Bivši ministar sigurnosti BiH i šovinista u pokušaju, Nenad Nešić (DNS) - ili kako to voli reći ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković "najbolji ministar iz Rs-a" - redovno se nalazi u središtu nacionalističkih orgijanja na "narodnim druženjima" na istoku naše zemlje.

Nedavno na sramnoj Drinskoj regati, a jučer u Bratuncu, pokazujući tri prsta "otvorenog uma", Nešić demonstrira sav svoj politički i ljudski kapacitet. Zaboravio je Nešić ono što građani BiH nisu: svoje skoro uplakano lice kada je molio Sud BiH da ga pusti da se brani sa slobode uz kauciju od 1,3 miliona KM.

Dok hoda zamišljenim "putevima srpske", i dalje se čeka pravosudni epilog predmeta u okviru kojeg je uhapšen zbog sumnje na zloupotrebu službenog položaja ili ovlaštenja te primanje mita.

Imovina bivšeg ministra Nešića zaplijenjena je u Crnoj Gori, ali se on i dalje hladi u vodama Drine, za koju - ignorirajući njenu historijski krvavu prošlost - tvrdi da je "kičma srpskog naroda".

Opsjednutost nacionalističkim pjesmama poput "Ne volim te, Alija" sada je, čini se, postala dio njegovog stalnog repertoara, pa tako i turističke događaje i vašare pretvara u takmičenje u preziru prema drugima. Možda je jučer mislio napraviti neki bratunački pandan nastupu grupe The Prodigy?

Pjesma koja negativno konotira prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića te je otvoreno usmjerena protiv Bošnjaka, redovno se izvodi tokom ovakvih skupova u bh. entitetu Rs.

Predsjednik DNS-a, svjestan činjenice da je politički potrošen i zaboravljen, pokušava skrenuti pažnju na sebe imitirajući predsjednika SNSD-a Milorada Dodika. Međutim, dok je Dodiku šatorsko pjevanje prirodnije okruženje, Nešiću tek predstoji da se dokaže u šovinističkim pjevačkim vodama.

I dok istraga protiv njega traje već 20 mjeseci, Nešić putuje po BiH, a u pauzi između posjeta bogomoljama redovno izvršava obaveznu mjeru javljanja državnom organu, uz ranije izrečene mjere zabrane sastajanja s određenim osobama.

Ipak, naziv predmeta "Tunel 2" ne govori samo o policijskoj akciji u kojoj je lišen slobode, već očigledno i o njegovom stanju uma i percepciji stvarnosti. Takvo stanje duha za posljedicu ima veličanje zločina pjesamama usmjerenima protiv sugrađana nad kojima su pojedini, crpeći inspiraciju iz upravo takvih muzičkih uradaka, počinili genocid 1995. godine.

Nešićeva politička putanja tužna je slika domaće političke scene u kojoj se nedostatak ideja, odgovornosti i osnovne ljudske empatije pokriva jeftinim vašarskim nacionalizmom. Umjesto finaliziranja predmeta domaćeg pravosudnog sistema, građani sada gledaju bivšeg ministara kako bira ulogu provincijskog zabavljača, nesvjestan da se iz tunela u koji je sam ušao ne izlazi pjevanjem zlobnih koračnica, već suočavanjem sa zakonom i istinom.