Ove godine navršilo se 140 godina od rođenja jednog od trojice mostarskih muftija iz porodice Džabića: hafiza Omer-efendije. Omer Besim Džabić rođen je u Mostaru 1882. godine. Mektepsko obrazovanje u Karađoz-begovom mektebu i Roznamedži Ibrahim ef. medresi stekao je pred poznatom mostarskom ulemom: Muhamed ef. Rebac, njegov amidža Ali Fehmi ef., muderisima: hadži Muhamed ef. Kurt i Hamza-Sulejman ef. Puzić. Kurt je bio kura-hafiz koji je školovanje dovršio u Istanbulu, dok se Puzić obrazovao u Mostaru. U biografijama obaju Džabićevih muderisa, iz nekih razloga, navedeno je da su se školovali nakon zuluma Omer-paše Latasa.
PORODICA I OBRAZOVANJE
Džabićevu ranu mladost obilježit će pokret za Vakufsko-mearifsku autonomiju muslimana u Bosni i Hercegovini, o čemu se u njegovoj porodici mnogo govorilo, što će ga trajno odrediti kao borca za vjerska, nacionalna i politička prava Bošnjaka. Njegov radni angažman, sve do smrti 1965, obilježit će nasrtaji na privatnu imovinu Bošnjaka i na vakufsku imovinu. U bosanskohercegovačkoj štampi u doba Kraljevine Jugoslavije objavljeno je mnogo dragocjenih činjenica, koje ne samo da govore o Džabiću već i dosljedno osvjetljavaju tu epohu mraka u našoj historiografiji o Mostaru u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, koja je jednostavno sklonjena iz javnog i naučnog diskursa i obrazovnih sistema. Zato danas kad na pretraživačima Wikipedije ukucate ime Omera Džabića, naći ćete njegovu biografiju samo na češkom jeziku. Sve što znamo o njegovoj užoj porodici jeste da je imao suprugu, sina i kćerku. U cvijetu mladosti, u 26. godini, umro mu je sin Ahmed, kada je Džabiću bilo 57 godina. Sin mu Ahmed bio je gluhonijem. Muftija Džabić je uložio ogroman trud i velika materijalna sredstva da ga izliječi, šaljući ga u razne sanatorije i podvrgavajući ga najskupljim operacijama.
O stepenu stečenog znanja Omera ef. Džabića, iako je formalno završio samo Roznamedžijinu medresu, jasan zaključak možemo izvesti iz vijesti da se prilikom posjete Mostaru šejha Emira Arslana 1932. godine obratio na arapskom jeziku, dok se tadašnji gradonačelnik, a kasniji reisul-ulema Ibrahim ef. Fejić obratio na bosanskom jeziku. Na brojnim rukopisima Karađoz-begove biblioteke Džabić je pravio zabilješke na arapskom jeziku, što znači da ih je samostalno čitao i studiozno analizirao, a radilo se o iznimno vrijednim djelima klasičnih islamskih autoriteta. Za njega se u izvorima kaže da je bio kavi-hafiz. Prema nekim mišljenjima, kavi-hafizima nazivani su oni koji su klanjali teraviju hatmom. Nije isključeno da je Džabić ovaj epitet ponio i zbog učenja mukabele. U svakom slučaju, da bi ga tako nazvali, on je pred većom skupinom vjernika i alima Kur'an učio napamet. U našoj periodici nailazimo tekstove koji ga oslovljavaju hafizom još 1908, dok će Ahmed Mehmedović u dokumentima pronaći da mu je idžazetnamu izdao Muhamed-efendija Kurt 1913. godine.
SLUŽBA
Od 1905. do 1920. godine Omer ef. Džabić bio je imam i hatib Karađoz-begove džamije. Već 1906. Džabić je u svojstvu imama ove džamije u njenoj avliji na velikom skupu proučio dovu za zdravlje, sreću i napredak sultana Gazi Abdul Hamida. Džamija je bila dupkom puna vjernih muslimana. Džabić je 1910. godine bio potpisnik protestne note za kandidaturu za izbor reisul-uleme Hilmije ef. Hatibovića, šerijatskog suca iz Sarajeva, o čemu je razmišljala Izborna kurija Ulema-medžlisa. U protestu su izložili da Hatibović nema kvalifikacija za reisul-ulemu jer nema višeg obrazovanja u vjerskim znanostima, pošto, osim kadijske škole u mektebi-nuvabu u Sarajevu, nikakve više škole nije svršio niti je izvan Bosne i Hercegovine više obrazovanje uživao. Dalje su naveli da ne vlada u dovoljnoj mjeri arapskim jezikom da bi se mogao svestrano vjerskim znanostima baviti, niti se naučnim radom u islamskome svijetu istaći. Istakli su da nije marljivo vršio vjerske obrede, što je jedan od najvažnijih uvjeta i potrebnih dokaza njegove pobožnosti.
Džabićevu dosljednost, učenost i kompetentnost donosi tuzlanski Hikmet, koji ga je povodom imenovanja na mjesto muftije okarakterisao kao osobu koja je obdarena potrebnim vrlinama. “To je zvanje po svojoj tituli golemo, a po dužnosti teško i odgovorno. Ono je po svojoj suštini samostalno. Direktiva, smjer, pravac i putokaz su mu samo islamski šeriatski propisi, koje treba slijediti, a nipošto natezati i navlačiti. Što se nateže i navlači, ono puca i postaje samo jedna gola krparija, koja ne vrijedi ni prebijenog boba. Djela su ogledalo čovjeka. Ona mu određuju u glavnom i kvalifikaciju. Mudahana (lackanje) ne dolikuje nikom, a najmanje jednom islamskom muftiji. I dosad su Džabići obnašali te časti i držali se na visini, koju iziskuje taj položaj. Nepomično su stajali uz islamske propise i nijesu dopuštali, da ih se razvodnjava laičkim nazorima.”
Na zasjedanju predsjedništva Vakufsko-mearifskog sabora Bosne i Hercegovine 1930. godine Omer ef. Džabić izabran je za zamjenika Upravnog odbora. S njim je pored ostalih u tom tijelu bio i Mujaga Merhemić. Omer ef. Džabić se spominjao i kao ozbiljan kandidat za naiba reisul-uleme poslije umirovljenja reisa Maglajlića. Muftija Džabić je kao član Vakufsko-mearifskog vijeća 1933. godine bio jedan od najizrazitijih zagovornika za smjenu direktora vakufa Šerifa Arnautovića. Povod za smjenu bila je Šerifova izjava na neslužbenom sastanku da je Sveti Sava sličan Muhamedu, a. s., na što je burno reagirala muslimanska javnost. Navodno je Arnautović zagovarao i seljenje u Aziju. Arnautović je negirao te tvrdnje, no na kraju je podnio ostavku i penzionisan je. Uoči početka Drugog svjetskog rata Islamska zajednica je 30. maja 1940. namjeravala u svojoj strukturi, s obzirom na to da su muftijstva ukinuta, organizirati nivo glavnih imamata. Na toj poziciji Mostarci su jedino vidjeli muftiju u penziji Omera ef. Džabića. Na poziciji mostarskog muftije bio je od 1929. do 1936. godine. Rješenje o penzionisanju Omera ef. Džabića uslijedilo je nakon donošenja nove uredbe o Islamskoj zajednici u Kraljevini Jugoslaviji. Svi članovi Ulema-medžlisa stavljeni su na raspoloženje ministru pravde. Muftija mostarski hfz. Omer ef. Džabić primio je rješenje o penzionisanju a da mu nije bilo poznato kako će se dalje tretirati i kakav je njegov dalji status.
AKTIVNOSTI U ODBORIMA ZEMLJOPOSJEDNIČKOG UDRUŽENJA
U prvim godinama Kraljevine Jugoslavije muslimanski zemljoposjednici su se suočili s problemom agrarnih reformi. Muftija Džabić je učestvovao i u pokušaju da se preduprijede strašne posljedice i na nivou Bosne i Hercegovine u tom smislu imao je važnu ulogu. Džabić je izabran u uži odbor Zemljoposjedničkog udruženja. Bio je i u radnoj grupu koja je radila na pisanju memoranduma i rezolucije, što je kasnije dostavljeno u Beograd.
Džabić je i svojim diskusijama i autoritetom dao značajnog obola i na izvanrednoj glavnoj skupštini novoosnovanog Udruženja zemljoposjednika za Bosnu i Hercegovinu 13. marta 1920. godine. Na toj skupštini je konstatovano da je do sada u Beograd išlo toliko deputacija, predalo se toliko peticija, predstavki i memoranduma, ali ni jedno od svega toga nije dobilo nikakvo rješenje. Istaknuto je tom prilikom da su najnovijim dvjema uredbama, o otimanju i zadnjeg komada slobodnog posjeda i o zabrani uživanja slobodnih šuma, vlasti oduzele bh. zemljoposjednicima i zadnju nadu u svoj ma i najkukavniji opstanak, za to se sazvala ova skupština da zaključi kakve korake da poduzmu u odbrani svojih prava. Nakon živahne debate, u kojoj je sudjelovalo više članova, a naročito Akif ef. Biserović iz Sarajeva, Miralem-beg Begović iz Dervente, Husaga Ćišić iz Mostara i Mehmed ef. Đukić, Husein ef. Mašić, S. A. Filipović iz Sarajeva, zaključuje se da se izradi jedan memorandum s glavnim minimalnim i da se taj novi memorandum odnese novoj Vladi u Beogradu, od 10 lica sastavljena od predstavnika svih okružja. Na toj sjednici u centralni odbor Udruženja, umjesto preminulog Mehmeda ef. Šarića iz Stoca, izabran je Husaga Ćišić. Husagin rad o agrarnoj reformi, poznat našoj historiografiji, plod je rada u ovom udruženju i saradnje s hafizom Omerom ef. Džabićem.
Omer ef. Džabić je bio jedna od onih ličnosti bez koje se rasprave o agrarnoj reformi i oduzimanju vlasništva od zemljoposjednika nisu dešavale, posebno u Mostaru prilikom posjete vladinih predstavnika. Njegovo je ime korišteno i u propagandne svrhe kako bi što više zaokupilo pažnju domaće javnosti. Džabić je uz najbliže saradnike osmišljavao strategiju borbe protiv agrarne reforme, pisao službene akte i bio jedan od članova delegacija Bošnjaka koje su po ovom pitanju išle u Beograd.
On se ovom problematikom bavio krajnje posvećeno i u kontinuitetu, bez obzira na kojoj se funkciji nalazio, i kao imam, kao muftija penzioner, a sporovi o oduzetoj zemlji Omera ef. Džabića otegli su se i nakon Drugog svjetskog rata. Na adresu Vakufskog povjerenstva u Mostaru 12. 10. 1956. godine stigao je dopis Sekretarijata za opštu upravu Narodnog odbora opštine Mostar u postupku agrarnog zahtjeva Osmana (Salih) Kuke iz Mostara radi dodjele nekretnine u površni oko 2.000 m², a koja je u vlasništvu hafiza Omera Džabića.
Uz hafiza Smaila Serdarevića i Husagu Ćišića, muftija Džabić je bio glavni oponent socijalističkima vlastima koje su bjesomučno nasrtale na vakufsku imovinu. Ćišić i Džabić su bili članovi komisije koja je uradila ekspertizu da 1952. godine deset mostarskih džamija bude proglašeno nacionalnim spomenicima i tako su ih zaštitili od rušenja i devastacije.
POLITIČKI ANGAŽMAN
Omer ef. Džabić prije stupanja na dužnost muftije bio je član tri političke organizacije. Sudeći po izvještajima, najprije je pristupio JMO-u, potom JRZ i JMNO. Na skupštini ove stranke održanoj 28. februara 1919. godine jednoglasno je za člana centralnog odbora Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) izabran Mujaga Komadina, a Džabić za potpredsjednika gradskog odbora. Već 1922. godine glasilo JMO-a Pravda Džabića otvoreno napada pred vakufske izbore, pa se može zaključiti da je on već tada napustio tu stranku. Na gradskim izborima 1926. godine bio je nosilac gradske liste Radikalne stranke, koja je imala multietnički karakter. Toj političkoj opciji pripadao je Ibrahim ef. Fejić. Njihovi oponenti iz JMO-a su ih pokušali izvrgnuti svakoj vrsti javne osude pokušavajući optužiti Fejića za zloupotrebu položaja muderisa, koju je nekada obavljao u Karađoz-begovoj medresi. Njihov predizborni skup u Konjicu 24. februara 1923. je navodno propao. Tom prilikom je navodno Džabić trebao održati hutbu u Repovačkoj džamiji, što mu konjička ulema nije dozvolila. Džabić je na tim izborima posjetio i Nevesinje. S predizbornog skupa u Mostaru poslana je neka vrsta rezolucije koju je potpisao i Džabić. U tekstu se spominje i Sakib Korkut kao novopečeni radikal s radikalsko-jugoslavenskom ideologijom. Izbori su održani 18. marta 1923. godine, a Džabićeva stranka je imala loš rezultat.
Štampa nije obrazložila razloge zbog kojih je početkom 1928. godine napustio Radikalnu stranku (JRZ op. a.) Uz tu vijest najavili su kako je gotovo sigurno jer se radi o uglednom muslimanu da će sa sobom povući većinu muslimana radikala. Već 18. novembra izabran je u uži izbor Jugoslavenske muslimanske narodne organizacije (JMNO). Odredbom velikog župana mostarske oblasti dr. Avde Hasanbegovića 18. januara 1929. godine hafiz Omer ef. Džabić je imenovan za gradskog vijećnika. Nakon što se vratio iz Beograda, Hasanbegović je razriješio dužnosti dotadašnju općinsku upravu izabranu na izborima 28. oktobra 1928, a svojim je rješenjem postavio novo općinsko vijeće: načelnik Ibrahim ef. Fejić, trgovac u Mostaru; I. podnačelnik g. Ljubomir Krulj, trgovac; II. podnačelnik dr. Vlatko Tambić, advokat. Vijećnici su: Salihaga Popovac, Bećir Bijedić, Ahmed Bakamović, hafiz Omer ef. Džabić, Ibraga Ćelebić, Sulejman Krpo, dr. Omer Hadrović, M. Hadžiomerović, Lazo Peško, Čedo Milić, Milisav Milušić, Jovo Vujnović, Sava Semiz; Nikola Smoljan, Petar Musa, Ivan Zelenika, dr. Božo Nikolić i David Koen. Novo općinsko vijeće već je sutra položilo zakletvu i primilo dužnost, pa je općina nastavila s normalnim radom. Ovo gradsko vijeće je u tom mandatu uradilo najveći poduhvat u obnovi i uređenju porušene infrastrukture u Mostaru u prvoj polovini 20. stoljeća.
Neki politički krugovi preko novina su pokušali atakovati na autoritet muftije Džabića i 1936. godine prilikom najave prenošenja posmrtnih ostataka Osmana Đikića iz Carinskog harema u harem Karađoz-begove džamije. Najavljeno je da će na Kurban-bajram u petak 6. marta 1936. godine u ceremoniji učestvovati i muftija Džabić i da će proučiti dovu za Osmanovu dušu. Međutim, već sutra uslijedio je demanti te vijesti. “Kako sam o učestvovanju g. Džabića krivoinformisan (ovu sam informaciju dobio od jednog člana proslavnog odbora) to ovijem ispravljam da gosp. Džabić o kakvom učešću i programu oko prenosa kostiju rahm. Osmana nema ni pojma. Proslava rahm. Osmana je 100 posto nacionalno-politička proslava i vjerski obredi ne mogu se vezati za nju. Plemeniti i zaslužni Osman Đikić kao brat musliman ima pravo na rahmet i na svaku dovu svoje braće po islamu, ali se vjerski obredi ne mogu unositi u nacionalno-političke obrede i proslave. Naravno zbog toga i muftija g. Džabić nije uzeo učešća u vjerskom obredu.”
OPĆI JAVNI ANGAŽMAN
U novinskim tekstovima pronalazimo podatke da je muftija Džabić u tom svojstvu bio i član gradskih delegacija u Beogradu kada je trebalo štititi interese grada i regije. Tako je bilo i u slučaju urgencije da se uspostavi okružni inspektorat. Novine bilježe da je muftija Džabić dao značajan doprinos i u podizanju glasa nad svakom vrstom nepravde i diskriminacije nad muslimanskim čovjekom. Svojim autoritetom podržao je veliku protestnu skupštinu muslimana Mostara protiv rada direktora Tvornice duhana M. Stojanovića, koji je bez ikakvih razloga otpuštao muslimanske radnike i u čitavom poslu bio potpuno samovoljan. Ova protestna skupština održana je u nedjelju 29. marta 1936. u prostorijama Karađoz-begovog mekteba, a bili su joj prisutni predstavnici društva “Narodna uzdanica”, “Gajret”, Džematskog medžlisa i vakufskog povjerenstva, društava “Ihvan”, “Rahmet”, “Merhum”, “Mirkata”, te oko 1.500 muslimana grada. Skupštinom je predsjedavao gradonačelnik Huso Ćišić.
Na 35. godišnjici Itihada (29. februar 1940) Džabić je izabran za člana počasnog predsjedništva. Nalazimo ga na spisku osoba koje su dobrovoljnim prilozima pomagale socijalni fond “Rahmet”. Bio je 17. novembar 1940. kada je izabran i u Akcioni odbor za posudbenu đačku knjižicu školskih udžbenika “Narodne uzdanice”. Humanitarnu svijest Omer ef. Džabić je njegovao još od rane mladosti. Nalazimo ga kao donatora zabave priređene po diletantima “Muslimanske čitaonice i dobrotvornoga društva” u Mostaru na 31. oktobar 1905. u korist “Gajreta”. Tada nije potpisan titulom hafiza, a slovio je kao jedan od uglednika u Mostaru jer ga nalazimo 1906. godine na spisku osoba koje su izrazile čestitke u povodu svečanog otvorenja Selimije džamije u Doboju. Omera ef. Džabića nalazimo i na spiskovima utemeljitelja “Gajreta”. Biran je 26. 1. 1919. godine i u odbor Oblasnog odbora za zaštitu djece u Bosni i Hercegovini, u kojem su bili pripadnici svih svjetonazora. Džabić je izabran 1927. godine u novoosnovano udruženje pčelara u Mostaru, u kojem su u rukovodećim strukturama bili građani svih nacionalnosti i vjeroispovijesti. Džabić je tokom muftijske službe na nesebičan način doprinosio afirmaciji islamskih propisa, običaja i kulture življenja. Na Itihadovoj svečanosti sunećenja djece 1933. održao je poticajan vaz, proučio dovu i družio se s djecom i njihovim roditeljima. Bilo je najavljeno da će tog dana biti osunećeno 50 djece, a ukupan broj bio je 71. Značajne donacije u kategoriji utemeljivača muftija Džabić je slao i izvan Mostara. 1935. godine tako je oslovljen kada su Mostarci, a među prvima i Džabić, poslali novčana sredstva za izgradnju internata “Narodne uzdanice” za učenike u Sarajevu. Džabić je bio i dobar poznavalac historije Mostara i Bosne i Hercegovine. U jednom tekstu Salihu Ljubinčiću potvrdio je neke, a demantirao krive navode iz objavljenih putopisa Ludvika Kube.
