Kada se 1966. godine pripremala smjena Aleksandra Rankovića, partijski izvjestilac na Titovo pitanje što je doznao odgovorio je da raspolaže samo tehničkim detaljima. Tito mu je uzvratio: "Pusti tehničke detalje, postupi politički". Ta anegdota danas djeluje gotovo poučno.

Prošloga petka u Zagrebu održana je konferencija o Bosni i Hercegovini, trideset godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Skup je okupio raznorodne profile, akademske, političke, diplomatske i vjerske, te mu, očekivano, nije nedostajalo provokacija i političkih nastupa. Tehnički detalji ostali su u pozadini. I dobro je da je tako.

Ključna poruka zagrebačkog skupa nije bila u ponuđenim rješenjima, nego u još jednoj potvrdi da suglasje o krupnim političko-nacionalnim pitanjima u BiH, i o BiH, nije moguće postići, ali da ga ne treba ni zahtijevati. Ono na čemu treba insistirati jest strpljiv, racionalan i postepen pristup neuralgičnim tačkama bosanske savremene zbilje, uz svijest da se politika u BiH ne vodi tehnički, nego duboko politički i emotivno.

Duel kao simptom: Primorac i bošnjačka politička neuroza

Skup je obilježio duel Maxa Primorca i bivšeg reis efendije, uvaženog dr. Mustafe Cerića. Primorac se posljednjih godina profilirao kao stalni komentator bosanskohercegovačkih prilika, a u Zagrebu je samo potvrdio da je postao navlakuša za bošnjačku političku pubertetsku neurozu.

Njegova priča o federalizaciji i tzv. trećem entitetu nije ozbiljan prijedlog, nego politički pritisak i svjesna provokacija, prvenstveno usmjerena prema Bošnjacima. Reakcije koje redovno proizvodi samo potvrđuju da je politika u BiH postavljena izrazito emocionalno, te da je racionalan pristup gotovo nemoguće očekivati. 

Teza da je BiH nemoguća država predstavlja tek modificiranu varijantu diskursa Nenada Kecmanovića. Kod jednoga je BiH nemoguća jer nije srpska, kod drugoga jer nije dovoljno federalna i navodno je nepravedna prema Hrvatima. Tvrdnje o nužnosti federalizacije pritom su intelektualno neozbiljne, jer je BiH već danas ustrojena kao izrazito federalizirana država.

Jedino pitanje koje realno zaslužuje raspravu jest pitanje izbornog zakona. No i ono se može riješiti u jednom danu, kada bi za to postojala politička volja vodeće hrvatske politike u BiH. Budući da ta volja ne postoji, jasno je da se to pitanje koristi kao instrument pritiska i sredstvo očuvanja interesa uskog kruga oko Dragana Čovića.

Tzv. hrvatsko pitanje pojavljuje se tek 2006. godine, nakon kandidature Željka Komšića od tadašnjeg SDP-a Zlatka Lagumdžije. Paradoksalno, SDA kao temeljna bošnjačka nacionalna stranka postaje talac tog pitanja, iako u njegovu nastanku nije sudjelovala. Time ulazi u defanzivnu poziciju iz koje se nikada do kraja nije uspjela izvući.

Još važnije, Željko Komšić, koji se predstavlja kao političar iznad uskogrudnog nacionalizma i konstitutivnosti, vrlo svjesno ulazi u prostor nacionalne politike i vješto ga koristi. Njegova politička snaga ne proizlazi iz odbacivanja nacionalnog okvira, nego upravo iz njegove instrumentalizacije. Komšić u više navrata dobija više glasova od bošnjačkih kandidata za Predsjedništvo, čime faktički postaje "bošnjačkiji" od bošnjačkih političkih predstavnika. To stvara ozbiljan problem za bošnjačku politiku, jer njene legitimne predstavnike prisiljava da slijede političku strategiju koja nije njihova, niti je dugoročno održiva.

U postojećim političkim konstelacijama, Komšićeva strategija nema stvarnu moć provedbe, ali ima snažan neželjeni učinak. Ona slabi bošnjačku pregovaračku poziciju, proizvodi iluziju političke nadmoći i dodatno produbljuje jaz između realne politike i političkih očekivanja bošnjačkog biračkog tijela.

Cerić: Politička vještina i praznina bošnjačke politike

Zagrebački skup je, svjesno ili nesvjesno, ponovno afirmirao uvaženog reis efendiju dr. Mustafu Cerića kao relevantnu političku figuru među Bošnjacima. Rasprava o njegovim zaslugama u savremenoj bošnjačkoj povijesti izlišna je, ali u ovom slučaju nije presudna. Legitimno je pitanje kakva je njegova stvarna povezanost s Dejtonskim sporazumom. Zar u tom pogledu Haris Silajdžić nije bio pozvaniji sagovornik.

Ova primjedba nije zlonamjerna, nego izraz zabrinutosti. Politički zlonamjernici mogu i hoće koristiti ovakve situacije za jačanje mantre o Bošnjacima kao isključivo vjerskoj skupini. Teza Emira Kusturice da Bošnjaci, kada im se izvuče džamijski ćilim ispod nogu, nemaju ništa, netačna je, ali nesmotreni politički potezi mogu joj davati privid opravdanosti.

Cerićeva tvrdnja da Bošnjaci neće dozvoliti sindrom Kordobe zvuči snažno, ali uvijek ima ali... Slomu halifata u Kordobi prethodili su unutrašnji sukobi i zaokupljenost efemernim pitanjima. Ako nečega ne manjka u današnjoj bošnjačkoj politici, onda su to upravo unutrašnji sukobi i odsustvo fokusa na bitno.

Još problematičnija je izjava poštovanog reis efendije, da Bošnjaci nemaju nacionalnu državu i da su od nje odustali radi suživota. Bosna i Hercegovina jeste nacionalna država Bošnjaka, ali i zajednička država Srba i Hrvata. Ustav je jasno prepoznaje kao državu Bošnjaka, Hrvata i Srba, pa tek onda ostalih. Bošnjačko nacionalno pitanje riješeno je 1. marta 1992. godine. BiH je naš nacionalni okvir postojanja, koji dijelimo u suvlasništvu s druga dva naroda. Reis efendija Cerić, kao vješt majstor javnog prostora, iskoristio je u Zagrebu krnjavost, zapuštenost i neozbiljnost bošnjačke politike. U tom smislu, on je popunio vakuum koji je bošnjačka politika sama ostavila.

Hrvatska kao prijatelj i sudar s realnošću

U intervjuu nakon skupa Cerić naglašava nužnost strateških odnosa BiH i Hrvatske. Slično govori i ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković, no njihovi nastupi nemaju istu recepciju u javnosti. Razlog nije u sadržaju, nego u političkom kapitalu i simboličkoj težini govornika.

Oštri i suprotstavljeni stavovi Dragana Čovića i Željke Cvijanović prema Konakoviću trebali bi biti otrježnjenje za Trojku, ako već ranije nije shvaćeno, da se politika u BiH ne može graditi po briselskim šprancama i kvazigrađanskim floskulama, nego isključivo na temelju surove realnosti tri različita nacionalna interesa.

To nije poruka samo Trojci, nego svakoj bošnjačkoj politici. Za svaki problem u BiH Bošnjaci moraju imati vlastito rješenje, a ne skrivati se iza kvazigrađanskih perjanica koje objektivno slabe bošnjačku poziciju i učvršćuju status quo.

Potreba za zrelom nacionalnom politikom

Bosna i Hercegovina danas je talac nerealnih maksimalističkih zahtjeva, ali i (ne)svjesnog nacionalizma građanista, koji u očitom dosluhu s hrvatskom politikom održava postojeće stanje. Najveću cijenu toga plaća SDA, a time i Bošnjaci, dok negativne posljedice trpi i Islamska zajednica, koja se sve češće instrumentalizira i stigmatizira. Tužno je gledati kako danas bošnjačka politička prava brane upravo oni koji su se u vrijeme popisa 2013. godine javno odricali bošnjačkog identiteta, izjašnjavali se kao nešto drugo ili napuštali muslimanska imena u ime navodnog kozmopolitizma, multikulturalizma i sličnih ideoloških fraza.

Koliko god to nekima smetalo, nacionalni i etnički identiteti neće nestati iz političkog života postjugoslavenskog prostora, pa ni iz Bosne i Hercegovine. Kriza ne proizlazi iz identiteta kao takvih, nego iz njihove zloupotrebe u ambijentu oblikovanom komunističkim naslijeđem, u kojem su sloboda mišljenja, politički kompromis i vladavina prava ostali nedovršeni projekti.

Vrijeme koje dolazi zahtijeva koherentnu bošnjačku nacionalnu politiku, jasan smjer, političku pismenost i zdrav realizam, lišene titoizma, antizapadnjaštva, infantilnih iluzija i opasnih improvizacija. Sve drugo vodi daljem rasipanju političkog kapitala i produženju bosanske agonije.