Prijedorska matura zbirka je pjesama posvećena ubijenoj djeci Prijedora. U zbirci se nalazi po jedna pjesma za svako od 102 ubijene djece u ratu. Autor zbirke jeste Mirnes Omerović. Kaže kako ideja o Prijedorskoj maturi nije izvorno njegova. Naime, profesorica historije u njegovoj školi svake godine obilježava Dan bijelih traka s maturantima. Kada je Mirnes bio prvi razred Gimnazije, profesorica je zatražila od njega da napiše desetak pjesama za ubijenu djecu Prijedora. Mirnes je odlučio da napiše ne 10, već 102 pjesme, za svako dijete po jednu i tako se rodila Prijedorska matura.

Omerović kaže kako mu je ogromna čast što je Prijedorska matura konačno stigla u svoj Prijedor, što je njegova zbirka došla na mjesto odakle je i crpio motiv za pisanjem. Kaže da se, također, u njemu budi gorčina i tuga što je uopće morao pisati o tome, što je Prijedor bio u središtu historijskih događaja nakon kojih je bio ponukan da napiše ovakvu knjigu.

“Mene najviše raduje što sam postigao svoj cilj, ono što je cilj i objavljivanja ove knjige. Ljud čitaju Prijedorsku maturu i oni koji je pročitaju uglavnom mi se jave s porukom: 'Nisam mogao vjerovati' ili 'Na svakoj stranici sam plakala'. Ova knjiga ne pogađa samo one koji su preživjeli rat, koji osjete te pjesme, već i one koji dolaze, one kakva je moja generacija”, priča Omerović za Stav.

Kaže i kako se moramo boriti za svoju državu, za Bosnu i Hercegovinu, jer druge nemamo. Kaže kako je lahko otići u već uređen državni sistem, ali treba ostati ovdje i pokušati ovdje graditi život. “Moramo ostajati i boriti se da nikada ne zamre kultura sjećanja, te da se svakodnevno napominjemo zašto to radimo. Moramo bolje paziti i na Prijedor, Srebrenicu, Foču, Goražde i ostala mjesta. Samo u tome leži naš opstanak, moramo se fokusirati na teme za koje mnogi nažalost kažu kada ih spomenemo: 'Pa već je prošlo trideset godina od toga, hajdemo se odmaći.' Ne, ne možemo se odmaći zato što je Bosna i Hercegovina svakih pedeset godina na udaru od genocida. Jedini izlaz od toga je da mi gradimo sebe, da gradimo ovu državu.”

Kozarčanin Jasmin Medić, jedan od promotora knjige, kaže kako je u ovakvim prilikama uvijek teško birati riječi. “Ako ćemo uzeti neku rečenicu koja ponajbolje opisuje zlo koje je zadesilo prijedorsku djecu i maloljetnike, onda je to, nesumnjivo, svjedočenje našeg Sudbina Musića s posljednjeg školskog časa 1992. godine. Musić je ispričao: 'Nakon posljednjeg zvona, skraćene školske godine, profesor nam se okrenuo i svečano pozdravio riječima: Vidimo se sljedeće godine!, nakon nekoliko sekundi okrenuo se meni u prvoj klupi i dodao: Ali ko preživi od vas. Trideset godina nakon zločina neka djeca još uvijek nisu ekshumirana. Nesumnjivo je tačno da bi naša sredina, naš narod, naše društvo, naša država i, mogu slobodno reći, cijeli svijet bili bolje mjesto da su ostali živi”, kaže Medić.

Medić ističe koliko je važno da mlad ljudi pišu na ovu i slične teme. Kaže kako uvijek treba imati na umu da bi oni koji su počinili zlo i koji nam zlo i dalje žele ujedno žele da mi šutimo i ne govorimo o počinjenom. Ako mladi ljudi, dodaje, ne budu nastavili širiti istinu, zlo će pobijediti, a to se ne smije dozvoliti.

“Mirnes Omerović je osamnaestogodišnjak i neko koga lično doživljavam kao pravo osvježenje na književnoj sceni i on je i naš odgovor svakome ko misli da se mladi neće interesirati za našu prošlost. U vremenu kada prijedorska vlast ne dozvoljava izgradnju spomen-obilježja ubijenoj djeci, Omerovićeva knjiga svojevrsni je spomenik. Dakle, koliko god neka vlast bude prikrivala zločine, imat će odgovore ove vrste i to je posebna vrijednost ove zbirke”, kaže Medić.

Medić, također, kaže kako ovo djelo nema manju vrijednost imajući u vidu da je proteklo iz pera mladića koji nije vidio i doživio ratne grozote. Štaviše, Medić kaže kako je ono što je napisano u Prijedorskoj maturi vrijedno svakog poštovanja. “Onaj ko je doživio može da svjedoči ‘iz prve ruke’, i to su neizbježni izvori za proučavanje, ali se na koncu djelo ocjenjuje na osnovu napisanog”, dodaje Medić.

Stotinu i dvoje prijedorske djece nije nikada dočekalo novu školsku godinu. Sama ideja iza ove zbirke pjesama jeste da se toj prijedorskoj djeci, na ovaj način, pokloni matura koju nisu nikada dočekali. Ova zbirka pjesama, dakako, mali je spomenik ubijenoj djeci Prijedora.

Zbog toga Medić skreće pažnju na pristup kulturi pamćenja, koja treba da bude samo na osnovu dokazanog i bez želje da se bilo šta preuveliča ili umanjuje, niti broj ubijenih niti broj počinitelja određenih zločina. “Istina je naše bošnjačko najjače oružje i mi nemamo potrebu bilo šta iskrivljivati. Druga bitna stvar jeste sljedeća: Mi nismo samo žrtve i vrijeme je da se ne predstavljamo samo kao žrtve. To ne znači da prestanemo govoriti šta je nad nama počinjeno, nego moramo naglašavati da smo iz svega što je nad nama počinjeno izašli kao moralni pobjednici”, završava Medić.

Emina Ademović predstavnica je Komisije bijelih traka, čije je sjedište u Švicarskoj. Bore se protiv negiranja Genocida u zemljama u kojima živi bosanskohercegovačka dijaspora. Bore se i protiv zaborava svih gnusnih zločina, cilj im je podstaknuti omladine na gajenje kulture sjećanja. “Nadam se da smo svi svjesni toga da smo najjači kada smo skupa. Naša Komisija je promovirala Mirnesove knjige u pet gradova Švicarske. Ovim putem želimo vam svi dati samo jednu poruku: Bosna i Hercegovina nije sama! Dijaspora se bori s vama koliko možemo i koliko nam dozvoljavaju”, kazala je Ademović tokom promocije.

Mirnes Omerović rođen je 2004. godine u Sarajevu. Osnovnoškolsko obrazovanje stekao je u Desetoj osnovnoj školi Ilidža, a trenutno je maturant Prve bošnjačke gimnazije u Sarajevu. U sedmom razredu osnovne škole otkrio je svoj talenat za pisanjem. Tada je dao jednu svoju pjesmu profesorici da pročita, koja je u prvi mah mislila da je plagijat u pitanju. Kasnije će ta njegova profesorica Nermina Alihodžić-Usejnovski urediti dvije Mirnesove zbirke.

Mirnes Omerović je 2018. godine izdao svoju prvu knjigu poezije pod nazivom Zemlja bosanska, a prošle godine je izdao zbirku pjesama Prijedorska matura, koja je ušla u uži krug za Nagradu “25. novembar”. Dobitnik je nagrade za literarni rad “Aida Lušničkić”.

Mirnes kaže kako je prvenstveno najzahvalniji Bogu na tome što je postao takav-kakav jeste danas, a potom svojim roditeljima na odgoju i posebice dedama i nanama, izdvajajući svog “đedu” koji je prešao put spasa od Srebrenice do Nezuka 1995. godine. Djedove su priče njegova inspiracija, u njegovim riječima on osjeća tugu, ali mu bude i beskrajan ponos. Osamnaestogodišnji Omerović radi na još jednoj knjizi poezije, ali kaže da mu se još projekata “mota po glavi”, ali ih nije stavio na papir. Kaže kako bi pisanje itekako mogao zamisliti kao posao u kojem bi gradio karijeru, a u budućnosti planira da studira bosanski jezik i književnost ili bosanski jezik i historiju.