Istraživanje koje su sproveli američki eksperti za sociološke fenomene ukazuje da građani SAD za uvjerljivo najveći moralni prekršaj smatraju utaju poreza. Ovaj moralni zločin, po percepciji Amerikanaca, daleko je veći od preljube, a tek onda dolaze ostali prekršaji. U Bosni i Hercegovini smo daleko od toga. Čitavi slojevi bogatog stanovništva redovno prikrivaju stvarnu dobit, te se služe brojnim knjigovodstvenim metodama u cilju izbjegavanja plaćanja poreza. Domaći i regionalni tajkuni nerijetko pitanja poreza rješavaju direktnim dogovorom s nosiocima vlasti. Obični građani također prate praksu svojih elita, te se i oni većinom trude umanjiti ili izbjeći porezne izdatke.

Ono što nas u pogledu državne tradicije razlikuje od zemalja koje imaju dugogodišnji kontinuitet institucija i državne hijerarhije jeste maćehinski odnos prema istim. Možemo zaključiti da imamo dva oprečna sistema mišljenja, vrijednosti i odnosa prema sopstvenoj državi i društvenoj zajednici.

Američki građanin, ili građanin Zapadne Evrope, duboko je svjestan značaja države i institucija koje mogu da funkcioniraju samo ako redovno i nepristrano ubiru porez. Ako nema fiskalnih prihoda, nema ni nacionalne sigurnosti, efikasnosti policije, nepristranog i efikasnog pravosuđa, dobrih škola, bolnica, parkova, sportskih terena, jake lokalne samouprave i svega onoga što spada u domen javnog interesa. Stoga on sasvim opravdano smatra da svi oni koji ne plaćaju porez ne samo da izbjegavaju svoj zakonski dio obaveza već direktno ugrožavaju njihovu ličnu sigurnost, te lišavaju i njega i sve druge građane svih onih prethodno pomenutih prava i mogućnosti. Zato on podržava efikasan rad poreskih službi i smatra da, ako sam dođe do takvih saznanja, ima obavezu da takvog nesavjesnog građanina prijavi nadležnim organima. Zato mnogi u Bosni i Hercegovini smatraju građane tih zemalja “policajcima”.

Primijetit ćemo da se ovaj fenomen dovodi u kontekst moralnosti, kao i da cijela politička, ekonomska i ustavno-pravna struktura ne bi mogla postojati bez snažno utemeljene moralne osnove, isprepletene sa svim ostalim segmentima života.

Ukoliko ovu doktrinu uporedimo sa situacijom u našem društvu, možemo iz perspektive američkog ili zapadnoevropskog građana konstatovati da je naše društvo visoko nemoralno. U Bosni i Hercegovini skoro da nema poreskog obveznika koji na direktan ili indirektan način ne želi izbjeći ovu zakonsku obavezu.

Ova ukupna struktura međuodnosa velikog broja segmenata nedostaje Bosni i Hercegovini. U zapadnim sistemima se država i nacija doživljavaju dvostruko: s jedne strane, to je obaveza, skup naslijeđenih resursa i odlika kojima upravljamo i koje treba u što boljem stanju da ostavimo potomcima, a s druge strane, to je servis, uprava koja od nas prikuplja određena sredstva i upravlja ih tako da bi svima nama omogućila da što bolje obavljamo svoje poslove. Međutim, u našem društvu država se doživljava kao apstraktno strano tijelo koje nam neprestano nešto duguje. Svako teži da državi ne plati porez i time ošteti državu, a malo ko zaista rezonuje da državna kasa nije rupa bez dna, već da količina sredstava u njoj zavisi od onih koji plaćaju porez. Tek kada bi se to shvatilo, počeli bismo da tragamo za onom ključnom mjerom, između potrebe da državi damo što manje i potrebe da država ipak od nas dobije onu količinu sredstava kojom efikasno može da obavlja svoje funkcije. Takva svijest o realnom odnosu prema svojoj državi stječe se kroz kontinuirano stjecanje znanja.

Sociolog Aleksandar Štulhofer smatra neplaćanje poreza prije svega sociološko-kulturnim, a manje ekonomskim problemom, jer u Bosni i Hercegovini postoji začarani krug nepovjerenja i raširene sklonosti zaobilaženja normi. Zato je potrebna uspješna sveobuhvatna reforma poreskog sistema, koja bi podrazumijevala učinkovito kažnjavanje prekršitelja, posebno onih na najvišim razinama, te transparentan, profesionalan i odgovoran rad nadležnih institucija.

Veličina patriotizma u drugim se zemljama mjeri plaćanjem poreza, dok kod nas to očigledno nije slučaj. Da bi došlo do pozitivnih pomaka, potrebno je promijeniti svijest građana, a svijest se mijenja vremenom. Na fonu toga je Ralf Dahrendorf, koji je u Razmatranjima o revoluciji u Evropi, nakon pada Berlinskog zida rekao:

“Za promjene političkog sistema dovoljno je 6 mjeseci, za promjene ekonomskog sistema treba 6 godina, za izgradnju civilnog društva (civilne i političke kulture demokratije) treba najmanje 60 godina.”

Dakle, riječ je o procesu dugog trajanja u kojem nastaju nove institucije i novi politički odnosi, nove političke orijentacije i novi obrasci političke kulture.