno, s tim pitanjem završava ova knjiga poezije. Evo ovako:
“S kojeg mjesta dolazi pjesma? Privremenog.”
A na tom mjestu, privremenom (privremenom – dok pjesma bude iščitavana), Anita Pajević jeste i ostat će izvrsna pjesnikinja. Sagovornica mnogim pjesnicima.
tuga mi je mali tromb
u bakinoj sobi sve se od tri sata
pomjera ili kreće
madrac se, tako mi svega,
proteže kada sjednem
iz jastuka trusi djetelina umjesto perja
živi su ti jastuci, bako, i neću da spavam na njima
otkad tebe nema
kad je baka prenijeta u sandučić boje kave
jastuci su udarali licima od plafon
vješalice tiho poispadale iz ormara
kišobran je samog sebe otvorio i zamolio prisutne za mir
jedno je stablo prešlo za stol i nalaktilo se
u stomaku mi pet mjeseci, kao i baki, raste guma
trebalo je smrtovnicu složiti
od ‘to mi je za mriti kad budem’ fotografije
možda bi djeci trebali raditi slikovnice pred pogreb
stablo dva zaključalo se u ormar i jako
ispumpavalo mentu iz svojih grana
fišek sušene kamilice izbacivao je
barice vlage na mirisne šalove
u kojima se zadržala pokoja tanka vlas
neki šarafići su, dok si spavala, bako,
zakucani točno ispred nas
dio sam gume povratila dok se baka izvlačila van
uz pomoć divovskog anđela
na pogrebima ne gutajte jecaj
ugumenit će ga u grlu tuga
Rođena 1989. u Mostaru, gdje je završila studij hrvatskoga jezika i književnosti, prva knjiga poezije (“Perlinov šum”) nagrađena prvom nagradom na manifestaciji “Slovo Gorčina” i naredne godine (2016) štampana, uposlena na “AbrašRadiju”, gdje uređuje emisiju “Poeziju na štrikove” – to je ono što znamo o Aniti Pajević. Onog što ne znamo o njoj ima puno više, naprimjer, ne znamo kako je u drugoj po redu knjizi “Redukcije” (2019) velika poezija stala u svega 15 pjesničkih tekstova od kojih je sačinjena, ne znamo otkud to da prva pjesma u prvoj knjizi (sa sedam svojih stihova) biva antologijska.
