General Armije Republike Bosne i Hercegovine Mustafa Polutak jedan je od onih vojnika koji, iako su u zasluženoj penziji, ne miruju. Na čelu je Udruženja za zaštitu tekovina borbe za BiH, koje aktivno čuva sjećanje na herojsku Armiju RBiH i njene gazije, šehide i poginule borce, a kao njegov predsjednik, učestvovao je i na brojnim naučnim skupovima, konferencijama i okruglim stolovima, objavljujući tekstove i članke u različitim časopisima. U toku agresije na našu državu bio je jedan od komandanata 4. korpusa Armije RBiH, koji je samim formiranjem pokazao svoju postojanost i opravdanost. Borci ovog korpusa predvođeni generalom Mustafom Polutkom pokazali su svoju smionost i organiziranost koja je bila usmjerena na širenje prostora i uspostavljanje kontrole nad područjima koja su okupirale neprijateljske snage.
Rođen je 1946. godine u Goraždu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. U Sarajevu i Beogradu od 1966. do 1970. godine pohađa Vojnu akademiju kopnene vojske – smjer artiljerija. Između 1980. i 1982. godine magistrira u Komandno-štabnoj akademiji u Beogradu. U Jugoslavenskoj narodnoj armiji vršio je službu u Visokom, Kiseljaku, Đakovu i Našicama, na pozicijama od komandira voda do zapovjednika puka. U međuvremenu završava kurs zapovjednika pukova i brigada, a u činu napreduje sve do potpukovnika JNA. Početkom aprila 1992. godine napušta JNA i priključuje se Teritorijalnoj odbrani Republike Bosne i Hercegovine. Za vrijeme agresije, kako je i istaknuto, bio je jedan od predvodnika 4. korpusa Armije RBiH, a odlukom Predsjedništva BiH 1997. godine unaprijeđen je u čin brigadnog generala. Tri godine kasnije, tačnije 2000. godine, odlazi u penziju.
Kada smo okrenuli njegov broj telefona i rekli mu da bismo ga voljeli imati kao sagovornika o Danu Armije RBiH, koji je 15. aprila, on je rekao da njegov pristanak nije stvar dobre volje, već da je riječ o obavezi kako prema državi, tako i prema svim stanovnicima koji je osjećaju svojom.
STAV: JNA ste napustili početkom aprila 1992. godine i uključili ste se u Teritorijalnu odbranu RBiH 8. aprila 1992. godine. Kako je za Vas izgledao taj period? Možete li nam kazati kada ste osjetili da se JNA mijenja nagore?
POLUTAK: U svojoj knjizi Kako smo branili Bosnu i Hercegovinu, koja je objavljena već sada davne 2010. godine, detaljno sam pisao o tome. Na jedno pedesetak stranica opisao sam dešavanja od 1990. do 1992. godine. Tačnije, tu sam predstavio svoje shvatanje tadašnje pozicije i uloge JNA i cijelog vrha jugoslavenskih oružanih snaga na čelu s Predsjedništvom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Kada je došlo do zamjene petokrake trobojkom i kada je umirovljen značajan dio istaknutih generala koji nisu bili za provođenje politike Slobodana Miloševića, jasno je bilo kamo će to sve krenuti. Od jeseni 1991. godine već sam počeo intenzivno davati doprinos pripremi za odbranu naše države.
Taj moj doprinos ogledao se prvenstveno u izvlačenju oružja iz kasarne kojom sam komandovao, što je Ministarstvo unutrašnjih poslova bilo strogo zabranilo. U vezi s ovim periodom postoji i jedna anegdota. U prvim momentima osvještavanja da JNA više nije narodna, mnogi mladi vojnici bježali su glavom bez obzira. Tada smo mi dobili naređenje s vrha da ih hvatamo i vraćamo. Moram kazati da su se meni znali javljati ti vojnici i njihovi roditelji s riječima da se oni u JNA živi ne vraćaju. Govorili su da su s njima, primjera radi, u Kninu u sobi spavale bradonje s kamama ispod jastuka, što je bilo prisutno i u Virovitici te mnogim drugim mjestima. Ja sam odlučio da nikoga neću vraćati u tu vojsku bez obzira na posljedice. Pravovremeno sam se distancirao od JNA i, konačno, kada je došlo vrijeme, pristupio sam Teritorijalnoj odbrani. To se dogodilo zvanično 8. aprila 1992. godine.
STAV: Šta za Vas lično predstavlja 15. april 1992. godine?
POLUTAK: Baš sam nedavno, na obilježavanju Dana Teritorijalne odbrane RBiH, postavio pitanje kako se 15. april uzima kao Dan Armije RBiH. Predsjedništvo RBiH je 8. aprila donijelo odluku da se Teritorijalna odbrana proglasi službenom oružanom silom naše suverene i nezavisne države. Već narednog dana, 9. aprila 1992. godine, izdaje se naredba da se svi oružani sastavi uključe u Teritorijalnu odbranu i da je za to rok 15. april. Eh, vjerovatno je taj 15. april uzet kao Dan Armije RBiH iako još uveliko funkcionira Teritorijalna odbrana. Tek 23. juna iste godine odlukom Predsjedništva RBiH Teritorijalna odbrana biva preimenovana u Armiju RBiH. Ako mene pitate, prirodnije je da se 23. juni ili 8. april uzmu za dan osnivanja Armije RBiH. Sve u svemu, 8. april, 15. april, 23. juni – u konačnici je svejedno, mi obilježavamo i dalje ćemo obilježavati i Dan Teritorijalne odbrane i Dan Armije RBiH. Znate, osnivanje vojske ima krucijalan značaj za svako društvo, pa i za svakog pojedinca koji je bio njenim dijelom. Armija RBiH svjedoči jednom kontinuitetu postojanja legalnih odbrambenih snaga na našem tlu koje su branile i koje će braniti državu. Čim je BiH međunarodno priznata 6. aprila, za dva dana regulirana je i njena vojska. Da nije bilo jednog takvog rješenja, jedne takve oružane sile, pitanje je da li bi bilo BiH ili bi ona nestala kao tigar od papira.
STAV: Mnogi povlače paralelu između agresije na BiH te ruske agresije na Ukrajinu. Međutim, teško je ne kazati da Armija RBiH, za razliku od ukrajinske vojske, ne samo da nije imala podršku prvenstveno Zapada već se suočila i s embargom. Ukratko, kako smo se uspjeli odbraniti kada nam niko nije davao šansu? Postoji li uopće odgovor na ovo pitanje?
POLUTAK: Sama naša odbrana je, naprvu, veliki apsurd. Kada kompariramo kako je sada međunarodna zajednica stala uz Ukrajinu, što je svakako pozitivno i što treba cijeniti, s trenutkom kada su počele agresije, srpska, crnogorska i hrvatska, na našu državu uočavamo jednu veliku diskrepancu. Nama je bio uveden embargo na uvoz naoružanja, što je značilo da smo praktično ostali bez sredstava za odbranu. Veliki je nonsens da se zemlji koja je napadnuta uskrati pravo na naoružavanje i da joj se ne dozvoli da se organizirano, sa sredstvima koja su neophodna, brani. Tu je međunarodna zajednica pokazala jedno veliko licemjerstvo, ponekad, možda malo i grubo, kažem da su pustili da nestanemo, da su nas “pustili niz vodu”. Tada su mnogi svjetski zvaničnici smatrali da će BiH tiho pasti i da ćemo nestati, predviđali su nam samo dva-tri mjeseca borbe.
Tu su se posebno isticali u SAD-u George H. W. Bush, u Velikoj Britaniji John Major te u Francuskoj Francois Mitterrand. U suštini, nasjeli su na politiku Slobodana Miloševića, koji je za sebe govorio da je mirotvorac i da se bori za očuvanje Jugoslavije protiv onih koji je “rasturaju”. Nažalost, na taj način je i pridobio međunarodnu zajednicu, a to isto je uradio i Franjo Tuđman. I jedan i drugi su govorili kako je neprirodno da u Evropi postoji “muslimanska država”, da će to biti “kost u grlu” Starog kontinenta. Međunarodna zajednica tek s 1993. na 1994. godinu shvata, kada smo i mi već ojačali, da mora ozbiljno računati na nas, na odbranu i da mi nećemo dozvoliti da BiH padne.
Tome su sigurno doprinijele i političke promjene na čelu pojedinih država. Primjerice, u SAD-u predsjedničku funkciju preuzima Bill Clinton, premijer u Velikoj Britaniji postaje Tony Blair, dok u Francuskoj politički primat preuzima Jacques Chirac. Dobro je što je istina stigla do tih ljudi i u te zemlje, a za to su bili najzaslužniji, što često istaknem, ljudi iz UNPROFOR-a. Iako su ovdje bili zaduženi samo da posmatraju, i to je bilo dobro jer su vidjeli šta se ovdje zapravo zbiva, na čijoj je strani pravda, vraćali bi se kućama svakih šest mjeseci (toliko je trajao njihov mandat) te tako kreirali mnijenje u svojim maticama. Kasnije je ta javnost vršila pritisak na politička rukovodstva svojih država, što je doprinijelo promjeni kursa mnogih zemalja u spoljnoj politici prema nama.
STAV: Da kojim slučajem nije međunarodna zajednica uvjetovala potpisivanje primirja, da li bismo mogli u potpunosti vojno potući agresorsku armadu?
POLUTAK: Mi smo krenuli da oslobodimo BiH. Posebno nam je išlo u prilog to što smo od 1994. godine prestali da ratujemo s jednim od agresora – hrvatskim agresorom – i što je došlo do neke vrste saradnje i zajedničkog djelovanja s Hrvatskim vijećem obrane i Hrvatskom vojskom u drugoj polovini 1994. i tokom 1995. godine. Bili smo, slobodno ću kazati, na putu da oslobodimo BiH u cijelosti. U jesen 1995. godine međunarodna zajednica u tome nas zaustavlja jer je preferirala taj famozni mirovni sporazum koji je propisao da entitetu Republika srpska pripadne 49, a Federaciji BiH 51 posto teritorije. Kada je svaka od strana došla do tih dejtonskih granica, međunarodna zajednica nam je rekla “Dosta!” i zaprijetila da će i prema nama preduzimati druge mjere, čak nas i bombardirati, ako nastavimo s dejstvima. To je direktno stavljeno do znanja i našem vrhovnom komandantu, predsjedniku Aliji Izetbegoviću, koji je onda naložio vojnom vrhu obustavu borbenih dejstava 12. oktobra 1995. godine.
STAV: Svjedočimo da je situacija u našoj zemlji sve, samo ne samo bezopasna. Kako Vi, kao umirovljeni general, gledate na trenutno stanje? Prijeti li nam zaista ratna opasnost?
POLUTAK: Pazite, to me mnogi pitaju, a ja im samo kratko odgovorim – ratne opasnosti nema. Rata u BiH neće biti još dugo. Može biti incidenata, može biti određenih sukobljavanja, ali rata u pravom smislu neće biti. Znate, niko u regiji nema toliko snage, toliko sile da sa sigurnošću može računati na uspjeh. Niko više nije snažan onoliko koliko je bila snažna JNA, četvrta vojna sila u Evropi, odmah iza Sovjetskog Saveza, Velike Britanije i Francuske. Uprkos svojoj snazi, opet nije uspjela osvojiti BiH. Sve se to mora računati, sve se to mora imati u vidu.
STAV: Ako, ne daj Bože, eskalira situacija na Zapadnom Balkanu, što neminovno uvlači i našu državu u sukob, kakve su nam šanse za odbranu? Ovo Vas pitam zato što svjedočimo tromosti u prvom redu međunarodne zajednice, koja bi trebala aktivno doprinositi miru i stabilnosti.
POLUTAK: Tu bi ključnu rolu odigrala međunarodna zajednica, koja više ne bi bila slijepi posmatrač, ili čak pomagač agresoru kao što je to bila od 1992. do 1993. godine, donekle i 1994. godine, već bi sigurno stala u našu odbranu. To se vidi i ovih dana, sada su njene akcije mnogo konkretnije nego što su bile 1990-ih.
STAV: Prošle godine Udruženje za zaštitu tekovina borbe za BiH, na čijem ste čelu, proslavilo je 20. rođendan. Šta je u fokusu rada ovog Udruženja te koji su projekti koje ste proveli u ove dvije decenije na koje ste posebno ponosni?
POLUTAK: Mi smo posebnu pažnju posvetili valoriziranju onoga šta se sve postiglo u našoj državi tokom rata i poslije rata te istrajavamo da se u vezi s tim zabilježi istina. Do sada smo izdali 45 vrlo značajnih knjiga koje tretiraju odbranu naše države i šta se sve u njoj dešavalo, a stalno izdajemo i časopis za zaštitu tekovina borbe za BiH Korak, koji svojim tematskim sadržajem čini jednu dobru osnovu iz koje se može dosta toga naučiti, posebno mlađe generacije i oni koji nisu učestvovali u ratu. U toku je rad na 44. broju Koraka.
STAV: Imamo li i dan-danas “neprijatelje u kući”?
POLUTAK: Smatram da ih je sve manje. Sve one koji su pokušali tako djelovati primirili smo argumentima, ukazali smo da djeluju protiv države.
STAV: Na samom kraju, u povodu Dana Armije RBiH, imate li nešto što biste poručili svojim saborcima, ali i svim drugim bh. patriotima?
POLUTAK: Bilo je vrijedno boriti se za BiH. Ona je opstala i opstajat će dok je nas živih i dok su živi naši potomci. Nemojte se plašiti da će neko nekada uspjeti BiH uništiti. Ona je vječna, vječno će živjeti.