– Sviraš li – reče.
– Gitaru?
– Da.
– Ne, odavno.
– Zašto?
– Ne znam. Naprasno sam prestao, pojma nemam zbog čega.
-Hm... Pa, dobro, to je tako... Mijenjamo se, strukturalno, svakih sedamnaest godina... A, ovaj,
reci mi, šta je za tebe muzika?
– Tajna.
– Baš tajna?
– Da. U osnovi, muzika se fundira na osam tonova, tačnije sedam, osmi, najviši, tonski najviši,
isti je kao i prvi, oktava se zove taj tonski niz. S tim tonovima dolazimo na ovaj svijet, oni nas u
znatnoj mjeri determiniraju – naše prirode, ponašanja, odnos prema drugima... Ništa kao muzika,
taj univerzalni jezik, kako kažu, a dobro kažu, ne može tako snažno aktivirati najrazličitija stanja
i osjećanja u nama – od onih najuzvišenijih, do onih najprizemnijih, najmračnijih... Koja to
knjiga može aktivirati tako zapanjujuće oprečne osjećaje u ljudskoj psihi? Pa, nema takve knjige!
– Da, znam, govoriš o svjetovnoj harmoniji, harmoniji koju samo rijetki mogu razumjeti.
– Upravo tako.
– A da li je riječ o harmoniji, o skladu, ako, kako kažeš, a znam to i ja, producira u ljudskim
glava najrazličitija stanja i osjećanja?
– Zezaš me?
– Ma ne, pitam, ne razumijem se u muziku, a ti, eto...
– Sad si mi još nejasniji... Najprije ustvrdiš, potpuno ispravno, da je riječ o dunjalučkoj
harmoniji, a potom se zapitaš, odnosno pitaš, da li je baš tako... Je li sve uredu? Muči li te nešto?
– Dobro sam, dobro... Nastavi!
– Vidi, u džez muzici... Ne, to nije dobar primjer... Ti znaš da sam neko vrijeme živio u Iranu?

– Da, znam.

– Slušao sam iransku tradicionalnu muziku, istraživao melodijske strukture... Također je
harmonična, skladna, fundirana na sedam tonova, ali, a to sam čuo i osjetio u muzici onih koje
baš briga za lovu, za popularnost, od onih koji sviraju zato što im se svira, kad neko od
instrumentalista uđe u solo dionicu, u improvizaciju, takav, naravno ne uvijek, izlazi iz
harmonije, iz sedam tonova, i sve to skupa, što je i razumljivo, odjednom i ne zvuči baš
prijatno... Šta se tu, zapravo, dešava? Instrumentalist nastoji, najčešće nesvjesno, povezati se s
onostranim, ruhanijetskim... Ostavlja, dakle, iza sebe tih sedam dunjalučkih tonova, pa ako
uspije, a bio sam svjedokom kad je takvo šta nekom od svirača uspijevalo, ono što ostavlja iza
sebe zaista ne liči ni na šta, a ako, pak, ne uspije, eto ga ponovo u sedmotonskoj harmoniji, a eto
i ozarenja onih koji ga slušaju, onih dotad zbunjenih i namrgođenih... Aplauz i tako to...
– Želiš reći da su u svijetu onostranog ti, kao kažeš, ostavljeni tonovi beznačajni?
– Ne znam, ne usuđujem se bilo šta ustvrđivati, jer ovo što sam ti rekao, uz bojazan da može
zazvučati sumanuto, tek je kapljica iz mora tajnovitosti... Okeana, zapravo. Zašto se osvrćeš?
– Možda nas neko sluša.
– Ma neka sluša, od volje mu, a neka čuje i to da ću ovaj razgovor zapisati i objaviti.
– Ozbiljno!?
– Najozbiljnije.
– I Osman u novinama!?
– Šta ti fali?
– Ništa, baš ništa.
– Pa, eto.