Posmatrajući poplave turista iz čitavog svijeta po najtraženijim evropskim destinacijama za obilaske i provode, te njihov utjecaj na prilagođavanje lokalnih tržišta, urbanizma, običaja i općih prilika senzacionalizma pomoću kojeg se održavaju te “poplave”, neko je negdje ironično zapisao da se čovječanstvo razvilo od homo sapiensa do homo turistikusa. Ponuđači različitih usluga za turiste zaista znaju nekad otići predaleko u svojim nastojanjima ili da privuku posjetioce prvi put ili da održe već postojeću navalu gostiju u istom ili većem omjeru. Naravno, zarada je u tome primarna, ali ne uvijek. Ponekad je riječ o traganju za originalnošću i za prestižem u odnosu na konkurenciju. U takvom razvoju ponude zna se pretjerati kada se podilazi turistima, ili kada se pogrešnim načinima ističe neka lokalna znamenitost među turističkim atrakcijama, bilo da je riječ o građevinama ili prepričavanju neobičnih priča iz prošlosti. Te priče znaju graničiti s legendama, a znaju biti i potvrđeni mitovi koje s vremenom skoro svi počnu prihvatati kao činjenice, iz navike ili drugih razloga.

Turistički vodiči, djelatnici, tour operateri i promotori određenih turističkih potencijala na lokalnom nivou, osoblje ili uprava nekih muzeja i galerija prave ponekad svjesne, a često i nesvjesne greške u pokušaju da istaknu neku lokalnu posebnost. Sarajevo, koje već godinama kotira u Evropi kao neobična, donekle egzotična i nedovoljno istražena destinacija na polju kombinacije drevnog i savremenog historijskog naslijeđa isprepletenog sa zamršenom političkom stvarnošću, nudi nekoliko pogrešno postavljenih podataka o vlastitom kulturološkom naslijeđu i svojoj historiji.

Recimo da se za ovu priliku može izdvojiti samo nekoliko ilustrativnih primjera iako bi ih se moglo naći pozamašan broj. Ipak, za ovih pet izdvojenih primjera postoje potvrde da su izazvali pogrešno razumijevanje lokalnih događaja i pogrešno političko tumačenje okolnosti od više turista, pa i zbunjenost kod nekih od njih.

Evo, dakle, u čemu se pogriješilo pri nečijem nastojanju da se za potrebe turizma istaknu pojedine sarajevske, odnosno bosanskohercegovačke značajke.

1. Na zgradi u kojoj se nalazi galerija posvećena Srebreničkom genocidu izvjesno vrijeme stoji veliki prikaz poznatog uvredljivog zidnog natpisa iz baze u Potočarima koji su ondje ostavili holandski vojnici Ujedinjenih nacija, a koji je poslije korišten za potrebe izložbe umjetnice Šejle Kamerić. Na engleskom jeziku degutantni grafit poručuje: “Nema zuba, brkovi, smrdi kao govno. Bosanska djevojka!”

Veliko platno postavljeno na staroj austrougarskoj zgradi zbunjuje turiste koji su prvi put u Sarajevu, čak i one koji su upoznati s okolnostima i detaljima srebreničkih ratnih događaja. Grafit UN vojnika, s pratećim prikazom Šejle Kamerić, ondje stoji bez dodatnog objašnjenja o čemu je riječ. Zabilježeno je više zbunjenih komentara inozemnih posjetitelja, uz njihova pitanja upućena lokalnim vodičima o čemu je riječ. Katkad su gosti u Sarajevu s malom djecom i nekima je sve skupa djelovalo kao neka savremena umjetnost nadahnuta elementima blage “erotike”, pa su izbjegavali djeci objašnjavati šta je svrha vulgarne riječi ili rasističkog motiva grafita. Tek nakon posjete memorijalnoj galeriji Srebrenica dobiju kontekstualno objašnjenje za sporni grafit, ali ni to ne uvijek.

2. Pored Gazi Husrev-begovog bezistana, Zlatarske ulice, Sarača i promenade Ferhadija, već nekoliko godina na pješačkoj ruti stoji natpis “Sarajevo, susret kultura”, na engleskom jeziku. Ima stilizirani kompas kojim se pokazuje istočna i zapadna strana grada, a pločnik je kao nezvanična “granica” između Baščaršije na istoku i centralnog dijela Sarajeva na zapadu. Turisti se često slikaju pokraj ovog natpisa u svom pogrešnom uvjerenju da je riječ o nekoj staroj liniji razdvajanja i spajanja orijentalnog Sarajeva s jedne i austrougarskog naslijeđa, s druge strane ulice. Jasno je da je ideja postavljanja ovog natpisa na podu najvjerovatnije bila da se promovira specifičnost sarajevske kulturalne izmiješanosti, ali s nekako nezgrapnim pristupom. Mnogi turisti, nerijetko skloni predrasudama, ponekad kažu kako tom linijom prolaze granice različitih svjetova, civilizacija, imperija, ne samo kultura, a onda i religija. Neki misle da je Baščaršija ekskluzivno muslimanska zona, a da kršćani i sekularisti žive sa zapadne strane, da je ta linija nekad bila linija razdvajanja, a da se danas može slobodno prelaziti iz jedne zone u drugu.

NE PODLIJEGATI SENZACIONALIZMU

Ovakve pogrešne stavove neki turisti formiraju zbog ovog suvišnog natpisa na pogrešnom mjestu. Nažalost, i pojedini lokalni vodiči bespotrebno ističu “značaj” ove linije uz nejasna objašnjenja o čemu je riječ, doprinoseći time već postojećim predrasudama kod nekih turista. Ponekad i strani vodiči, koji doputuju s gostima iz različitih zemalja, prikažu ovu liniju i natpis kao nekakvu “ekskluzivnost”. Među takvima je zabilježen i ekstremni slučaj senzacionalističkog izmišljanja uz dodatnu morbidnost. Otkriveno je kako su neki strani turistički vodiči prenijeli svojim gostima da je kamen mejtaš u haremu Begove džamije tokom osmanske prošlosti služio za odsijecanje glave osuđenicima na smrt. Ove su podvale otkrivene, ali je dezinformacija već ostala u glavama nekih gostiju.

Linija koja govori o susretu kultura u Sarajevu na pogrešnom je mjestu i izaziva pogrešne konotacije. Lokalni vodiči trebali bi da podsjete sami sebe da Sarajevo u svom historijatu nikad nije imalo geto, barem ne u onom značenju koji geto ima na zapadu, kako bi poslije takav podatak mogli prenijeti zainteresiranim ili zbunjenim turistima.

Ponekad ova linija navede posjetioce da se zamisle o arhitekturi u tom dijelu Sarajeva, budući da sa zapadne strane ima nešto više neobaroknih, neogotičkih i neorenesansnih zgrada, tipičnih za Centralnu i Zapadnu Evropu, izgrađenih u austrougarskom razdoblju, a s druge strane su pretežno građevine iz osmanskog razdoblja, s orijentalnim, pseudomaurskim, osmanskim i perzijskim dizajnom uz arapske harfove po zidovima.

Međutim, džamija Ferhadija nalazi se sa zapadne strane ovog ispisa na cesti, stara muslimanska mezarja također, vakufsko zemljište isto tako, stara sefardska sinagoga skoro da je na samoj liniji, pa onda Alipašina džamija i Magribija još su i dalje na zapadu. Austrougarski projekti, kao Jajce kasarna na Vratniku, Vijećnica, franjevački samostan na Bistriku te još nekoliko objekata neorijentalnog stila napravljenih u austrougarskom periodu bosanske historije nalaze se širom Baščaršije i staroga grada (istoka), što sve skupa dodatno ukazuje na pogrešno lociranje linije s natpisom o susretu kultura, uz prateće posljedice takve greške. Ljudi svih sarajevskih vjerskih denominacija žive s obje strane te zamišljene granice. Živjeli su tako nekada, a žive i danas. Te stvari vodiči i turistički aktivisti trebaju jasno i precizno prenijeti gostima, ne da podliježu senzacijama u korist romantičnih priča ili urbanih legendi.

3. Jedno se vrijeme u sarajevskim suvenirnicama prodavala šolja s natpisom “najveći vodopad u Evropi”. Na njoj bila i slika vodopada Skakavac u okolini Sarajeva. Nešto slično pojavilo se i u jednom turističkom prospektu kojeg, kao ni ove šolje, uglavnom više nema u prodaji. Za nadati se da su oboje trajno povučeni iz ponude jer su izazivali podsmijeh pojedinih turista, kao i njihovo razočarenje. Valjda u želji da primame što više gostiju na planinarenje do popularnog slapa Skakavac, autori ove suvenir-šolje i dezinformacije na njoj napisane previše su pojednostavili stvari. Naravno da Skakavac nije najveći vodopad u Evropi, nego kao mali potok sa svojih 98 metara visine ima navodno najviši direktni pad u Evropi, što jeste bitna razlika. Klizni pad niz stijenu do podnožja, bez lomljenja od usputne stijene, što je uobičajeno za većinu slapova, ono je što čini Skakavac posebnim, barem prema nekim podacima. Pritom bi njegova prirodna atraktivnost trebala biti primarni motiv za odlazak onamo, umjesto priče o fizičkoj veličini u odnosu na druge (veće) vodopade širom Evrope.

4. Mali magneti s tipičnim vizualnim detaljima i motivima određenog podneblja, za frižidere i police, prodaju se širom svijeta, pa tako i po baščaršijskim radnjama. Dosta njih u sarajevskoj turističkoj ponudi sadrži sliku Bate Živojinovića, proslavljenog glumca, pripadnika stranke Slobodana Miloševića, prijatelja Radovana Karadžića i sedmomjesečno neposrednog posmatrača artiljerijskih napada na Sarajevo, u vrijeme kada je boravio na Palama družeći se s Miloševićem i Karadžićem. Očigledno su ciljane mušterije za ove suvenire turisti iz bivše Jugoslavije, jer se na magnetima prikazuje Živojinović u ulozi mitologiziranog i preforsiranog Valtera iz nekad popularnog jugoslavenskog filma.

Osim bespotrebnog podilaženja gostima, koji to i ne traže od svog sarajevskog domaćina, na ovaj se način dolazi do jedne vrste samoponiženja. Gostima s drugih kontinenata, kojih ponekad ima više nego regionalnih gostiju u Sarajevu, slike s ovih magneta ne znače mnogo (izuzev starim generacijama Kineza), jer ne znaju o čemu je riječ. Istovremeno, uporedo sa zastavicama koje nose bosanski državni grb s ljiljanima, prodaju se zastavice, papuče, novčanici i magneti s crvenom petokrakom, trobojkom i JNA, simbolima od čijih se napada branilo Sarajevo. Ovakvi postupci vlasnika nekih suvenirnica, osim što graniče s društvenom šizofrenijom, također izazivaju zbunjenost među nekim turistima kojima baš nije najjasnije ko se od koga ovdje branio, ko je koga napadao, kako i zašto, koja se država odvojila od koje, zašto i kako. Teško da bi se u istom paketu, recimo, u istom izlogu negdje prodavale ukrajinske i ruske zastave, ili nekadašnja sovjetska, kao što se na Baščaršiji prodaju bosanska i jugoslavenska, a da ne govorimo kako je to nemoguće naći u Hrvatskoj.

5. Na nekoliko ulaza u glavni grad Bosne i Hercegovine pokraj ceste se nalazi ploča s nazivom grada i prometnim znakovima, a odnedavno tu stoji i dodatak s natpisom na engleskom jeziku da je grad proveo 1.425 dana pod opsadom. Sama obavijest o trajanju opsade nije dovoljno uočljiva, jer u brzoj vožnji kolima mnogi gosti ne primijete. Ovaj podatak se nekako uklopio u saobraćajne podatke kojima je okružen. Pritom, broj od 1.425 dana može nekome biti nejasan, jer su različita tumačenja o zvaničnom početku opsade i zvaničnom završetku. Za nekoga je to šesti april, za nekoga peti, za nekoga drugi maj 1992. godine, kada je počeo najveći napad na cijeli grad. Za nekoga je opsada završena reintegracijom Ilidže 1996. godine, za nekog reintegracijom Vogošće iste godine, a za nekoga otvaranjem Vraca i Grbavice. Efektnije i jasnije bi vjerovatno bilo da se na prilazima gradu navede brojka od 44 mjeseca pod opsadom, ili još jednostavnije – tri i po godine. Sve ostale detalje posjetitelji poslije mogu dobiti unutar samoga grada, bilo od vodiča ili posjetama tunel-muzeju u Butmiru, kroz literaturu ili razgovor s lokalnim stanovništvom. Uglavnom, verbalna borba za podatke, za preciznost i činjenice o sarajevskoj prošlosti i sadašnjosti se nastavlja.