Osvanu tako Sarajevo 1878. godine s mnoštvom carskih austrougarskih zastava po javnim prostorima. Osvanu i 1918. s novosrpskim, to jest kraljevskim SHS, odnosno uskoro jugoslavenskim zastavama po ulicama. potom 1941. s NDH zastavama u tandemu sa zastavama njemačkog Rajha. Pa onda 1945. s novojugoslavenskim i komunističkim barjacima.
Trebalo je 1992. da osvane s državnim grbom Bosne i Hercegovine na javnim mjestima, djelimično je tako i bilo, ali samo donekle i samo nakratko, pošto je uslijedila žestoka artiljerijska opsada pa nije bilo bezbjedno vješati zastave s ljiljanima po banderama, te su najviše ostale na policijskim uniformama, kasnije vojnim, i na zgradama državnih ustanova. Kako je poznato, od 1998. godine potisnuta je trenutnom državnom zastavom sa žutim trokutom.
I onda 2022/23. godine osvanu Sarajevo s izraelskim zastavama skoro cijelom dužinom grada, zasad ne u formi klasičnih barjaka na štapovima i jarbolima nego na ogromnim plakatima. Stoji tako izraelski stijeg na jumbo plakatima već neko vrijeme, ukršten s državnom zastavom BiH, označavajući suradnju ili čak najavljujući „prijateljstvo“ dvije države. Poznato je već, kako i piše na samom plakatu, da se radi navodno o otvaranju Privredne komore Izraela, mada je očito da je priča dosta složenija nego što se predočava javnosti. Može se govoriti i o najavi ekonomske okupacije, donekle tihe i sofisticirane, postepene, poput sličnih okupacija u prošlosti. Sa svakom novom su išle i nove zastave.
Onda kao „biber po pilavu“ stiže najava o dolasku Benjamina Netanyahua u BiH, jednog od vodećih ratnih zločinaca u svijetu, nikad zvanično optuženog, koji ni u samom Izraelu nije naročito popularan, sudeći prema silnim uličnim demonstracijama protiv njega, kao ni među svojim političkim kolegama među izraelskim vlastima. O srpsko-izraelskim ideološkim vezama već je bilo riječi i u ovom magazinu i drugim medijima, te u publicističkoj i naučnoj literaturi.
Srodnost cionizma i velikosrpstva nije ograničena samo na poslovne projekte Milorada Dodika i kontroverznog izraelskog biznismena Avigdora Liebermana, nego ima i svoju historijsku osnovu iz malo dalje prošlosti, pa čak i mitomanijsku djelimično. Priča nije završena pa će vjerovatno još biti riječi i tome u bliskoj budućnosti. Samo da podsjetimo ovdje da je potvrđena umiješanost izraelske politike iz 1990-ih na jugoslavenskoj strani po frontovima u Hrvatskoj i BiH. Saradnju izraelskih političara sa srpskim jedinicama u BiH i Hrvatskoj sudski su dokazali dvojica baš izraelskih istraživača, historičara i pravnika Yair Auron i Eitay Mack.
Međutim, o vezi hrvatske politike, i one u Hrvatskoj i one unutar BiH, s Izraelom tek se postepeno učimo. Kako je već poznato od prije, postoji izraelska podrška politici Dragana Čovića, samim time i politici SNSD-a, jer po pitanju budućeg društvenog uređenja BiH to dvoje nastupa uglavnom simbiotički, što je manje-više već poznato.
Istaknutiji dio ove kontroverze mogla bi biti prošlogodišnja neslužbena inicijativa Hrvatskog narodnog sabora (HNS BiH) iz Mostara za premještanje veleposlanstva Bosne i Hercegovine iz Tel Aviva u Jeruzalem. Dakle, na tragu lika i (ne)djela Donalda Trumpa, iako bi, što se američke vanjske politike tiče, svejedno bilo da li su to odradili demokrate ili republikanci, izraelske vlasti ih ionako sve drže u šaci. Stajalište Evropske unije je da neće priznati Jerusalem kao glavni grad Izraela ukoliko se oko toga ne dogovore Izraelci i Palestinci, a Hrvatska kao članica EU slijedi takav stav, čime se možda ograđuje od sporne odluke HNS-a i Čovića, makar formalno, barem djelimice.
Sudeći prema većini medijskih reakcija, te reakcija ordinarnih korisnika raznih mreža po internetu, mnogima ovo s Jeruzalemom ipak jeste bilo neobično u najmanju ruku. Razni ljevičari se iščuđavaju ponajviše zato što očekuju da je Čovićeva politika šovinistička u onoj mjeri u kojoj se ona može mjeriti navodnim antisemitizmom. U ovom dijelu priče kriju se određeni nesporazumi, neobaviještenost i predrasude. Naime, politička ili ideološka potpora savremenom Izraelu je već samo po sebi jedna vrsta antisemitizma. Ovo neupućenima može djelovati apsurdno naprvu, ali iziskuje malko više istraživanja i promišljanja. Na stranicama Stava je prije nekoliko godina detaljno pojašnjeno šta su dodirne tačke antisemitizma i cionizma kao ideologije, a time se bave i još neki mediji, pa se ne bismo vraćali na ta objašnjenja. Ima ih dovoljno i na internetu, nemali broj takvih objašnjenja nude sami izraelski društveni analitičari. Neupućenim ljevičarima također može djelovati čudno i vijest o tome da je Salvini Mateo, vođa desničarske stranke iz Italije Sjeverna liga, davno obećao da će priznati Jeruzalem kao glavni grad Izraela i premjestiti italijansku ambasadu iz Tel Aviva bude li pobijedio na izborima. Prije nekoliko decenija ljevičarski pokreti i stranke u raznim zemljama optuživale bi desničarske partije za antisemitizam, a danas Mateo Salvini kao desničar proziva ljevičare iz Italije za antisemitizam jer su dovodili u pitanje postojanje Izraela kao države.
Kada je na ovu temu u pitanju HDZ, bilo ovaj u BiH ili onaj u Hrvatskoj, potrebno je znati nekoliko detalja kojih baš i nema u široj javnosti. Najprije, kako je valjda opće poznato, HDZ podržava jednu vrstu razblaženog aparthejda u BiH, kao i mnogi političari iz RS-a. Izrael kao država zasnovan je na aparthejdu i na masovnim zločinima nad palestinskim civilima, kao i civilima u Libanonu, Egiptu, Iraku i Siriji, dok su tamo izraelske trupe ratovale u prošlosti ili sadašnjosti. Istražujući akcije Mosada, izraelske obavještajne policije, vidljivi su višedecenijski zločini nad civilima širom svijeta u korist izraelske politike. Nije teško shvatiti uzroke tamošnjeg aparthejda. S ove strane gledano, nije čudno da recimo HNS pokušava da se dodvori Izraelu, ili to radi HDZ svejedno. Jedan aparthejd u korist drugog. Ali ima nešto iz bližeg historijata balkanskih prostora i države Izrael, čime se dodatno potvrđuje da ovo ne samo da nije čudno nego nije niti novo.
Prema pisanju zagrebačkog Večernjeg lista iz juna 2018. godine, u februaru 1992. godine, kao navodno slučajni turista, u Tel Avivu je boravio Radovan Fuchs, nekadašnji ministar znanosti i obrazovanja Hrvatske. On je tamo, kaže se, imao sastanak s određenim izraelskim zvaničnicima, gdje im je predočio toksikološke dokaze o tome da JNA upotrebljava bojne otrove na ratištu. Večernjak u istom broju izvještava da je Fuchs, pored ostalih sudionika, isposlovao obećanje za priznanje Hrvatske od Izraela. Potom je Izrael priznao Hrvatsku devet dana poslije SAD-a. Pune diplomatske veze s Hrvatskom uspostavljene su tek niz godina kasnije, taj dio je išao gradacijski. Istovremeno, dok je trajala agresija Jugoslavije na Hrvatsku i BiH, tih godina je izraelska administracija polutajno sarađivala s Miloševićem, Milanom Martićem i Radovanom Karadžićem, kao što je ranije spomenuto. Danas Fuchs povremeno savjetuje hrvatskog premijera Andreja Plenkovića na temu obrazovne reforme.
Ticano saradnje na drugim poljima, poznati hrvatski režiser Jakov Sedlar je svojevremeno izjavio, a zagrebački Večernjak prenio: „Sa herojima Izraela snimio sam 40 filmova, u mene su imali povjerenja.“ Isti onaj Sedlar Jakov koji je snimio 2016. godine film naslova Jasenovac – Istina, zbog čega je širom Hrvatske i susjedstva javno isprozivan za relativizaciju ustaških zločina i za prikrivanje podataka o Jasenovcu. Međutim, Jakov Sedlar je prijateljski dočekan gost u Izraelu na visokom nivou. Večernjak je objavio fotografije srdačno prijateljskih susreta Sedlara i nesuđenog ratnog zločinca Ariela Sharona, kao i Sedlara i kontroverznog Shimona Peresa. Sedlar je naime snimio nekoliko dokumentaraca o istaknutim Izraelcima, među njima i o jednom pripadniku izraelske tajne policije Mosad. Narativ ovih filmova afirmativan je u korist ličnosti o kojima govori, drugim riječima, prihvaćeni su u Izraelu, a Sedlar je tamo pozitivan lik u vidu „politički korektnog“ režisera.
Ima javnih ličnosti, medijskih ili političkih, koji u ovom kontekstu potenciraju staru izjavu Franje Tuđmana (kome se također pripisuje dalje židovsko porijeklo) o tome kako je navodno „sretan što mu supruga nije ni Srpkinja ni Židovka“. Jasno je da ta izjava nema neku težinu niti potvrdu iskrenosti te da uglavnom naivni padaju na nju. Ona je naprosto odgovarala određenom vremenu i određenom političkom taktu protkanom svojevremenom propagandnom manipulacijom i strateškom provokacijom.
Nije dakle čudna izraelska, ili preciznije cionistička potpora politici Dragana Čovića, kao što nije čudno ni njegovo ulizivanje izraelskoj politici, pogotovo u kontroverznoj i nelegalnoj odluci u vezi s pretvaranjem Jeruzalema u glavni grad Izraela. Na ovaj se način istovremeno i Čović i Netanyahu i Dodik mogu rugati ne samo palestinskim žrtvama cionističke agresije nego i bošnjačkim žrtvama njihovih politika iz bliske prošlosti, koja skoro da se i ne razlikuje od njihovih trenutnih politika. Čović sada navodno dovodi Netanyahua na mostarski sajam gospodarstva u maju. Ne bi zgoreg bilo da Čović tom prilikom posreduje nekom susretu između Daria Kordića i Netanyahua, jer bi obojica mogli razmijeniti iskustva u ostvarenju ratnih zločina u različitim krajevima svijeta, a Marinko Čavara bi tada mogao kleknuti pred Netanyahua i poljubiti mu ruku tek radi običaja pri dočeku na zračnim lukama. Kordiću bi od nečega takvog mogle poteći emotivne suze radosnice, pa bi onda bio zapečaćen savez između hrvatskih desničara i cionista na obostrano zadovoljstvo.
Dragan Čović mogao bi ući u povijest kao ličnost koja je pozvala jednog od najkontroverznijih političara svijeta u ovu zemlju, uz jačanje i njegovog utjecaja u državi i rasprodaju ekonomskih, privrednih, a možda i prirodnih resursa BiH. U Sarajevu je održano više uličnih demonstracija podrške Palestini tokom proteklih dvadesetak godina, najčešće kada bi se aktuelizirala masovna bombardiranja Gaze što živi pod vojnom opsadom koja traje kao jedna od najdužih na svijetu. Otvoreno je pitanje da li će se u Sarajevu ubuduće dozvoljavati javne potpore Palestini kao prije.
Šta je onda rješenje? Za početak osvježavanje vlastite svijesti, aktiviranje omamljene svijesti lokalnog stanovništva, ne samo u Sarajevu, ali možda najviše u Sarajevu. Svijesti o tome da je glavni grad BiH okupiran, na jedan specifičan način, možda i specifičniji nego način na koji su okupirani drugi dijelovi BiH. Nakon što taj podatak prevlada u svijesti, rješenje će se negdje na horizontu samo ukazati.
