"Na trenutak se još uvijek čini da će Bizant biti spašen; najekstremniji očajnik uspio je odbiti najžešći napad. Ali onda se dogodi tragična slučajnost, jedan od onih zagonetnih događaja koje povijest ponekad izaziva u svojim nedokučivim razrješenjima..." Ovako je austrijski pisac Stefan Zweig opisao u svojim „Zvjezdanim trenucima čovječanstva“ (1927.) pad Konstantinopola 1453. godine.

Osmansko carstvo u nastajanju, predvođeno sultanom Mehmedom, tada je napalo: "Ili ću ja uzeti ovaj grad, ili će grad uzeti mene, živog ili mrtvog," objavio je caru Konstantinu XI prije konačnog napada. Ironično, Konstantin je bio taj koji je branio grad koji je u Bizantu 320. godine osnovao Konstantin I. Veliki kao novu prijestolnicu Rimskog Carstva, koje će kasnije postati prijestolnica Istočnog Carstva kada je ono podijeljeno 395. godine.

Janjičari, elitni osmanski korpus pješadije, koje se smatra prvom modernom pješadijom na svijetu, ulaze kroz otvorena vrata u grad, koji pada 29. maja 1453. Janjičari, stručnjaci za korištenje luka i vatrenog oružja, nisu bili jedina vojna prednost Osmanlija u zauzimanju Carigrada: razvili su i minobacač, s parabolom za gađanje, a imali su i najjače topove tog vremena, koje je za sultana izlio Mađar, artiljerijski majstor Orban. Bili su ključni za rušenje veličanstvenog zidanog sistema Konstantinopola koji je car Teodozije naredio izgraditi u 4. stoljeću i kojeg se smatralo praktično neosvojivim.

To je objašnjeno u novoj knjizi, „The Ottoman Empire and the Conquest of Europe“ Mađara Gábora Ágostona, koji naglašava vojno-tehnički napredak Osmanlija, poput smjelosti da se brodovi propuste kopnom kako bi se izbjegla lančana blokada tjesnaca Zlatni rog za ulazak u impresivno Mramorno more, a što je bilo ključno za slamanje, uz nove i moćne topove, odbrane grada. Zauzimanjem Konstantinopola, Osmanlije su učvrstile svoju dominaciju u jugoistočnoj Europi, Maloj Aziji, Sredozemlju i obali Crnog mora kako bi izgradile najmoćnije carstvo još od starog Rima.

"Na svom vrhuncu u 16. stoljeću, Osmansko carstvo je bilo jedno od vojno najstrašnijih i birokratski najbolje upravljanih carstava koja su utjecala na živote miliona na tri kontinenta. Osmanlije su također bili ključni igrač u evropskoj politici moći. Predstavljali su stalnu prijetnju svojim habsburškim, mletačkim, mađarskim, poljsko-litvanskim, španskim i austrijskim susjedima, a Beč su opsjedali, iako neuspješno, dva puta, 1529. i 1683. godine“, objašnjava Gábor Ágoston.

Istina je da se Osmansko carstvo ne može objasniti bez njegovog europskog aspekta, bez rivalstva s Habsburgovcima, velikom dinastijom koja je zaustavila ambicije carstva koje je prema istoku osvajalo od Egipta do Sirije i Palestine, dijelove sjevernog Iraka, zatim dijelove Arapskog poluotoka, današnjeg Jemena, Azerbejdžana i sjevernog pojasa Afrike, uz glavne sredozemne otoke kao što su Rodos, Kipar ili Kreta. Na zapadu, posjedovali su Grčku i Balkan: to je bila sila koja je prijetila svakoj evropskoj hegemoniji.

Na Balkanu su se sudarili s Mađarskom, koja je postala glavno kontinentalno bojište između Habsburgovaca i Turaka a na Mediteranu se se morali suočiti s Karlom I. od Španije, carem Svetog Rimskog Carstva , koji je bio niko drugi nego unuk katoličkih monarha koji su protjerali posljednju muslimansku državu u Evropi i započeli osvajanje Sjeverne Afrike radi sigurnosti Mediterana i odbrane granica.

Osvajanje Orana i Alžira nije bilo lako, rat s barbarskim Korzikancima, koji je u početku sponzorirao osmanski sultan Sulejman, na kraju će biti najduži rat koji su vodila kraljevstva Kastilje i Aragona, protiv Korzikanaca se ratovalo gotovo četiri stoljeća sve do konačnog napuštanja Orana 1827. godine, iako su ranije Osmanlije izgubile stvarnu mogućnost ugrožavanja Evrope.

Prije toga, 1529. godine, pokušali su osvojiti Beču, gdje je brat Karla I., Ferdinand, odbio Osmanlije. Međutim, često se zaboravlja novi pokušaj iz 1532. godine.

Karlo se miri s papom Klementom, koji je 24. februara 1530. dao caru mač, kuglu i žezlo te ga okrunio za cara Svetog Rimskog Carstva. Godinu dana kasnije, u januaru 1531. godine, carev brat, Ferdinand, izabran je za kralja Rimljana i nasljednika carstva. Sulejman, bijesan zbog krunidbe svog suparnika ali i zbog naznaka da će Habsburgovci napasti Budim, ugarsku prijestolnicu koju je Sulejman osvojio nakon bitke na Mohaču 29. augusta 1526. godine, odlučio je ponovo napasti Beč, dragulj kršćanstva, novi Carigrad. Braća Habsburg su odgovorila okupivši u kratkom vremenu doista zastrašujuću vojsku kao i dovoljno novca od pape za plaćanje mađarskih i hrvatskih plaćenika.

Ferdinand je zatim poslao glasnike Sulejmanu s mirovnim prijedlogom da zaustavi njegov pohod na Beč s obzirom na veličanstvenost njegove vojske. Njegov je odgovor bio slijedeći: "Španski kralj", pisao je Sulejman Ferdinandu iz Osijeka, "dugo je vremena proglašavao da želi djelovati protiv Osmanlija; a sada, milošću Božjom, napredujem sa svojom vojskom protiv njega. Ako je čovjek koji ima hrabrosti, neka dođe i pripremi svoju vojsku na polje spremno za borbu a rezultat će biti kakav Bog...", piše Ágoston.

Bio je to, međutim, proračunati blef. Ni jedan ni drugi nisu baš željeli ići u rat, pogotovo kad su karte bile na stolu. To je ono što, prema Ágostonu, objašnjava zašto je Sulejman proveo tri sedmice opsjedajući malu mađarsku utvrdu Kószeg koja se nalazila na putu prema Beču, udaljenu jedva 100 kilometara: gubio je vrijeme da ne dođe do bečkih zidina. Branio ga je Ferdinandov generalni kapetan, Hrvat Nikola Jurišić, koji je sudjelovao u predaji koju je orkestrirao osmanski general Ibrahim-paša, koji ga je poznavao otkad je bio ambasador u Carigradu 1530. godine.

Predaja omogućuje Sulejmanu da slavi pobjedu na ulicama Beograda, Habsburgovci su, sa svoje strane, postigli mir koji su tražili, jer "sami smo nas dvojica slabi protiv Osmanlija", kako je car Karlo napisao svom bratu Ferdinandu u pismu 1531. godine. Mir dopušta Sulejmanu da se usredotoči na kampanju protiv perzijskih Safavida.

To je jedna od Ágostonovih glavnih teza: da je međuovisnost osmanske i habsburške carske vlade i njihovih elita oblikovala politike, vojne sposobnosti i strategije ne samo vis-à-vis njihovih protivnika, nego čak i u odnosu na unutrašnju opoziciju. Tada dolazi velika pobjeda Lepanta za kršćane, koja će izbaciti Osmanlije iz Sredozemnog mora nakon uništenja njihove flote, što ih neće spriječiti da se nastave stoljećima boriti protiv berberskih Korzikanaca, iako prijetnja više nije bila ista.

Osmansko Carstvo ponovno će opsjedati glavni grad Beč 1683. bezuspješno: to će označiti konačni pad carstva koje je, međutim, preživjelo još nekoliko stoljeća, iako nije vršilo stvarnu kontrolu nad svim pokrajinama. Tokom 18. stoljeća pitanje rasparčavanja Osmanskog carstva zaokupljalo je velike evropske sile ali njegov pravi kraj doći će tek Ugovorom u Sevresu 1920. godine, kao posljedicom poraza u Prvom svjetskom ratu. Njime je izbrisanmo sve što su držali na Bliskom istoku. A ko im je bio saveznik u Prvom svjetskom ratu? Upravo ona Austro-Ugarska, njihov veliki neprijatelj kroz stoljeća, koja je tada i sama nestala.