Neka Puhalo dokaže da je po bošnjačkim civilima bacao cvijeće, a ne granate

U naizgled šarolikom i nadasve “pitomom” svijetu sarajevske FGR populacije duhovitost, šarm i pokoja narodna mudrolija mogu biti dovoljni aduti za ulazak u njihov javni kružok. Ta duhovitost može biti usiljena, može biti vještačka, ali je za FGR prihvatljiva sve dok je na strani onoga što oni – katkad samo oni i niko više – smatraju “političkom korektnošću”.

Možda je na tom tragu i nastala popularnost i prihvaćenost televizijskog i Twitter analitičara Srđana Puhalo od finogradske raje Sarajeva, Tuzle, Mostara... Naime, Puhalo već godinama “osvaja” sarajevske urbane šminkere svojim internetskim kolumnama, doskočicama i televizijskim gostovanjima. Uz ostalo, sarajevski pozeri padaju i na ono kada Puhalo kao neko ko je “provokativan”, a javlja se iz RS-a, prozove Milorada Dodika za nešto, iako je danas to deplasirano, jer se i mnogi velikosrbi javno svađaju s Dodikom, ili ga ismijavaju, tako da tu nema više neke posebne originalnosti niti hrabrosti.

Međutim, Puhalov aktuelni javni zahtjev da se dokaže kako je u Sarajevu za vrijeme Opsade, selektivnim i neselektivnim granatiranjem i snajperiranjem, ubijeno baš 1.601 dijete, što je broj koji već duže vremena figurira kao tačan, a ne manje (ili pak više) djece, iziskuje posebnu analizu. Ne toliko analizu samoga Puhala i njegovog dugogodišnjeg djelovanja u medijskom prostoru nego mnogo više analizu njegove vjerne publike u Sarajevu i drugdje po Federaciji.

Da li sve one sarajevske televizije, koje Puhala često pozivaju na gostovanja, imaju hrabrosti upitati ga po čemu je on relevantan da se baš njemu, bivšem pripadniku Vojske RS-a, ispostavi “račun” o broju pobijene sarajevske djece, teško je reći, ali ostaje im dovoljno i vremena i prilike za tako nešto.

DA SE MALO OBRNU ZAHTJEVI O DOKAZIMA

U međuvremenu, nudimo Puhalovim sarajevskim “obožavateljima” nekoliko prijedloga za daljnju komunikaciju sa svojim omiljenim tviterašem, jer on sam nije zagonetka, on je jasan ko dan, znamo ko je, čime se bavi, odakle je, šta je bio i šta je sad, pa nema potrebe s njim izravno polemizirati. Ali s njegovom se publikom treba i mora polemizirati, jer oni su ti koji ga brane i onda kada ga niko ne napada, čak i onda kad dovodi u pitanje broj ubijene djece koje je pobila njegova vojska.

Dakle, Puhalo traži dokaze da je ubijeno baš 1.601 dijete širom Sarajeva između aprila 1992. i marta 1996. godine, ili recimo do Daytona u novembru 1995. godine.

Sukladno ovome, sarajevski FGR bi trebao zatražiti od Puhala sljedeće dokaze (ako smiju), razne potvrde koje je on dužan da ispostavi kao popularni i omiljeni “duhoviti” lik među domaćim “intelektualcima” i društveno političkim “analitičarima”:

– Dokaz da je prisilno mobiliziran u Vojsku RS-a, to jeste da nije bio dobrovoljac, da je bio tužan, možda i ogorčen što nije mogao izbjeći tadašnju mobilizaciju, da je na sve načine to pokušao učiniti.

– Dokaz da Puhalo nije pogodio ili ubio nijednog civila za vrijeme svog ratnog angažmana, bilo da je riječ o djeci ili o odraslima.

– Dokaz da Puhalo nije učestvovao u paljevinama, progonima i pljačkama.

– Dokaz da jedinica u kojoj je bio nije počinila ratne zločine, da niko od vojnika i starješina u njegovoj jedinici nije ratni zločinac. A ako jeste, onda potvrda da se Puhalo od toga ogradio, da je to javno kritikovao i izvinio se žrtvama.

– Dokaz da Puhalo nije svjesno prikrio neke zločine, da možda zna za neko stratište, jamu ili masovnu grobnicu, a o tome nije obavijestio nadležne.

– Dokaz da je ranjen u borbi, a ne prilikom neke pljačke ili progona civila.

– Dokaz da tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu nije podržavao politiku etničkog čišćenja, ubijanja i progona nesrba.

– Dokaz da, iako je bio pripadnik zločinačke vojske, nije maltretirao zarobljene pripadnike Armije RBiH ili civile nesrbe.

– Dokaz o tome da je svojim salutiranjem ispred kamera s tri prsta u centru Sarajeva na LGBTQ povorci želio isprovocirati Srbe, a ne poniziti Bošnjake pokazujući time kako on nesmetano može po Sarajevu srbovati.

– Dokaz o tome da se Puhalo stidi što su sarajevska djeca ubijana i pod njegovom omiljenom zastavom s crvenom petokrakom, a ne samo pod srpskim ocilima i dvoglavim orlom.

– Dokaz da je nakon Drugog svjetskog rata neki bivši vojnik nacističke Njemačke, bilo Wehrmachta, bilo SS-a, u izraelskim medijima, ili bilo gdje javno u demokratski uređenim državama, dovodio u pitanje broj ubijenih Jevreja u holokaustu.

SELEKTIVNI PRISTUP “FENOMENU” PAPANLUKA

Nakon što se prikupe svi ovi dokazi, pa se podrobno ispitaju, tek se onda može odlučiti je li Puhalo relevantna osoba za ispostavljanje dokaza o ubijenoj djeci u Sarajevu.

U međuvremenu, sarajevski FGR-ovci također su dužni ispostaviti jedan dokaz o sebi, ne o Puhalu. Naime, FGR pobornici takozvane urbane kulture nerijetko s prezirom spominju “papke” iz istočne Bosne, iz Sandžaka, Hercegovine, Krajine, koji im donose “seljakluk” u njihovo “lijepo i čisto” Sarajevo. Bilo je takvog ponašanja i za vrijeme etničkog čišćenja Foče, Višegrada, Zvornika, Vlasenice, Srebrenice, Bratunca i drugdje istočno od Sarajeva, kada su prognanici iz tih krajeva, bježeći od Puhalove vojske, naročito iz sela oko tih mjesta, silom neprilika dospjeli u Sarajevo, a nastavilo se i poslije. Sada bi FGR-ovci trebali dokazati kako im jednako smetaju i “seljačine” iz drugih sredina kao što je recimo Kalinovik, rodni kraj Srđana Puhala i njegovog ratnog komandanta, zločinca Ratka Mladića. Pripadnici FGR-a zbunjuju dio javnosti prihvatajući glatko Puhala iz Kalinovika za uglednog i urbanog intelektualca u odnosu na neke druge javne ličnosti koje za ovu vrstu “urbanog” pogleda na svijet imaju pogrešno mjesto porijekla ili pogrešno ime, a da ne spominjemo još i to da imaju “pogrešan” svjetonazor.

Doduše, i među brojnim FGR aktivistima ima onih čiji su roditelji ruralnog porijekla, ali o tome nerado govore. Ponekad se, naprosto, sve skupa ušminka poznavanjem rokenrol scene i njenog historijata, pokojom modernom tetovažom, piercingom u nozdrvi, javnim psovanjem na engleskom jeziku, upadljivom upotrebom pojmova antifašizam, liberalizam, avangarda, klerofašizam, demokratija, umjetnost.

Neki od njihovih roditelja dospjeli su u Sarajevo 1945. godine ili nedugo poslije toga, ali ne kao prognanici nego kao partijski službenici, ponekad i poslušnici. Njihova djeca i unučad rodila su se u Sarajevu malo kasnije te su automatski dobila “pedigre” i pravo da određuju ko je seljačina, a ko nije.

Kako Puhalo iz Kalinovika kotira u javnom prostoru Banje Luke, gdje sada živi, nije sasvim poznato, ali u Sarajevu postoje oni i koji bi ga rado za gradonačelnika izabrali, pa makar zažmirili na njegovo kalinovačko porijeklo. Zato mu valjda prolazi i ovakva arogancija u zahtjevu o izvještaju o broju poubijane sarajevske djece.