Nedžad Ibrahimović, “Obiteljske i druge strašne pjesme”, “Planjax”, Tešanj, 2021.

“Godine idu i ja sve vještije zamećem tragove./ Pored društva pčelara, ljubitelja starih zanata i/ samohranih očeva, te kluba čitalaca dviju narodnih/ knjižnica, primljen sam i u Društvo pisaca./ Još jedan način da me nigdje ne bude.” (“Mit i povijest, 5”, str. 50.)

Nedžad Ibrahimović, redovni profesor na katedri za bosanski, hrvatski, srpski i crnogorski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Tuzli, objavio je drugu po redu knjigu poezije (prva je bila Mala povijest smrti i pisanja, 2016); pored još četiri knjige književnih i filmskih studija i eseja, ipak je najpoznatiji u kulturnoj javnosti kao prozaist: roman Inkapsulirana tijela imao je prvo izdanje 2014, a Kuća Teodore K 2019. (“Buybook”, Sarajevo i “Fraktura”, Zagreb), dok su se u nakladi Gradske biblioteke Zenica ove godine pojavila i druga izdanja ovih romana (s naslovima Inkapsulirana tijela i Inkapsulirane duše).

Ovaj rukopis nagrađen je na natječaju Fondacije za izdavaštvo FBiH i jedna je od najboljih među svim pjesničkim knjigama koje su se posljednjih godina pojavile u BiH, o čemu svjedoči i prestižna regionalna nagrada “Risto Ratković”, koju je Ibrahimović upravo za ovu knjigu dobio prije nekoliko mjeseci.

Gorkosjetna preispitivanja i očitovanja pjesničkog subjekta u ovoj knjizi pomno su posložena i ukomponirana u cjelinu – s ciklusima Obiteljske pjesme, Istorija bolesti, Praznine i Mit i povijest. Bol od života, tragizam postojanja i kritičkoironijska distanca prema svijetu u kom živimo movens su ovih pjesničkih tekstova, to je “pogonska energija” s kojom su ispisani, a to su bol, tragizam i distanca koji se indukuju iznutra, iz intime, iz duševnog i duhovnog supstrata pjesničkog subjekta: nema ni traga “općim mjestima” u ovoj poeziji, koliko god u njoj participirali fakti, spoznaje, intertekstualni srazovi i asocijacije općekulturološkog tipa.

“Njegova je tuga prošivala jutro a bijeli jarbol nisko/ nebo. Ta njegova bosanska nostalgija i ta naučena/ ekavica samo su gluma, brbljanje kakadua iz palićkog/ Zoo-vrta. Dok on govori, ja mislim o ratu, o Bosni,/ o davnim druženjima, o djevojkama zbog kojih smo/ jedan na drugoga bili ljubomorni, mislim o dugačkim/ šetnjama kejom, o političkim skupovima i književnim/ večerima. Sjetih se i našeg scenariste koji je predjutro/ u mojoj kući isjekao noge na boci mineralne, i mislim/ o bivšoj ženi koja je prateći krv na hodniku bila/ uvjerena da se scenarista ubio. Mislim tužan o tome/ kako više nemam prijatelja. // U daljini, rubom jezera posmrtna povorka. Labud/ s jarbolom zamiče u ševarje. Grad s najvećim brojem/ samoubistava ne treba još i moje, reče on, pokazujući/ glavom ka povorci, i u naše prijateljstvo ponovo/ vrati smisao.” (“Smisao prijateljstva”, str. 56.)

Ispovjedni ton ili refleksivni pogled ne bježe od onih najtežih pitanja, niti od onih najstrašnijih istina, zbog čega se čitatelju već nakon prvog kruga iščitavanja ove knjige nameće neobičan utisak “nestvarno stvarnog”, kojim su natopljene i prožete ove pjesme. Pomno vođen narativ (zbog kog se većim dijelom ovi tekstovi sprva nadaju kao “pjesme u prozi”) ni u jednom momentu ne zapada u “filozofiranje”, ne usmjerava se ka racionalizaciji, ka bilo kakvom “proumljenju”, interpretaciji ili pouci. To su slike, krhotine sjećanja, ogoljeni prizori stvarnosti, esencijalizacije snažnih osjećanja ili gnomski uobličene oštrobride poente – koje bez prestanka propuštaju kroza se na istu frekvenciju podešene energetske talase boli, patnje i egzistencijalnog očaja:

“Trudnice su s transparentima nadirale od/ jezera i preko jednosmjerne ulice silazile/ u grad. Sam Bog zna kamo su se uputile?! // Jedne sam zimske noći go spavao pod/ otvorenim prozorom. Napolju su/ lepetale pahulje i ja sam želio umrijeti/ zbog nesporazuma s majkom. // Šta bi o tome mogle misliti one koje/ jesenjim gradom sad pronose svoje/ plodove? Šta bi mislile o tome da/ njihovo dijete poželi umrijeti? // Te kolijevke i ti kovčezi naših umornih/ tijela.” (“Kolijevke i kovčezi”, str. 12.)

Krhotinska priroda svijeta oslikana je i naglašena fragmentiranjem slika, iskaza, zbivanja pa i bića (bića kao teksta) – riječ je samo o tome da se ti fragmenti na novi način sučele ili uvežu jedan s drugim; kretanje kroz tekst izlomljeno je, njime se postiže da na prvi pogled nespojive stvari, detalji, predodžbe, pojmovi, stavovi, postupci, gestovi... “nalegnu” jedni uz druge, proizvodeći tim srazom/preklapanjem jače osjećanje ili ponorniju misao u vezi s rečenim (što se diskurzivnim ili jednoznačno-neupitnim govorom/jezikom ne bi moglo postići). Otklon na kom insistira pjesnik jeste zapravo otklon od ideologizacije, koja uvijek već vreba – iza svakog iskaza koji pretendira na to da može ili da treba ili da mora iscrpiti smisao toga o čemu je riječ: zato njegov pjesnički subjekt slobodno i bez “popusta” bilo koje vrste evocira rasutost svijeta-i-bića, kao realnost ili kao istinu od koje se ne može i ne treba bježati:

“Niko više ne kupuje knjige. Želja i ja ispred knjižare/ potežemo rakiju iz čokanjčića. Iako zgodna konobarica/ i po hladnoći preko trga pređe u miniću, kod nje više/ ne naručujemo, Kreten od gazde je nekako zaključio/ da mu je posao krenuo i podigao cijene. U papagajski/ žutom kaputu i s očima bez nade u perimeter ulazi/ crnomanjasti migrant i zaobilazi nas. Pas lutalica je/ njuškao pred vratima kafane – ništa ne zna o napuhavanju/ cijena. Sa studenim vjetrom od jezera javi se sjećanje na/ sina. // Bela mi je skotna, kaže Želja, poteže, i topće nogama/ u mjestu. To mi je oko stotinu maraka po štenetu. Posvađali/ smo se i ja sam ga, onako očinski, odalamio – i to je/ bilo to – prije šest godina. Sedam? // Lutalica sad zapišava džamijski zid i loza se izvija ka/ zrnu graška. Poznanik, rudar, rekao mi je da zbog/ crpljenja slane vode cio grad lebdi nad prazninom./ Sutra će biti toplije, velim, pogledam u prazninu i krenem.” (“Praznina, 1”, str. 39.)

Nema skoro nijednog stiha u ovom tekstu koji nije “krivo”, na “nemjestu” prelomljen, samim tim i takvim prelamanjem evocirajući istrzanost, iščašenost, rasutost bića (koje u tekst “zaliježe”); i sam pojam perimetra i cijela atmosfera ove pjesme snažno podsjećaju na filmsku poetiku “okovanog kadra” – s ulaženjem i prolaženjem potpuno različitih, nespojivih pokreta, predodžbi, likova, replika, reminiscencija... koji su, ipak, svi okupljeni oko jednog istog osjećanja pustoši/praznine (nigdje izravno zaušćenog osim u posljednja dva stiha). Nije, dakle, riječ o pisanju stihova, pjesnik stihove traži (kao što je to prvi primijetio Sarikoski): možda postoje riječi kojima bi se to nešto u meni i oko mene moglo reći, ali ja se bavim time da u pjesmu ne upustim nijednu od riječi koje TO ipak ne mogu, nastojim na tome da ih barem odšutim. Ili, kako je to u jednoj pjesmi rekao Mihael Kriger: Nekoliko me riječi/ prožima do srži, odupirem se pokušaju/ da njima završim rečenicu. E, upravo taj otpor značenjima koja se nude, slikama, asocijacijama, metaforama, zaključcima, kretanjima koji se nameću kao neodvojivi ili neprijeporni segmenti tzv. stvarnosti (koja je, zapravo, sva do temelja ideologijski “prelomljena”, čak na razinu simulakruma spuštena, stropoštana) – taj otpor, ustvari, predstavlja “energetsko punjenje” ovih Ibrahimovićevih pjesama.

Riječ je o otporu kao nepristajanju na laži, na surogate, na utjehe, na kompromise, na rasklopive/montažne identitete, niti na zov “ontičkog marketinga” – makar tim nepristajanjem ništa ne dobili: dragocjeno je da izgubimo (ratosiljamo, zabacimo, razdužimo) sve ono što naše postojanje čini utvarnim, sve ono što stoji između nas i naše čovječnosti.

“Pjesnik umire kao siroče. Umru trave i vode,/ nebo i zemlja, umru djeca i roditelji, prijatelji, umru/ njegove žene, umru domovine i životinje, ljubavi i/ mržnje i sva druga moguća bića – sve što je/ nastanjivalo njegov svijet umre. Drugi pjesnik za/ to ne mari – šokiran je saznanjem da neko od njih/ uopće može umrijeti, i da se taj jadnik zacijelo/ potrošio, predao. (Tek pred svojom smrti shvati da je/ prije njega umro pjesnik. I tad mu bude žao – sebe.) //  I kad po njima pljuju, i kad im se dive, svi ti/ rimovatelji i pjesnici slobodnog stiha znaju da svijet/ postoji samo zato da bi bio opisan. Takav kakav/ je – prostran ili skučen, miran ili zavađen, ispunjen/ smrtima ili iscrpljen životima – za njega se vrijedi/ boriti, jer je on najbolji od svih mogućih svjetova./ Pjesnikovih. // I zato, kada umre pjesnik, svi ljudi moraju naviti/ satove, okupiti se i doći na sahranu, da im poslije/ ne bude žao. Da sa njim ne nestanu.” (“Kako umire pjesnik”, str. 59.)