Čovjek nije mašina. Nije moguće isprogramirati off i on stanje, stanje mirovanja, stanje aktivnosti. Jednostavno, u ratu, bez obzira na sve opasnosti, nije moguće 24 sata dnevno biti u podrumu. Teoretski je moguće postaviti dnevno-noćni režim. Po danu si u skloništu, po noći, kada se ne vidi, možeš izaći. U teoriji. U praksi, posebno ako imate nepunih 12 godina, takvo što je neprovodivo.
Iskrao sam se iz kuće dok su svi spavali. Bilo je oko 7 sati, neposredno nakon svitanja. Dan je bio tmuran. Oblaci. Neki nevidljivi pritisak svuda prisutan. Kad da će se nebo srušiti svakog trena. Smanjena vidljivost. Bar nešto što četnicima s okolnih brda nije išlo u korist. Ulica Željeznička. Nekada je u ovoj mahali bila željeznička stanica za uskotračnu prugu, koja je vodila dalje ka Han-Pijesku. Ono što je za Sarajevo predstavljala Bistrička stanica to je za Olovo bilo na ovom mjestu. Prolazio sam pored “Koreje”, do rata kafane, negdje na pola puta između igrališta (poligona) i kuće. Tu se u Drugom svjetskom ratu desio masakr. Četnici su na tom mjestu strijeljali domicilno nesrpsko stanovništvo. Nije bilo spomen-obilježja, ali sam uvijek od majke bio upozoravan da se klonim tok dijela ulice, naročito pred mrak. Da ne “ograišem”.
Zaželio sam se poligona, mjesta gdje sam satima igrao košarke u ljetnom i proljetnom periodu. Drugi bi igrali fudbala. Dužim dijelom poligona bili bi postavljeni golovi, užim koševi. Često bi se svađali ko će prvi igrati. Fudbalera je, po pravilu, bilo više... S druge strane, košarkaši su bili veći i snažniji... Kao rezultat iznuđenog kompromisa, balansa snaga, najčešće bi se igralo i jedno i drugo, istovremeno, smetajući jedni drugima. Sada nije bilo koševa. Već su odneseni, dislocirani, premješteni negdje gdje se moglo igrati. Nosiva konstrukcija na kojoj je stajala košarkaška tabla, napravljena od debelih željeznih cijevi, na više mjesta, bila je ispresijecana gelerima... Stajala je kao ruina, podsjetnik da je tu nekada bilo navijačkog žamora, igre, života, takmičarskog duha, sportske prepirke. Sve su to pamtili beton, željezo, trava, rijeka Stupčanica, koja je prolazila tik do poligona i redovno “gutala” lopte fudbalerima, kada bi je neko nesmotreno, prejako šutnuo.
Poligon se nalazio između srednje i osnovne škole. Koristio se kako bi se u vrijeme lijepih dana mogla održavati nastava iz fizičkog. Brojao sam kratere od granata. Osam. Sve je izgledalo zapušteno, beživotno. Kao u onom BBC-ovom dokumentarcu u kojem prikazuju život poslije Černobilske katastrofe. Kompletna naselja iseljena su radi radijacije! I ovdje, u Olovu, kao u ukrajinskom Pripijatu, život gotovo da je stao. Zaustavila ga eksplozija velikosrpstva, a “radijaciju” tog nacionalizma živimo svi mi koji smo ostali.
Kroz otvor, rupu u zidu od granate, na zgradi srednjoškolskog centra primijetio sam razbacane časopise, knjige. Možda će nešto biti interesantno za čitati?!? Ušao sam iz hodnika preskakajući ispreturane oštećene komade školskog namještaja, prozora, ostatke padnutog maltera. Na podu vojni časopisi Narodna Armija. Vjerovatno kabinet Općenarodne odbrane i društvene samozaštite, predmeta koji se izučavao u školama diljem nekadašnje zajedničke države. Daidža je završio taj smjer na političkim naukama, tako da je bilo poprilično literature na tu temu i u kućnoj biblioteci. Pažnju mi je privukla ilustrirana naslovnica s mlaznim avionom. “Čitat ću ga kući”, pomislih i uzeh primjerak s poda. Ostalo mi nije budilo interes, priručnici iz hemije, fizike, tehničkog vaspitanja... Vjerovatno je svako uzimao ono što ga je interesiralo. Sve je bilo dostupno. Razbacano na podu.
Za koji dan, kada krenu intenzivne jesenje kiše, pa onda snijeg, većina od tih udžbenika, časopisa, nešto za što su se izdvajala znatna novčana sredstva nekad, ne tako davno, neće vrijediti ništa. Bit će to tek podsjetnik na neka prošla vremena. Možda ću nešto naći i u osnovnoj školi – prođe mi misao kroz glavu. Izašao sam iz srednje škole, pretrčao poligon i našao se pred osnovnom školom. Ušao sam kroz stražnji ulaz, koji nije bio vidljiv, direktno s okolnih zaposjednutih brda. Taj ulaz tek je bio mali hol, komunikacija između zgrade gdje se odvijala nastava i nikad završene montažne fiskulturne dvorane. Neposredno pred početak rata u Olovu, negdje oko polovine juna, jedan dio zgrade pretvoren je u kasarnu ARBiH. Tu je bilo smješteno 30-40 vojnika, dovoljno da se postigne psihološki efekt.
Kada je neprijatelj došao do Olovskih Luka, gledao sam te vojnike, mladiće u svojim dvadesetim, kako u strojevom koraku, uz pjesmu, idu u rat. Škola je odmah prvih dana izgranatirana, u toj mjeri da je postala neprepoznatljiva. Sve je izgledalo avetinjski, urušen krov fiskulturne dvorane, hiljade malih komada stakla i pleksiglasa, razvaljeni štokovi prozora, vrata, uništen školski namještaj, isparane strunjače, kozlić sa zarinutim gelerima, kese sa smećem, razbacane kao na omanjoj deponiji, koje su stanari okolnih zgrada donijeli tu, u prvim sedmicama rata, u nemogućnosti da odnesu dalje. Nisam ništa našao. Niti u biblioteci, niti u kabinetima, što bi me interesiralo.
Došao sam do zbornice. Pažnju su mi privukli školski dnevnici, gdje su upisivani osnovni podaci o učenicima, ocjene tokom godine, vladanje. Nisam mogao pronaći dnevnik V-C za školsku 1991/92. Posrećilo mi se da sam našao dnevnik od prethodne školske godine, 1990/91, kada sam bio u razredu IV-B, tzv. ćirilično odjeljenje. Redala su se prezimena školskih drugova i drugarica: Abazović, Alispahić, Blagojević, Božić, Cerić, Ostojić, Žugić... Na broju 19 pročitah svoje ime i prezime. Srpsko-hrvatski 5, matematika 5... Vladanje dobro (3). Dalje je u opisu stajalo: “Odličan učenik, ali buntovan. Tuča u školskom dvorištu. Ukor i smanjeno vladanje, 17. april 1991.”
Sjetih se. Bila je priredba. U sklopu programa nastupio je i mađioničar. Pored standardnih trikova, izvođena je i imitacija zvukova koje su “proizvodile” razne životinje, poput goluba, galeba, slavuja, žabe... U nekom momentu mađioničar je upitao da li neko od prisutnih u publici može napraviti nešto slično. Posve neočekivano, javio se Mirza, školski drug iz klupe. Ponosno se popeo na binu i počeo glasno “revati”, imitirajući magarca. Trajala je to minut-dva na pozornici, da bi se mađioničar potom zahvalio Mirzi i vješto prešao na sljedeću tačku predstave.
Po završetku priredbe, na velikom odmoru, ispred zgrade, u blatu, potukao sam se s Mirzom nakon što sam mu pred curicama dobacio nešto u stilu: “Mirza, magare, i-a, i-a!”
Odložio sam dnevnik, ostavivši s njim i sjećanje na vlastite nestašluke, ove i one ocjene, te se uputio kući.
Tek što sam izašao iz zgrade osnovne škole pored mene je projurio kombi hitne pomoći ka bolnici. Ponovo je neko ranjen. Znao sam, sada će nastupiti granatiranje! Već je bilo bolje vidljivo, jasno su s okolne kote Beka mogli vidjeti kola saniteta. Pojurio sam ka podrumu porodične kuće. Samo što sam uletio u sklonište, začuo se zvižduk, a potom detonacija. Jedna, potom druga i tako u nizu. Mati je pritrčala i, čini mi se, svom silinom opalila mi šamar. Potom me zagrlila i počela plakati, uspjevši između jecaja reći: “Nikada da više to nisi uradio!” U međuvremenu je nestalo i struje. Ponovo je negdje prekinulo žicu. Sjedio sam tako u mraku, slušao detonacije i razmišljao o školskim priredbama, o nekom lijepom prijeratnom vremenu.
Trajalo je sigurno preko sat, a tek pred mrak ćemo ponovo dobiti osvjetljenje. Uzeo sam časopis koji sam donio da prelistam. U tom trenu iz susjedne prostorije pojavio se djed i upitao: “Šta to čitaš?” Preklopih na naslovnicu, te s dozom sarkazma izgovorih: “Narodna armija br. 2363 od 18. januara 1990.”
“A je l'?”, reče djed. Uze mi časopis iz ruku, potom glasno pročita izdvojeno na naslovnici: “Ekskluzivno – Yu supersonik za naredni vek – Komandant ratnog vazduhoplovstva i protuvazdušne odbrane-general Anton Tus; Dr Dimitrije Baucal, Kongres naših nada – 14. vanredni kongres SKJ, Beograd 20.-22.01.1990.” Glasno se nasmija, potom prokomentira: “JNA kojoj sam uplaćivao doprinos punih 40 godina sada nas tim istim oružjem tuče! Tus je prvi do Tuđmana! Izabrao je pravu stranu. Da brani Hrvatsku. Četrnaesti vanredni kongres! Odatle je sve krenulo po zlu!” Nisam bio siguran da sam ga išta razumio u tom trenutku.
“Pročitaj i nosi mi to smeće iz kuće”, aludirajući na časopis, reče djed. “Ne mogu ga zadržati?”, upitah. “Nema JNA, nema partije, nema komunizma, nema Jugoslavije, sve je to bila samo jedna velika iluzija. Baš poput tog časopisa. Narodna Armija. Pih!”, odgovori djed. Vidjevši me zbunjenog, nastavi. “Ostala nam je Bosna. Za nju se vrijedi boriti. U njoj ima mjesta za sve ljude dobre volje. Nego, pripremi se za spavati i nemoj slučajno i da pomisliš da se ponovo iskradeš!”, zaključi djed i “utrnu” sijalicu ranije nego inače, kao neki vid kazne za ono što sam uradio jutros.
