U Narodnom pozorištu u Sarajevu bio sam 17. oktobra na premijernom izvođenju muzičko-scenskog djela "Moj bijeg u slobodu", kompozitora prof. Emira Mejremića koji je dirigovao izvrsnim simfonijskim orkestrom sa mnogo mladih. Ovo kapitalno djelo je posvećeno životu prvog predsjednika Alije Izetbegovića, stogodišnjici rođenja i 22 godine od smrti.

Dok je trajao koncert na velikom platnu su se redale njegove fotografije od djetinjstva  do kraja života. Fotografije agresije na ovu BiH i predsjednika Izetbegovića sa borcima, gdje se vidjela radost što se njegovi Bošnjaci nakon gotovo dva stoljeća pogroma prvi put bore se za slobodu i svoje mjesto u Bosni i Hercegovini.

Među svim fotografijama i videima prikazano je i čitanje presuda optuženim u Sarajevskom procesu. Uoči presude na snimku se čuje ženski uzvik: "Doživotna!" Jedan medijski radnik skakao između prisutne publike i uzvikivao: "Smrtna kazna!". Takvi primjerci danas sa istom mržnjom iskaču po društvenim mrežama. Jedan pudan iz Tuzle, doveden tu među agitatore, histerično je aplaudirao. Znam da je dvoje od spomenutih umrlo, priznajući da su svakodnevno živjeli u sramu i stidu.

Onaj bošnjački sudija izgovorio: "Optuženi Alija Izetbegović osuđuje se na 14 godina zatvora..." Deseci ljudi mi je reklo da su tada primijetili savršeno mirno lice Alije Izetbegovića, jednako kao i nakon izrečenih 14 godina kazne. A onda se jasno vidi kako mu se tijelo uspravlja i kako ponosno podiže glavu, pogleda uperenog negdje visoko i daleko iznad te zgrade suda.

Samo devet godina kasnije to je izgledalo kao početak uspravljanja njegovog stotinama godina potlačenog naroda, kojeg će upravo on voditi u borbu za slobodu.

To veče, uoči početka koncerta sarajevskih simfoničara osjetio sam savršenu tišinu u iščekivanju, a na kraju gledao u ozarena lica i svjedočio golemom iskrenom oduševljenju. I tada sam se sjetio jednog davnog ratnog koncerta od 19. juna 1994. godine u razrušenoj Vijećnici, kada je slavni Zubin Mehta dirigovao sarajevskim simfonijskim orkestrom dok su izvodili Mocartov "Revijem".

Neki zapadnjaci su Bosnu, uglavnom Bošnjake, redovno prljali svojim predrasudama. Tako je, u junu 1994., sjedeći do predsjednika Izetbegovića, general Michael Rose, zapovjednik UNPROFOR-a, zabilježio u svojim memoarima "Borba za mir" na strani 146:

- Razumije li bosanski predsjednik kršćanske osjećaje iza tih riječi i muzike.

Poznati britanski publicista Brendan Simms kaže da to Rose izvaljuje "ne misleći da Izetbegović nije po rođenju ništa manje kvalificiran da o tome sudi nego li dirigent Židov". Kao što je kardinalno griješio na vojnoj funkciji u Bosni, tako je Michael Rose griješio i u memoarima. Maestro Mehta je Indijac, rođen u Bombaju.

Mocartov "Rekvijem" nije nikakva kršćanska muzika, nego naručeno djelo za žalovanje jednog grofa kojem je preminula voljena supruga. Uostalom, u orkestru kojim je dirigovao maestro Mehta, bili su većinom Bošnjaci muslimani.

Jedino što se u memoarima Rosea može uočiti su predrasude. I desetljeće kasnije ta vrsta predrasuda poput Roseovih, ovih dana nam dolazi od prvog čovjeka OHR-a Christiana Schmidta. On je u intervjuu za televiziju FACE kazao: "Neprihvatljivo je da u udžbenicima vidimo fotografije Ratka Mladića i Alije Izetbegovića".

Nema sumnje da je ova njegova izjava došla kao dobro smišljena strategija četiri dana uoči obilježavanja godišnice smrti prvog predsjednika Bosne i Hercegovine. Očito je sračunato da će Bošnjaci dostojno obilježiti godišnjicu smrti svog prvog predsjednika. Schmidt sve više postaje providan u svojim režiranim ispadima na račun Bošnjaka.

Izgleda da je neophodno napominjati Christiana Schmidta da je njegova domovina Njemačka sa Ruandom zastupala Rezoluciju o genocidu u Srebrenici pred Generalnom skupštinom UN-a. Zna Schmidt da je Ratko Mladić presuđen za genocid. Zna on dobro da su svi pokušaji sa srpske i hrvatske strane da se predsjednik Alija Izetbegović optuži za zločine u međunarodnom pravosuđu odbačeni kao obično smeće.

Ne želim ovdje ponavljati stotine istina, poput one o svim srušenim džamijama gdje god je vojno stala srpska i hrvatska čizma, da su sve pravoslavne i katoličke crkve ostale čitave gdje je bila vojska vrhovnog komandanta Alije Izetbegovića. Sve on to mora znati, ali, očito izbjegava javno kazati istinu.  

Njemačka je već godinama država koja se obračunava sa bilo kakvim negiranjima genocida. Ona je u tom slučaju posebna država. Njemačka ima i svoju Centralnu jedinicu za ratne zločine. Ona je dio Odjeljenja državne sigurnosti - Buindeskriminalamta.

Staviti Aliju Izetbegovića u bilo kakav kontekst sa Mladićem, kao što je uradio Schmidt, bezosjećajno je negiranje genocida i zločina protiv čovječnosti, presuđenih na dva suda u Hagu.

Treba li napominjati Schmidta da je njemačko nacionalno pravosuđe prvo krenulo u kažnjavanje počinilaca genocida u Bosni i Hercegovini i to sve samih Mladićevih ubica. Tako je 1995. uhapšen bosanski Srbin Nikola Jorgić.

Viši sud u Dizeldorfu ga je osudio na doživotnu kaznu zatvora za "saučesništvo u genocidu" i stravična masovna ubijanja Bošnjaka u okolini Doboja. Kazna je povrđena na Federalnom sudu Njemačke, koji je odbacio žalbu odbrane. Još dva bosanska Srbina osuđena su u Njemačkoj za zločine u Bosni i Hercegovini. Maksim Sokolović i Đurađ Kušljić su osuđeni za saučesništvo u genocidu. Malo je poznato da je u tim presudama utvrđena i agresija Srbije na BiH.      

Ovaj put nam valja posebno spomenuti vrhunske i časne njemačke pravosudne umove koji su radili veliki posao u Međunarodnom sudu u u Hagu, a za koje Christian Schmidt izgleda nije ni čuo.

Da jeste ne bi stavljao Aliju Izetbegovića uz presuđenog zločinca Ratka Mladića. Pa evo neka Schmidt upozna časne pravosudne autoritete, svoje Nijemce: Christoph Flugge, Wolfgang Schomburg, Hildegard Uertz - Retzlaff, te univerzitetske profesore Andreasa Kleisera i Normana Peacha, kao i glavnog inspektora njemačke policije Klausa Zorna, koji je bio jedan od ključnih međunarodnih istražitelja ratnih zločina... Neki od ovih časnih ljudi su oboljeli svjedočeći najgorim zločinima nad Bošnjacima. 

Ono što je Izetbegović uradio za Bošnjake je došlo iz posebnog intelektualnog poštenja i hrabrosti. U drugim narodima u istoj situaciji bio bi oglašen kao neprikosnoveni otac nacije. Ali, ima izgleda dobar  broj „Bošnjaka“ kojima ne treba ni nacija, pa ni otac nacije. Časni Paddy Ashdown, Schmidtov prethodnik u OHR-u je rekao:

- On je postao otac svog naroda i ličnost koja je uradila više nego iko drugi da osigura opstanak moderne države Bosne i Hercregovine...  

Možda je najbolje reći ono što stoji u poruci turskog predsjednika Erdogana:

- Životna priča Alije Izetbegovića predstavlja epsku priču o istrajnosti u vjeri i dostojanstvu čak i u najtežim okolnostima. Rahmetli Alija zauzeo je mjesto u historiji kao glas savjesti, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u cijelom potlačenom svijetu, kao nepokolebljivi borac, sposobni državnik i mudri čovjek koji je osvjetljavao naše horizonte.

Slušajući ovog 17. oktobra prelijepu Mejremićevu simfonijsku poemu mislio sam o čovjeku koji je nakon dva stoljeća pokrenuo svoj narod iz stanja pogubljenog identiteta i života pognute glave u herojsku borbu za slobodu.