Ponoć je odavno prošla. Sijeva mi u leđima. Ne mogu zaspati, pa, ushodan od muke po kući, vadim iz oveće kartonske kutije moj prvi i (srećom) nikad dovršeni roman, pisan rukom (pisaću mašinu nisam imao), čitkim, lijepo oblikovanim slovima.
I čitam. I smijem se. Osim nekoliko uspjelih rečenica, pa i kraćih pasaža, sve ostalo jako je loše. Rukopis čitam dijagonalno. U jednom trenutku, i ne bez čuđenja jer tekst je pisan početkom za mene bezbrižnih osamdesetih godina, nailazim na ovaj pasus:
„Taj korak nisam mogao napraviti, svjestan da bih tada postao dijelom raspamećene mase, dijelom primitivizma i hajvanluka, dijelom duhovno ništavne rulje koja se pred mojim očima preoblikovala u hodajuću i govoreću stoku i, dakako, kao takva, blago rečeno, producirala izopačena pseudovrijednosna mjerila. A taj i takav pseudovrijednosni koncept snažno se ukorjenjivao u kolektivnu svijest, oneščišćavao je, trovao, isisavao altruizam, a ubrizgavao virus nezajažljive pohlepe, sveprisutne, surove, samožive. Valja to živjeti. I preživjeti.“
Pasusu čitam nekoliko puta. Podrazumijevajući je, svevremen u svojoj uopćenosti, stilski rogobatan i, poput narogušenog narativnog uljeza, kompoziciono ničim povezan s tekstom koji mu prethodi i onim koji slijedi.
Čitam i čudim se. Zašto sam, zaboga, ovo ispisao? I čime potaknut? Šta je ovo? Prisjetih se, imao sam tada nepunih devetnaest godina, krasnu djevojku, miran, sređen život, a moje zanimanje za duhovnost (u to vrijeme) i politiku (sve do danas) bilo je, ruku na srce, krajnje površno. Čemu onda ovaj i ovakav infantilno rezignirani zapis? Hm…Ne znam.
Ostavljam tekst. Nemam ni snage ni volje razbijati glavu bezvezarijama, pa ustajem i posežem za jednim od primjeraka izvjesnog kratkoživućeg sedmičnika, časopisa za koji sam povremeno pisao otprilike istodobno, dakle, početkom osamdesetih godina, kada je nastajao i moj mladalački i- dalo se vidjeti iz citiranog fragmenta- iznimno neuspjeli romaneskni prvijenac.
Sjećam se, u maloj, neurednoj prostoriji, pretrpanoj razbacanim papirima, novinama, ostacima hrane, prljavim pepeljarama i ustajalim zrakom koji je tjerao na povraćanje, svakog popodneva, za malim stolom pored otvorenog prozora, provodio sam sat ili dva koncentrisan na posao, a još više na vježbanje kucanja na pisaćoj mašini.
U početku, zgrožen neredom u redakciji, pospremao sam što se pospremiti dalo, ali uviđajući da peksinluku sklona piskarala iz sedmičnika brže prljaju no što mogu počistiti, digao sam ruke od uzaludnog posla i počeo, i zimi i ljeti, raditi za malim stolom tik do otvorenog prozora.
Poslije bih otišao u neki od kafića i serbes odšutio do prvog sumraka. Prijala su mi takva tiha predvečerja. Kratak predah između popodnevne gradske vreve i nastupajuće večernje živosti kada se iz uskih, bočnih sokaka rijeka ljudskih tjelesa počinjala slijevati na glavne gradske ulice.
Doduše, sinula bi mi katkad prijekorna misao kako je pametnije dići se, poći, ne dangubiti, krenuti kući i nastaviti rad na rukopisu čija se prvobitna dnevničko-hroničarska struktura - umišljao sam tada- evidentno mijenjala, stilsko- estetski evoluirala i počinjala poprimati konture višeslojnog književnog teksta.
Tada bih se dizao i žurio kući. I pisao trivijalne infantilije koje će me četrdeset i koju godinu kasnije nasmijati u gluho doba noći.
Otvaram časopis. Čitam, listam, preskačem. Tekstovi su temeljito autocenzurisani i tematski u suglasju sa sociopolitičkim datostima tog vremena. Konkretnije: bezlični i dosadni.
Ipak, „kritički prikaz“ pozorišne predstave „AP“, potpisan inicijalima Ž.F., privlači mi pažnju.
Čitam:
„Predstava 'AP', teatar u teatru, odnosno majstorske radionice tuzlanskog Narodnog pozorišta, spada među najzanimljivije događaje, ne samo u pozorišnom životu. Zlobnici mogu pomisliti da ovaj uvod je uvod o teatru, međutim nije podilazno ako nakon jedanaest izvođenja predstave 'AP' ispred teatra ostane 200 gledalaca razočaranih, jer nisu mogli doći do ulaznice. Njihov problem, a bogami i problem aktera ove predstave. Naime, predstava 'AP' fantastično funkcioniše s gledaocem zahvaljujući šestoroma entuzijasta tuzlanskog Narodnog pozorišta…“
-Bravo, majstore! Tebi autocenzura nije bila potrebna- rekoh poluglasno i, kako od spavanja nema ništa, digoh se i u kuhinji spremih crni čaj.
Gledam u zidni sat. Dva i dvadeset. Vraćam se za stol, sjedam, bolno, tegobno, otpijam gutljaj čaja, a ispred mene, u plavičastoj duhanskoj izmaglici, bezličan socrealistički časopis, rukopis koji zamalo da preraste u „višeslojan književni tekst“ i duga, preduga, hladna, besana noć.
