U Vogošći je danas zvanično izvršena primopredaja otkupljenog objekta nekadašnjeg logora “Kon-Tiki”, poznatog i kao “Kod Sonje”, čija će krajnja namjena biti uspostavljanje "Muzeja stradanja građana Bosne i Hercegovine".
Muzej će biti podsjetnik na događaje iz perioda Agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992 – 1995) i trajno će svjedočiti o golgoti kroz koju su prošli prisilno zarobljeni stanovnici Vogošće, Sarajeva, Nahoreva, Sokoca, Ilijaša i Visokog, kao i torturama koje su preživjeli na tom mjestu, te u logoru “Bunker” koji se nalazio pored “Kon-Tikija”.
Ministar za boračka pitanja Kantona Sarajevo Omer Osmanović, koji je prisustvovao primopredaji otkupljenog objekta od bivše vlasnice Anke Beganović, zahvalio je svima koji su doprinijeli početku realizacije ovog projekta.
Objektom će upravljati JU Fond Memorijala Kantona Sarajevo, a prema riječima ministra Osmanovića očekuje se da renovirani objekt bude otvoren u ovoj godini.
“Nakon više od deset godina realizirali smo skupštinsku odluku i započeli proces preuređenja prostora ‘Kon-Tiki’, a sve u cilju njegovanja kulture sjećanja i podsjećanja na sve što smo doživjeli i preživjeli. Današnji čin preuzimanja znači da možemo krenuti u pokretanje tenderske procedure i renoviranje ovog prostora koji će biti jedna od nezaobilaznih edukacijskih tačaka, jer nam je veoma bitno da ispričamo istinitu priču o stradanju građana i građanki Bosne i Hercegovine”, rekao je ministar Osmanović i dodao da je za kupovinu objekta i zemljišta Kanton Sarajevo izdvojio 750.000 maraka.
Odluku o formiranju logora u ugostiteljskom objektu “Kon-Tiki” u čijem je sastavu bio i “Bunker”, Krizni štab kojim je rukovodio razni zločinac Jovan Tintor donio je 2. maja 1992. godine, a njegova sekretarica u prvim mjesecima Agresije bila je Svetlana Cenić.
U mali prostor nagurano je približno 150 ljudi izloženih stalnom premlaćivanju i izgladnjivanju. Krajem maja ili početkom juna 1992. godine pripadnici VRS-a su u “Planjinu kuću” u Svrakama, koja je pripadala logoru “Kon-Tiki” (“Kod Sonje”), doveli približno 150 vojno sposobnih muškaraca, među kojima su bili i civili iz “Nakine garaže”; u prvoj polovini juna u dva navrata izveli su dvije grupe, 28 zatočenika, odveli ih u nepoznatom smjeru i strijeljali. Tijela Enesa Alića, Rešada Devića i Hašima Durme su pronađena, a ubijeni su i Hasan Abaz, Idriz Alić, Zahid Bešić, Salih Čekić, Alija-Ago Delić, Esad Fejzović, Himzo Hadžić, Safet Hodžić, Abdulah Jelešković, Mevsud Durić, Emin Jelešković, Hakija Kanđer, Ramiz Kanđer, Safet Kozica, Nezir Mehmetović, Fikret Prutina, Hajrudin Raonić, Seid Salkić, Semir Salkić, Džemal Sejdić, Rasim Selimović, Vehid Spahić, Đemo Šehić, Huso Zlatarac i Nedžad Zlatarac.
Sretko Damjanović osuđen je na devet godina zatvora pred Kantonalnim sudom u Sarajevu. Okružni vojni sud u Sarajevu izrekao je Sretku Damjanoviću i Borislavu Heraku 12. marta 1993. smrtnu kaznu za genocid i ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a Heraku i za zločin protiv ratnih zarobljenika. “U presudi se navodi”, piše Faktor, “da je Herak, služeći u neprijateljskoj, takozvanoj Vojsci Republike Srpske, od 16. maja 1992. do polovine oktobra 1993., kao pripadnik ‘Biočke čete’, a kasnije i kao pripadnik ‘Kremeške čete’, izvršavao naredbe o etničkom čišćenju sela od muslimanskog stanovništva, te prinudno raseljavao i ubijao muslimane sa područja opštine Vogošća.”
Herak i Damjanović priznali su tokom istražnog postupka da su dva-tri puta sedmično odlazili u motel “Kod Sonje”. Herak ga je opisao “kao zatvor za žene i javnu kuću za srpske vojnike”. Priznao je da je ubio 35 ljudi i silovao desetak djevojaka. Nakon silovanja djevojke bi odvodio na Žuč i ubijao ih. “Zadnji put odlazi ‘Kod Sonje’ sa Slavom Slagalom, gdje im Dragan Damjanović dovodi djevojku po imenu Sabina, staru 25 godina, odvode je na sprat i uvode u sobu u kojoj su i ranije bili. Damjanović joj je naredio da se skine, a zatim su je silovali. Djevojka je nakon toga odvedena na brdo Žuč, gdje ju je Herak ubio pucnjima iz automatske puške”, navodi se u presudi Vrhovnog suda, piše Faktor.
