Ljudima koje je šire i jasnije zanimala društvena stvarnost i kretanje njenog toka, padalo je u oči kako raste raslojavanje društva. To zapažanje se proširivalo i 1979. godine, jer su se republike sve određenije okretale samo sebi, brinule se za vlastitu egzistenciju, sve jače učvršćivale svoju samostalnost, kako u planiranju svog rasta tako i u kontroli provođenja vlastitih zadataka. Podvojenost se osobito širila u zadnjih pet godina, od vremena usvajanja posljednjeg ustava. Ovim ustavom federacija je mnoge svoje nadležnosti prenijela na federalne jedinice - republike - pa su one dobile veće mogućnosti da se samostalno razvijaju. Svaka od njih je u vlastitom ustavu potvrdila vrijednost svoje državnosti. Reakcije na ovo nisu svuda bile iste. Manje republike i malobrojniji narodi bjehu zadovoljni, ali najbrojniji narod nije. On je smatrao da gubi dosadašnji primat i povlastice. Javno je navedena misao visokog ruskog državnika koji je cijenio da najbrojniji narod treba da ima i najviše vlasti.
Da ne bješe Titove upornosti i čvrste potpore njegovih bliskih saradnika, teško je reći da li bi novi ustav uopće prošao u parlamentu federacije. Od tog vremena jedinstveni patriotski osjećaj, ako je takav i postojao, također se mijenjao. Kod većine on se stao gasiti i ljudi se počeli osjećati da su kod kuće samo ako su u vlastitoj republici. Čak je i dnevna štampa unutar jedne federalne jedinice sve manje pisala o zbivanjima u drugim krajevima. Bosanci i Hercegovci su, na primjer, u svojoj štampi čitali kako se u njihovo ime čestitaju praznici narodima u drugim republikama, ali nisu nalazili da ti drugi uzvraćaju čestitanja. «Jugoslavije je sve manje», govorili su skeptici, «pa se ne treba čuditi ako je jednog dana više i ne bude». Tito se tome suprotstavljao, isto energično kao i ranije: «Neki jednako i još uvijek govore kako će Jugoslavija nestati. Bogami neće! Ja imam svoju armiju, svoju omladinu... imam puno povjerenje u naše narode, u njihovu patriotsku i socijalističku svijest. Ogromnoj većini je u srži naše zajedništvo i čvrsta sloga. Nikakva snaga to ne može razbiti. Naši radni ljudi su razumni i žive bolje nego ikad».
A u novogodišnjoj poruci je, pored ostalog, kazao: «U svim našim gradovima i selima vidljivo je da ljudi žive sve bolje (...) I ovom prilikom moram da istaknem da su neke subjektivne slabosti umanjile naša dostignuća na nizu sektora. I dobro je što se u svakoj sredini zna o kakvim se slabostima radi. A one se, prije svega, ogledaju u nedovoljnoj produktivnosti rada, neracionalnoj potrošnji, visokom rastu cijena i deficitu u ekonomskoj razmjeni sa inostranstvom. Zato su sve društvene akcije, naročito posljednjih mjeseci, usmjerene na efikasno otklanjanje ovih slabosti» (...)
U privredi je posvuda škripalo, bješe pretjerano opterećena. Izostanci s posla industrijskih radnika su u stalnom porastu, troškovi života neprekidno rastu, ove godine za oko 18 odsto, ograničava se kretanje motornih vozila (registrovani s parnim brojevima voze jednog dana, oni sa neparnim drugog)...
Dobojlije su se, kao i stanovnici drugih gradova, opravdano brinuli. Žive u mjestu s najviše željezničara, imaju željeznički čvor s najvećim prometom i tranzitom u republici, ali im to više nije donosilo očekivanu korist. Neke organizacije udruženog rada ovog čvora nastavljale su raditi s velikim gubicima. Najviše je brinulo to što se cijenilo da su uzroci unutrašnji, subjektivne prirode. Pokazuje se pomanjkanje odgovornosti, radi se bezvoljno jer su destimulativni dohodovni odnosi, zaključci leže u ladicama... Općina je u prvom polugodištu imala 45 miliona gubitaka, a upravo na osnovne organizacije udruženog rada željezničkih transportnih organizacija otpada 60 odsto. Nisu daleko od istine oni koji su pomišljali da se radi i o sabotaži.
Ovo je bacalo sjenu na dosadašnje raspoloženje građana, dok je rastao dohodak. Do lani je čist dohodak i ukupan prihod te fizički obim proizvodnje stalno rastao i često premašivao očekivanja. «Sada? Otkud i zašto toliko nazadujemo?» pitali su se. «Odakle to dolazi?»
A zatim, da bi se sivilo zamijenilo slikom živih boja, dnevna štampa najavljuje: «Ove godine u Bosni i Hercegovini četrdeset hiljada novih radnih mjesta» («oho, ništa manje?!»); «Uskoro penzije i zemljoradnicima» («godinama lažu!»); «Svaki deseti Banjalučanin član Saveza komunista» («kakva korist kad sve slabije rade»); «Uveden Olimpik ekspres, od Sarajeva do Doboja se stiže za manje od dva sata» («Ko se vozi njime?!); «Uspješno teku pripreme za Zimske olimpijske igre» («Hm, a dotle, za pet godina, bit ćemo još siromašniji!»)...
Partija je sve manje radnička, jer oni u njoj zadržavaju manje od trideset procenata članova i, uz to, radnici se lakše isključuju iz Partije nego službenici. Čak je malo radnika i među Titovim stipendistima. Partija je radikalno mijenjala svoju socijalnu strukturu, sama je vladala u ime radnika. Zemljoradnici su bili na još udaljenijoj margini. «Da su nam političari dali uzorati brazdi koliko su potrošili riječi na potrebu razvoja poljoprivrede, imali bismo bogatstvo», govorahu seljaci, jednodušni u tom mišljenju.
Sudari, požari, krađe, špijunaže... bjehu česte nesreće i svijet se, htio ne htio, počeo navikavati na nestabilnosti, što mu je donosilo dodatno nespokojstvo. «U Ljubljani osuđena grupa Austrijanaca zbog špijunaže», «U Stalaću sudar vozova - poginuo 6l putnik, stotina povrijeđenih»; «Požar u bosanskogradiškoj tvornici namještaja - šteta 200 miliona»... A sve su to pratile odbrambene pripreme zemlje. Stalno se naglašavalo kako su potrebne «mjere za dalje unapređenje odbrambenog sistema». U Bosni i Hercegovini su izvedene i trodnevne vježbe jedinica Opštenarodne odbrane i Društvene samozaštite. «Ne radi se ovo bez ozbiljnog razloga baš u ovo vrijeme», govorili su ljudi u sebi. Nije ih puno umirivalo ni objašnjenje koje je to pratilo: «U miru svi zaštita, u ratu svi odbrana». Ljudima je teško padalo upravo to što im je misao o bezbijednosti podijeljena, što stalno žive između rata i mira, s osjećajem da još nema trajne sigurnosti, ni čvrste slobode.
Muslimanski svijet je uz to bio i uvrijeđen. Vraćeno mu je, bez razloga i potrebe, sjećanje na protekli proživljeni rat i pisano o njemu pristrano, s osobitom nakanom da se njegova uloga u ratu preinači na gore, da mu se dâ veći udio u izdajstvu i zlodjelima, naročito vjerski opredijeljenih ljudi i ilmije. Zaprepaštenje je bilo tim veće što je «Parergon» pisao vlastiti čovjek, književnik od ugleda, akademik Derviš Sušić, komunist i borac narodnooslobodilačkog rata. «Ako je htio o tome pisati», govorili su razočarani ljudi, «i ako se povodio za istinom, zašto je na to čekao dugih 35 godina? Historija je o svemu što se u ratu dešavalo rekla sve. Odakle sada «dodatak»? Otkud sada potreba da se muslimanski zločini izjednačavaju za zločinima kršćana i hrišćana, da se za rat ovaj narod jednako optužuje kao i drugi narodi? Nekome smeta što su Muslimani drukčiji od drugih! A najveće žrtve su podnijeli Muslimani! Ko je podstakao tog otuđenog munafika da učini to što je učinio? Kome se i zašto dodvoravao? Malo li mu je odlikovanja što su mu ga komunisti dali pa ih želi još? Ima li imalo čiste savjesti?»
Ovo ne bjehu razmišljanja samo običnih muslimanskih građana nego i njihovih uglednih prvaka te listova. Prvo se piscu i «Oslobođenju», koje je objavilo «Parergon», obratio «Preporod», list ilmije, navodeći riječi istog sadržaja i tona, iste kritike, koje su kružile i u muslimanskoj masi. Pored ostalog, navedeno je: «... Ne ostavljajući čitaocima mogućnost da makar malo pretpostave kako je u redovima ilmije bilo barem pojedinaca koji nisu bili budale, licemjeri, pljačkaši i izdajnici svoga naroda Sušić (autor «Parergona») je potpuno obezvrijedio i poništio islamsku prošlost i svaku pozitivnu ulogu ilmije u Bosni i Hercegovini, podstičući u isto vrijeme mržnju prema svemu što je u vezi sa ilmijom, a to znači i mržnju prema njenim sadašnjim pripadnicima.
«Preporod» je postavio pitanje čemu to stvarno služi!
Daleko od toga da bi branili pojedince iz redova ilmije koji su prije, i tokom rata, učinili zlodjela prema narodu, tekstovi u «Preporodu» su pokušali osporiti Sušićevo nastojanje da, tumačeći na svoj način ponašanje tih pojedinaca, sačini «istinu» o ilmiji u cjelini. A cjelovita istina o ilmiji uključuje u sebe, pored golemih kulturnih i drugih doprinosa njenih pripadnika iz ranijih vremena, značajan doprinos velikog broja predstavnika ilmije u narodnooslobodilačkoj borbi i posljeratnoj izgradnji naše zemlje, kao i banalno evidentnu činjenicu da više od hiljadu njenih pripadnika danas neposredno učestvuje u izgradnji našeg društva...»
Sa stranica «Oslobođenja» je uzvraćeno kako «je 'Parergon' prvi feljton koji se šire pozabavio temom izdajnika iz reda muslimanskog naroda». Prešućena su ostala pitanja. Vjerovatno je stoga ugledni univerzitetski profesor dr. Fuad Muhić napisao osvrt i ponovio pitanje: «Šta je trebalo Dervišu Sušiću da iznova zalazi u prošlost i da literarno rovari po njenim poluugašenim sjeništima kada se, eto, danas saradnja muslimanskih institucija, i Saveza komunista Jugoslavije, Socijalističkog saveza radnog naroda i ostalih društveno-političkih organizacija odvija na uspješan način, i na zavidnoj visini?»
Tešnjaci su, više od ostalih, bili kivni na Sušića. Već na prvoj džumi, pred džamijom, razvezli su razgovor o «Parergonu». On ih je pogodio tim više što se dotakao i njihovog Ademage Mešića. Stariji ljudi svog nekadašnjeg ajana, dobrotvora i vakifa nisu zaboravili i željeli su da to prenesu i na mlade.
- Vidjeste li šta napisa onaj tuzlanski munafik? - upitao je jedan.
- Jah, izjednačava u zločinima nas i vlahe - odgovorio mu je komšija.
- Da bi sebi podigao mjesto kod njih, valjalo mu je lagati, blatiti vlastiti narod. Izrod! - kazao je treći.
- Plaho je naružio i našeg Ademagu - javio se sljedeći. - A da je u pravu, hajde-de, već jok!
- Bezbeli - potvrđivahu ostali i dodavahu: «Ademaga bješe jedan! Meću ga u zločince, a nikada ničije oko nije zasuzilo, a kamoli zaplakalo, na nešto što je činio taj dobri čovjek. Bilesi, mnogo je onih koji ga blagosiljaju. Ademaga nekima belćim nije cvijet, ali za većinu nije ni trn. To najbolje znade sirotinja.
- Komunisti su nastojali, i uspjeli, zatrti sve dobro što je Ademaga činio za ljude, i zacrniti mu obraz, koji mu se haman nikad neće oprati. A velika nepravda! Jazuk!
*
Zavičajni muzej je u februaru priredio izložbu fotografija «Sto godina željezničkog čvora u Doboju» koja je izazvala veliku pažnju građana budući da se savremeni grad i jeste razvio uza nj. Mnogi građani su cijeli svoj radni vijek proveli na tračnicama, u vozovima, na željezničkim stanicama... ili su pak vlastitim rukama pravili pruge. Sve što je vezano s njima, stvarali su i sami.
Na izložbu su, zajedno s muževima, došle Hanine kćeri Zejna i Zumra. Imale su i poseban poticaj za to. Zejna i Selim su se upoznali na gradnji omladinske pruge i sad su iz Tuzle mahsuz došli na izložbu a i Zulfikar, Zumrin muž, je u mladićkom dobu proveo više mjeseci na gradnji željeznica. Zumra nije držala kramp i kolica, ali se u Zulfikara zagledala upravo u vozu i on ju je dočekivao na stanici, pa je kao i oni imala razlog da sa neskrivenim osjećajem pogleda izložbu.
Prve izložene fotografije poticale su iz daleke l879. godine, iz albuma «Pogled na Carsko-ćesarske bosanske željeznice» (Auchsichten von der K. u K. Bosnabahn) koga je načinio Austrijanac Vidilz a kasnije i bečki dvorski fotograf Mah Jeffe. Foto-kamera je zabilježila zasijano polje pod srednjovjekovnom tvrđavom, koje nije imalo nikakvog objekta na sebi, a potom pogled na isto polje koje je presjekla uska željeznička pruga i nova dvospratna zgrada stanice s natpisom STATION DOBOJ. Odatle je prosječena Kolodvorska ulica (Bahnhofstrasse) a pred njom začeo trg koga su okružili mali hoteli «Bahn» i «Europa» te Konzorcij Ganibegović-Bešlagić, Trgovina jevrejske braće Pesah, kahve i esnafske radnje. Ovaj trg sa zgradama koje običan svijet do tada nije vidio zasjenio je tursku kasabu s kućercima od nepečene cigle i blata, pokrivenim šindrom, i razbacanim po brežuljcima bez ikakvog reda. Odmah se uočavala velika razlika između bogatstva i siromaštva. Svaka naredna fotografija bila je razglednica (Ansichkarten) koja je na sebi nosila riječi «Pozdrav iz Doboja» (Gruss aus Doboj).
Dvanaestog februara te l879. godine u grad je dohuktao prvi voz, po pruzi širine sedamdeset sentimetara i brzinom dvadesetak kilometara na sat. (Zbog njegove male veličine i snage, ljudi su ga nazvali «ćiro».). Na sljedećoj fotografiji je prikazana druga slična zgrada - prigradska stanica Usora, potom kratak krak pruge koji vodi do tvornice šećera, otvorene četiri godine kasnije. Ona je prvi industrijski objekat ovdje. Sa usorske stanice, vidjelo se na razglednicama, odvajale su se pruge na jugozapad - prema Tesliću - i jug - prema Sarajevu. One su prelazile mostove na Usori i Bosni i grabile prema daljinama, ali preko nenaseljenih polja. Tek u godinama koje su slijedile ljudi su počeli graditi kuće pored njih, stvarajući tu i tamo cijela sela. Osam godina nakon što su se udomaćili, Austrijanci su preko Bosne i Spreče napravili mostove i opružili željeznicu na istok, prema Tuzli.
Razglednice i fotografije su vjerno kazivale kako je ova kasaba izgledala prije pruge i poslije dolaska prvog voza. U prvih dvadesetak godina željeznice, do početka ovog vijeka, uveliko je naselje promijenilo izgled jer su željezničari, poput trgovaca i ugostitelja, počeli graditi kuće ciglom i pokrivati ih crijepom kao što su to činili doseljeni stranci, Austrijanci, Mađari, Česi, Italijani... Gled njih i domaći svijet je pri gradnji iz zidova izbacivao drvo i blato i krov mjesto šindrom pokrivao crijepom. Od tada su prosijecani širi gradski putevi sa trotoarima pored pločnika i sa drvoredima sa strana. Pored pruge su se nizale nove ulice duž kojih se nesmetano širio grad.
Sve se to dobro vidjelo na izloženim slikama i fotografiama i posjetioci su, zastajući pred njima, sasvim jasno osjećali prisustvo prošlosti i, prelazeći očima dalje, približavali se sadašnjosti.
Kad su na jednom mjestu ugledale fotografiju koja pokazuje dio gradskog poglavarstva koje je sa željezničke stanice ispraćalo u Beč gradonačelnika Beg-agu Hadžimujagića, Zejna i Zumra su se prijatno iznenadile. Vidjele su čovjeka koji je nadživio šest svojih žena, na kraju bio oženjen njihovom tetkom, očevom sestrom, koja je njega nadživjela. Tetke se sjećaju jer se djevojkom udala za starca i živjela je do prije nekoliko godina.
- Kako je mogla poći za njega? - rekla je Zumra gledajući fotografiju na kojoj su ljudi u svečanim odijelima. - Pogledajte kako mu je lice suho, brada sijeda.
- Mogla je - kazao je Zulfikar - ako je željela biti prva hanuma Doboja. Neke žene vole osjećati moć i vlast.
Pred očima su im promicale godine i decenije, smjenjivali su se ljudi i događaji na željeznici. Na fotografiji iz l906. su željeznički štrajkači okupljeni na platou stanice ispred barikade pred vozom; na onoj iz l907. je velika poplava koja je preplavila prugu i vagone. Poplavu pruge pokazuju i fotografije iz l886, l902, l9ll, l9l3... a ona iz l9l5. je nadmašila sve. Na nekim zgradama oko stanice iz vode su virili samo krovovi. Željeznički čvor je do vrha potonuo zajedno sa vagonima i lokomotivama na sebi a sama zgrada stanice potonula je do gornjeg sprata. Ta razglednica je nosila i precizan datum: 9. juli l9l5. te natpis Hochwasser in Doboj (Poplava u Doboju).
Fotografije su prikazivale i velike, značajne svečanosti na kolodvoru. Najveća takva svečanost je ona iz l9l0. godine kada je na njen glavni kolosijek prispio dvorski voz kojim se dovezao car Franjo Josip I i na njoj zastao na svom putu kroz središte Bosne. O tome su svjedočile dvije fotografije. Na jednoj je pisalo Kaiser - Emfang in Doboj 30. Mai l9l0. Huldigung der Schulkinder (Doček cara u Doboju 30. maja l9l0. Naklon školske djece.), a na drugoj Emfang in Doboj (Doček u Doboju). Dvorski fotograf je zahvatio široku panoramu kolodvora s carskim vozom i masom raznolikog svijeta koja je okružila cara i njegovu pratnju.
Slijedile su slike šumskih željeznica koje su koristile G-vagone za prijevoz drvene građe iz okolnih šumovitih krajeva i sirovina iz rudnika za namjensku industriju Monarhije. Sve kompozicije s takvom robom prolazile su kroz dobojski čvor.
Vidjele su se i fotografije vozova koji su odvozili regrute u vojsku te mobilizirane vojnike na frontove koje je Monarhija otvarala u Prvom svjetskom ratu.
- U nekom ovakvom vozu otišao je i naš rahmetli djed Ahmet Kadić, mamin babo - sjetno je rekla Zejna. - Negdje u tuđini mu je i mezar. Šteta što nemamo makar njegovu sliku.
- Iz tog vremena malo ko ima ikakvu fotografiju - kazao je Selim. - Osobito nemaju ljudi u selima. Fotografi su bili stranci i nisu zalazili u sela. Mnogi nemaju ni sliku roditelja a kamoli djedova. Oni su svoje mrtve nosili samo u sjećanju.
Drugi dio izložbe je prikazivao zbivanja na željeznici u narednom društvenom poretku - Kraljevini Jugoslaviji. Novost je da su domaći ljudi, naučivši posao od stranaca, postali šefovi stanica, otpravnici vozova, mašinisti, vozovođe, kondukteri... S Kraljevinom su, više nego u doba Monarhije, slike pokazivale buru. Umnožili su se promet roba i ljudi, štrajkovi i stradanja željezničara. Na gradskim stanicama sada su dočekivani i ispraćani kralj, ministri, generali... I dalje su se utovarala razna domaća dobra i odvozila ko zna kud. Ovdašnjim ljudima je osobito bio zanimljiv voz ministra saobraćaja Mehmeda Spahe, koga su odmilja nazvali Spahin voz. Spahu su fotografi snimali na svakom koraku: kad ulazi u voz, kad izlazi iz voza, na peronu, u željezničkoj restauraciji... Dobojlije su ga bliže upoznali jer se često dovozio u posjetu njihovom gradonačelniku. Zanimljive bjehu i fotografije iz l920. godine, kada je l6. aprila ovdje izbio najveći štrajk željezničara, koji se uklapao u generalni štrajk željezničara cijele Kraljevine. l925. godinu građani pamte po dobru: grad je dobio električno osvjetljenje pa je zajedno sa svojim stanicama i cijelim željezničkim čvorom zablistao u svjetlosti.
Vrijeme je postajalo nemirno, režim nesiguran jer su ga podrivali komunisti, socijalisti i hrvatski separatisti. Među putnicima u vozovima i onima u staničnim čekaonicama nalazili su se pritajeni protivnici režima, koje je policija tražila i hapsila. Fotografije su pokazivale i željezničare komuniste koji su otpremani u zatvore. Na dvjema se vide gradski željezničari na okupu kad su obilježavali pola vijeka željeznice. Poticale su iz l929. godine sa željezničke stanice Usora. Vidjele su se i foto bilješke o dotadašnjem razvoju željeznice. Na slikama su izloženi svi tipovi lokomotiva, vagona, drezina, tehničkih sredstava, opreme... od najstarijih do najnovijih. Tu je i kolska radionica, Ložionica u gradu, vodotoranj, okretaljka.
Treći dio izložbe prati razvoj i sudbinu željeznice u Drugom svjetskom ratu i u poratnom vremenu, sve do ovih dana. Tih fotografija i razglednica je bilo najviše. One iz perioda rata pokazuju kako je uništeno sve što je dotle stvoreno. Porušeni su željeznički mostovi na sve tri rijeke, bombardovane obje stanice, čvor u cijelosti, pokidane linije veze, pruge... Krak pruge prema Šećerani dignut je u zrak zajedno s cijelom fabrikom. Ovo su 24. avgusta l94l. godine uradili diverzanti iz redova ustanika. Uz dokument stoji kako je to te godine bila najveća diverzija u Evropi. Među dokumentima iz narodnooslobodilačke borbe su i fotografije željezničara koji su bili simpatizeri i saradnici revolucije. Na jednoj su skretničari, među kojima je i Mustafa Begović, sin bukovičkog imama, na drugoj radnici Ložionice, s kojima je Derviš Begović, Mustafin mlađi brat. Derviš je bio ilegalac i telegrafista u ratu.
Poslije rata slike su govorile kako se sa gradnjom počelo iznova. I željezničari su se svrstavali u radne brigade. A već u rano proljeće l946. godine fotografija je zabilježila dobojsku omladinu na željezničkoj stanici pred odlazak na gradnju pruge širokog kolosijeka Brčko - Banovići. Pogledavši je, Zejna se iznenadila. Ugledala je sebe, do sebe brata Akifa, do njega Mujesiru...
- Pogledajte - obradovala se - evo i nas Bukovčana!
Svi su se približili da je bolje osmotre.
- Gle, kako smo bili mladi - dodala je.
- Jao, na što ste ličili! - čudila se Zumra zabadajući pogled u omladinsku brigadu. - Sve kostur do kostura, kao da ste iz grobova povađeni.
- Tek smo bili izašli iz rata - kazala je Zejna. - Ti to vrijeme dobro ne pamtiš jer si bila mala. Ipak, lijepo sam se tada osjećala. I upoznala sam svog Selima. Imala sam dvadeset godina. Da sam bogdo sada mršava kao onda - dodala je - nisam imala ni punih pedeset kila. Izgledala sam divno, je l´ de, Selime?
- Ja te i sada gledam takvu - rekao joj je muž.
- Hm, laskaš mi, znam kakva sam sad! Sa pedeset i četiri godine imam sedamdeset i pet kilograma. Prava sam trokača. Fuj!
- Smršaj - rekla joj je sestra.
- Pokušala sam, ne mogu. Ma ne jedem ja puno što sam gladna već zato što mi je drago jesti.
Na fotografijama iz l947. godine je predstavljena gradnja moderne željezničke pruge Šamac-Sarajevo, koja kroz dobojsku općinu prolazi uz desnu obalu Bosne, van grada; l949. su radovi na pruzi širokog kolosijeka prema Tuzli a l95l. i l952. na savremenoj pruzi prema Banjoj Luci; tad je napravljen i novi željeznički most na rijeci Usori; l954. se gradila željeznička stanica na novoj pruzi i dobila je ime Doboj Novi. S njom je grad dobio treću željezničku stanicu i postao najveći željeznički čvor u Republici. Toliko je imao željezničara da je sav obojen u plavo.
Na jednoj fotografiji iz l955. godine u mnoštvu mladih graditelja pruge i Zulfikar je opazio sebe. Imao je tada dvadeset i jednu godinu i izgledao vrlo privlačno. Zumra se tome obradovala i rekla:
- Nisi se puno promijenio. Ne stariš.
A Selim je šuri rekao:
- Vi Tešnjaci ste godinama pravili pruge drugima, a sebi ne napraviste.
- Nije do nas - sa žaljenjem je uzvratio on.
- Gdje je sad Mujesira, šta je s njom? - upitala je Zumra sestru ne skidajući oči sa fotografije.
- Negdje je u inostranstvu - odgovorila je Zejna. - Otišla je ubrzo nakon našeg rahmetli Sabita. Znam da se nije udavala. Kao što je naš brat, i ona je ovdje ostala bez posla pa se uputila u svijet. Dugo se ne čuje za nju. Možda nije ni živa. Ako jeste, ostarila je, sada ima blizu sedamdeset godina.
I tako... svaka sljedeća godina je željeznici donosila nešto novo i korisnije.
Šezdesetih godina, bilježe fotografije, sa pruga širokog kolosijeka ispraćene su u staro željezo lokomotive na parni pogon. Prikazane su dizelke i električne lokomotive, koje su ih zamijenile.
Sve je to još jednom potonulo u vodu. Desilo se l965. godine kada je poplava, najveća u historiji grada, potopila ne samo cio željeznički čvor već i sav ravničarski dio grada pretvorivši ga u jezero dubine 4-5 metara. Spasioci ljudi i dobara su se kretali u čamcima.
Zabilježeni su prolasci i susreti s predsjednikom Titom na ovim stanicama. Najnovija fotografija, od l2. aprila prošle godine, prikazuje Tita i Branka Mikulića kako kroz prozor voza, na stanici Doboj Novi, gledaju dupli, novosagrađeni kolosijek pruge prema Zenici.
U l968. godini je načinjen oštar rez na željeznici. Ukinuta je uskotračna pruga, razišlo se sa starom željeznicom. Dignute su tračnice na pravcima prema Bosanskom Brodu i Tesliću. Ostale su zgrade stanica, ali one više nisu služile svrsi a i platoi su došli u druge ruke. Usorski je postao skladište građevinskog materijala a dobojski se pretvorio u nogometno igralište fudbalskog kluba «Željezničar». Bivši veliki željeznički čvor se skratio i sveo na samo jednu stanicu - Doboj Novi.
- Nedostaje mi ta stara uska pruga - nostalgično je kazala Zejna. - Kažem to svejedno što sam i sama gradila novu.
- To kažeš stoga - pecnula ju je sestra - što si počela stariti pa ti je žao svega što je nepovratno prošlo.
Zulfikar je ublažio ovu sjetnu opasku rekavši:
- Na novoj stanici se priprema otvaranje nove savremene Telekomande iz sistema švedskog «Eriksona» sa kojom se upravlja na razdaljini od 280 kilometara. U svijetu je samo pet takvih centara. Dobojski željeznički čvor će biti i veći i snažniji nego što je dosad bio.
Pošto su pogledali izložbu, svu evoluciju i revoluciju dobojskog željezničkog čvora, te na kraju dokumentarne filmove sarajevskog «Bosna-filma»: «Željeznice» i «Doboj nekad i sad», zastali su pred pitanjem: kud sada?
- Nije važno - našalio se Selim - jer su nas ionako već smjestili u muzej.
*
Događaji su se nizali brzo kao i dani.
Nastojanje Hamida Kadića da dobije stan pretvorio se u vapaj žednog u pustinji. Školski pravilnik je skrojen tako da su se u njemu prepoznavali samo raniji uposlenici, koji su ga i pravili samo prema sebi. Stoga su po svojoj mjeri skrojili prioritete i poštovali red, spremni na zajednički otpor ukoliko neko ugrozi i poremeti taj red. Taj neko je, sticajem okolnosti, bio Hamid Kadić.
Samoupravni organ mu je prvo osporio pravo na stan. U pravilniku je, štaviše, navedeno kako novouposlena osoba ne može ni podnositi molbu. Hamid Kadić se na ovo žalio sudu i sud je odredbu pravilnika ocijenio kao protuzakonitu. Škola je ovo zamijenila novim članom: godina rada provedena ovdje vrijedi četiri puta više nego ona ostvarena u nekoj drugoj radnoj organizaciji. Beskućnik, kao i ranije njegov kolega Sekelaš, ne samo da se je uvrijedio nego se i zgrozio. «Čiju djecu sam dosad učio: kinesku, alžirsku, kubansku»... razmišljao je ogorčen. «Zar je pravo da moj kolega, koji je ovdje stekao staž od samo šest godina, ima po osnovu tog rada više zasluga nego neko sa svojih dvadeset godina posla?» Protest mu u školi nije uvažen pa je ponovo pravdu morao tražiti vani. Sud je tužbu prihvatio pa je oborena i ova odredba.
Jedan član pravilnika je cijenio da uposlenik s višom kvalifikacijom ima, po toj osnovi, više poena od onog sa nižom kvalifikacijom. Hamid Kadić je odmah upisao vanredni studij jugoslovenskih književnosti i srpskohrvatskog jezika (bosanska književnost i bosanski jezik nisu priznavani) te je marljivo prionuo na učenje. I uspijevao redovno polagati ispite. No, i ovdje je zaustavljen. Komisija je preinačila razliku poena za stručnost, bodovno izjednačila sve nivoe obrazovanja, te je Hamid opet vraćen na početak.
Sada je pokušao na sebe skrenuti pažnju viših institucija. Obratio se nadležnom organu skupštine grada, ali je vraćen s obrazloženjem da je dužan ići «redom», to jest ne može zaobilaziti niži organ vlasti, općinu. Uputio je žalbu općinskoj komisiji za predstavke, pritužbe i žalbe, ali nije dobio odgovor od nje. Kad ni s tim nije uspio, prijavio se na razgovor s predsjednikom općine, koji je dvaput sedmično odvajao vrijeme za rad sa strankama. Ni on ga nije primio. Njegova sekretarica je zahtijevala od Hamida da njoj kaže zašto želi prijem kod načelnika.
- Želim mu to izravno kazati - rekao je Hamid.
- Morate reći meni - neumoljiva je bila ona.
- Hoću razgovarati s njim, a ne s vama.
- Ne možete, kvarili biste red. Mene ne možete zaobići.
- Onda on bira razloge s kojima mu dolaze građani - rekao je rezignirano i vratio se.
Pokušao je još jednom, ali mu se vrata nisu otvorila. Tada je sjeo i napisao protesno pismo:
«Druže predsjedniče,
Kad mi ni jučer niste dozvolili da vam se predstavim i službeno obratim, dozvolite mi da to učinim makar ovako, putem pisma. Ja sam Hamid Kadić, nastavnik osnovne škole «Hasan Brkić» u Hrasnici.
Namjeravao sam da se požalim na nemarnost općinske Komisije za predstavke, pritužbe i žalbe. Naime, bit će skoro dvije godine kako sam navedenoj Komisiji podnio žalbu na Pravilnik o raspodjeli stanova u školi «Hasan Brkić» u Hrasnici; to sam ponovio i prije dva mjeseca, ali od Komisije nikad nikakvog odgovora nema. Priznat ćete, zar ne, da Vama kao predsjedniku Skupštine općine ne može biti svejedno kako rade pojedini organi tijela kome ste Vi na čelu. Kako vidite, ja nisam dolazio tražiti nešto što nije u Vašoj nadležnosti, neku ličnu uslugu i slično. A, inače, da ste htjeli mogli ste saznati i više. Na primjer, to da sam najstariji prosvjetni radnik ove općine bez stana, a i pored toga mu u školi ne daju mogućnost da ga dobije (što općinska Komisija zna) već daju prednost čovjeku koji u Hrasnici već ima dva stana itd. itd... No, da ne nabrajam. I ovo sam uzgred naveo. (Vas se sve ovo, naravno, ne mora ništa da tiče. To mi je posve jasno i vjerujte da Vas jučer time ne bih ni zamarao). Htio sam samo jedno, ono prvo, ono što radi pod Vašim krovom.
Ipak, teže od te nevolje, pogodio me način na koji sam odbijen pred Vašim vratima. Ne pamtim da sam negdje doživio takvo poniženje. Odmah mi je na um pao Cankarov sluga Jernej. I upitao sam se: «Zar i u naše vrijeme, šest decenija poslije Cankara, ima Jerneja?»
To je sve. Na kraju da Vas upitam možete li mi oprostiti što sam Vam ovim pismom oduzeo nekoliko dragocjenih minuta. Ako možete, hvala Vam».
Ubrzo zatim, u toku nastave, Hamida pozvaše da se javi na telefon. Zvala je sekretarica iz kabineta načelnika općine.
- Druže Kadiću - rekla je - možete doći, drug načelnik je
spreman da vas primi.
- Kojim povodom?
- Tražili ste prijem, zar ne?
- Jesam, ali ga više ne tražim.
- Sad je drukčije, drug načelnik je spreman da razgovara s vama.
- Ako ima razlog za to, očekujem pismeni poziv. Odazvat ću se.
I, uzbuđen, spustio je slušalicu.
Ne prođe puno vremena, opet se javi događaj vezan za stan. Direktor škole i predsjednik komisije za raspodjelu stanova pozvali su Hamida na razgovor. Bjehu raspoloženi i nastojali su da svoje zadovoljstvo prenesu i na njega. Rekoše kako je kolega Miloš kod nadležnog općinskog organa uspio naći stan za sebe, ali ga ne može dobiti izravno, zbog zakonske prepreke, već samo putem rang liste organizacije u kojoj radi. Kako je Hamid na prioritetnoj listi ispred Miloša, tako ga treba zamoliti da ne pravi smetnje kolegi. Kolega Miloš je taj stan zaslužio, jer ga je sam i izdejstvovao. Hamid je to mirno saslušao i još mirnije kazao: «Ako općina njemu daje stan, onda škola ili ja s tim nemamo ništa, ali, ako ga dodjeljuje školi, valjda treba primijeniti školski pravilnik».
Stan nije dobijen, pa je Hamid Kadić okrenuo protiv sebe sve one koji nisu mislili kao on.
Po pravdu se uputio u prijestonicu, u Maršalat. Neko mu je rekao da tamo nikog ne vraćaju. Tamo hoće i umiju da čuju ljude. Nije sigurno da uvijek pomažu, ali je sigurno da uvijek saslušaju nevoljnika. Nije se prevario. Čak nije dugo ni čekao na prijem. Razgovarao je, kako mu se činilo, s ozbiljnim vladinim službenikom, koji ga ni u jednom trenutku nije pekinuo i, stekao je dojam, mogao je govoriti koliko želi. Ohrabren tom pažnjom, ispričao je čak i ono što nije bio izravan predmet žalbe. Na kraju razgovora nije mu ništa obećano, nije ništa određeno ni rečeno, osim jedne jasne misli: «Da, u nekim sredinama i u nekim kolektivima, samoupravljanje se provodi na sasvim kriv način».
Vratio se iz prijestonice nezadovoljan, nije dobio ništa osim saosjećanja.
Za sve vrijeme nisu prestajali da ga pozivaju u Partiju. Izgovarao se zašto ne može da prihvati poziv, smišljao razloge, dok, najzad, sekretarica aktiva, puna srdžbe, nije prekinula čas, došla k njemu, koji se nalazio na pauzi između časova i, kao da se radi o najhitnijoj stvari i najvećoj žurbi, upitala srdito: «Šta je, kolega, dokle nas mislite odbijati? A želite stan, je l´ de?» I ne čekajući odgovor, okrete mu leđa i ode.
Na pomen stana on ni trenutka ne očeka. Sjede, napisa molbu, i tog časa postade komunist.
Jedno vrijeme je proteklo bez promjene, a onda mu, krajem godine, u školi uručiše rješenje o dodjeli jednosobnog stana, tu, u Partizanskoj ulici.
*
Družeći se s Alemom Sekelašem, Hamid Kadić je neosjetno, bez vlastite volje, upoznavao intimni svijet svog prijatelja i nalazio u njemu toliko ljudskosti da ga je to snažno taklo. Posebno ga je dirnuo njegov odnos prema ženi, odnos začet na samom početku njenog zatočeništva.
Ostavši sam s djecom, koja su dugo plakala i tugovala za majkom a i sam je osjećao nepodnošljivu prazninu, prvo što naumi bješe da se ne miri sa nastalim stanjem. I ženin dio brige o djeci prešao je na njega i on je, bez rezerve, prihvatio tu novu ulogu. Svoju sestru je zamolio da neko vrijeme dođe živjeti kod njega kako bi se praznina u kući barem unekoliko lakše podnosila. Svu brigu oko odrastanja i odgoja djece nosio je sam, ne žaleći se ni na koga i ni za što čak ni jednog trenutka. Strpljivo je nosio teret obaveza i vjerovao da ovo stanje neće dugo trajati. I djeci je govorio da im mati nije otišla zauvijek, da će se ona vratiti, navodio sigurne razloge za to, jedino im nije mogao reći kada će to biti. Ako mu vjeruju i mognu čekati, dočekat će da se mama vrati. Na pitanje djece zašto je mama otišla, kazao je dio istine: učinila je grešku zbog koje je kažnjena i kad kazna istekne, ona će biti slobodna. Ne treba da se boje za mamu, jer se te kazne ne boji ni mama, a niti on. Kad čovjek načini grešku pa izdrži kaznu i pokaje se za svoje loše djelo, on ostaje čist i nedužan; ako ne postupi tako, on čini i drugu grešku, pa je krivica dvostruka i trajna. Nije toliko loše što se pogriješi koliko je loše što se ne ispravlja greška. Djeca to nisu sasvim razumjela, ali su slušala oca i vremenom manje tugovala i plakala. Mati njihova je u prvo vrijeme samo ovlaš mislila na kuću i na život proveden u njoj. Na porodicu je mislila kratko i bezosjećajno, jer sva njena pažnja bješe okrenuta jednom cilju - putu u vlastitu smrt. Alem Sekelaš je to doznao već pri prvoj posjeti. Nisu ga ni pustili k njoj jer bješe u dubokoj depresiji, kad nije vladala sobom. Pokušala je suicid vješanjem užetom načinjenim od svoje zatvorske odjeće. Drže je pod kontrolom. Nisu sigurni da neće ponoviti svoju nakanu. Ne prihvata nikakav razgovor, ne trpi ničije prisustvo, odbija hranu. Trebat će vremena da nadvlada bolest a pogotovo će dugo trajati liječenje. Kad su dočekali da govori i pitali da li želi vidjet nekoga svoga, možda djecu, izustila je odsutno: «Ne, nikoga».
Alem Sekelaš je potrošio puno vremena u nastojanju da se približi ženi, ali je ona susret uporno odbijala. Tražila je od zatvorskih vlasti da ga pred njom i ne spominju.
Svoju ulogu je prenio na advokata. Advokat je trebao ne samo da mu viđa ženu već i da radi na tome da je što prije izvede iz zatvora i vrati kući. Zna da to on ne može učiniti lahko ni brzo, ali će uložiti sve svoje snage da umilostivi zakon i da joj smanji kaznu. Dotle će Alem živjeti u iščekivanju i nadi kako će uspjeti da joj olakša teret izolacije i pomogne da se vrati zdravom životu. Ma koliko trebalo čekati, on će to činiti, jer želi da nastavi živjeti s njom. No, vrjednije od toga je što svojoj djeci želi vratiti majku. I on i djeca žive za taj njen povratak.
Sve vrijeme, svake večeri, djeci je pričao bajke i svojom toplom pričom ispraćao ih u san. Sve stvari u kući bjehu presvučene sjećanjem na majku. Nju su spominjali kada zalijevaju cvijeće, kad su sjedali za stol, kad su dodirivali njen pribor, gledali veliku fotografiju s nasmiješenim licem...
U toj jasnoj nadi i u strpljivom iščekivanju prošle su prve godine odvojenog života, nakon čega su djeca počela zaboravljati nemilu prošlost i sve rjeđe se sjećati otuđenog dragog lika. Navikli su se na prisustvo svoje tetke, očeve sestre, koja bješe nježna prema njima, pažljiva i predusretljiva, pa su se čak prijatnije osjećala u njenom društvu nego u očevom. Stanje u porodici je bilo podnošljivo, povremeno se javljalo i raspoloženje, naročito u igri ili na izletima.
Alem Sekelaš nije dugo mogao kriti kako je ženi oprostio grijeh i da joj nastoji skratiti zatvoreničke muke te da namjerava dalje živjeti s njom. Sestra mu je odmah otkazala svoju pomoć, napustila mu kuću i vratila se roditeljima. Njegova nakana je u cijelom rodu izazvala zaprepaštenje, čak toliko da mnogi nisu vjerovali u to. Zar tako dičan, poštovan i pošten čovjek da živi sa preljubnicom i ubicom?! Njegovu milost uporedili su sa bezumljem. I nisu htjeli više da ga vide.
Nakon što ga je napustila sestra, najmio je jednu dalju rodicu da mu bude uz djecu, ali ni ona nije dugo ostala, jer je popustila pritiscima rodbine da mu ne pomaže dok se «ne opameti» i odustane od lude nakane. Najzad je, za novac, uposlio jednu staru hizmećaricu koja će mu paziti djecu dok je on na poslu.
Prve advokatove posjete zatvoru završavale su se isto kao i muževljeve. Osuđenica prosto nije željela da ga primi. Trebalo je dugo pripremanje i uporno objašnjavanje razloga posjete, jer žena naprosto nije željela slobodu. Odbijala je svaku pomoć. Sloboda joj više nije trebala jer joj se život nije milio. Tek kad joj je odnio nove fotografije njene djece, na čijim poleđinama su ona napisala «možeš li nas poznati, mama», ona se zamislila i - nije vratila advokata.
I Alem Sekelaš je na svoj prvi susret sa ženom čekao veoma dugo, a i taj susret je protekao veoma mlako, jer zatvorenost njene duše bješe veća od zatvorenosti prostora u kome se nalazila. Sva bješe u nekom napregnutom grču. I fizički bješe slaba, iznurena i blijeda, a govorila tiho i na prekide, poput bolesnice. Malo riječi što su izmijenili jedva su čuli jer je prijemna kancelarija bila tijesna, a puna posjetilaca od kojih je većina glasno pričala i nadvikivala se. Advokat je kod upravnika zatvora izmolio da mladi supružnici mogu razgovarati u njegovoj kancelariji pošto to neće trajati ni često ni dugo
*
Tito, kao da je predosjećao blizak kraj svog života, razmahao se posljednjim svojim snagama, jednako vani kao i kod kuće, i činilo se da ga na tim putevima ništa ne može zaustaviti. Htio je svojoj zemlji da podari još koje dobro. Započeo je prvih dana februara bliskoistočnu turneju s nakanom da proširi i učvrsti prijateljske i ekonomske veze sa Kuvajtom, Irakom, Sirijom i Jordanom. U posjetama je proveo dvije sedmice. Jedina promjena koja mu je pomutila raspoloženje na tom putu bješe smrt Edvarda Kardelja, koji je u Ljubljani umro od karcinoma. Ali, čim mu je odao dužnu državničku i prijateljsku počast, opet se odmah vratio poslu. Da li na njegovu inicijativu ili ne, hrvatskoj luci Ploče dato je ime Kardeljevo. To, pored drugih, bješe jasan i živ biljeg velikom revolucionaru. Kod kuće je Tito prisustvovao savjetovanju o ideološkom obrazovanju u Savezu komunista, zatim promocijama svojih sabranih djela, koja su postala najčitanije knjige u zemlji, a dao je i saglasnost da se u njegovom rodnom selu Kumrovcu, gradi Politička škola Saveza komunista Jugoslavije koja će, što je prirodno, nositi njegovo ime.
Zemlja na humci Edvarda Kardelja se nije ni osušila a u državi nova svenarodna žalost - umro Đuro Pucar Stari, sljedeći narodni heroj iz plejade prvih revolucionara. Opet muk i tišina, zastave na pola koplja, dirljivi govori opraštanja. Ti dani sredine aprila protekoše u dubokoj tišini. Tito je pored odra svog druga proveo trenutke nijeme tuge.
Samo tri dana kasnije Crnu Goru je iz mira pokrenuo razoran zemljotres. Sva zemlja je pritekla u pomoć a Tito je, po navici, prvi stigao tamo. Podrhtavanje tla se nije ni stišalo, a krenulo se u obilježavanje jubileja Partije, SKOJ-a i revolucionarnih sindikata - šezdeset godina njihovog djelovanja. Tito na svečanoj sjednici podnosi referat i, pored ostalog, kaže: «Naša Partija - to sa ponosom možemo istaći - časno je ispunila svoj historijski dug pred radničkom klasom, radnim ljudima, narodima i narodnostima naše zemlje, pred socijalističkim, oslobodilačkim, progresivnim i demokratskim snagama u svijetu. Tako će biti i u buduće!» Činilo se tada da je na tom mjestu o tome kazao svoju završnu i posljednju riječ. Identičan doživljaj je ponio i sa zasjedanja zemaljske Skupštine koja se naslanjala na prethodnu sjednicu. Tito je podnio uvodno izlaganje povodom Izvještaja Predsjedništva SFRJ o «tekućim pitanjima društveno-ekonomskog razvoja, stanju i problemima u opštenarodnoj odbrani i društvenoj samozaštiti, zaštiti ustavnog poretka i spoljnoj politici i međunarodnom položaju Jugoslavije». Održana je prva sjednica novoizabranog Predsjedništva. Tito je rekao: «Naš politički sistem se potvrdio i potvrđuje kao vitalan oblik političkog organizovanja društva». Tito je predsjednik Predsjedništva.
Već sutradan on je u Moskvi, u posjeti Brežnjevu. Pored protokolarnih državničkih razgovora oba stara prijatelja imala su vremena i za intimna zadovoljstva, da se izdvoje, šetaju, ćaskaju o nevažnim stvarima, ali jednako bliskim i dragim svakom starom biću koje misli na to kako se one neće ponoviti i da više nema vremena ni za kakva nova događanja, osim odlaska sa ovoga svijeta. Titu je ipak u svijesti najživlja ostala misao da je ova prijateljska zemlja samo lani izvršila 27 podzemnih nuklearnih proba. Nije volio silu i rat, ali ga je radovala odbrambena snaga koju ova zemlja ima. Jer, s njom će i socijalizam biti sigurniji! A to je najviše što želi.
Čim se vratio kući, čekala ga je sljedeća dužnost: zajedno s mladima proslaviti Dan mladosti. Tog 25. maja na krcatom stadionu Jugoslovenske narodne armije, okružen pažnjom, cvijećem i zastavama, primio je štafetu za svoj 87. rođendan. Predala ju je u ime omladine cijele zemlje mlada Albanka Sanije Hiseni. Kazala je:
«Voljeni druže Tito,
Stotine hiljada ruku mladih nosilo je ovu štafetu do Tebe, putevima naše divne domovine, sa našim najiskrenijim željama, upućenim Tebi: od omladine, pionira i radnih ljudi, zbratimljenih naroda i narodnosti Jugoslavije koji žive svi kao jedan i svi iz jednog srca.
Čestitamo Ti 87. rođendan!
U ime slobode,
u ime socijalizma,
u ime samoupravljanja,
u ime ravnopravnosti,
u ime mira,
jer mi govorimo jezikom
Tvojim i srcem Tvojim.
Ovu zemlju i ovaj narod
ništa ne može slomiti.
Ni danas, ni sutra, nikada!
Živio nam, druže Tito,
živio i živjeli uvijek zajedno
još puno proljeća Tvog
života i rada».
A Tito je, dirnut pažnjom, rekao: «Sretan je narod koji ima
takvu omladinu».
Tri dana poslije ove svečanosti Tito opet izlazi vani. Dvije sedmice boravi u Alžiru, Libiji i Malti i, tek što je predahnuo od zamornih, sparnih dana toplog ljeta, spremao se na dug put, na Kubu, gdje se u njenom glavnom gradu Havani održavala ministarska konferencija nesvrstanih zemalja. Na tom, šestom samitu, jednodušna ocjena svih ll2 delegacija svodi se na to kako je on «potvrda univerzalnosti pokreta» a Tito je mišljenja da je «nesvrstanost vjesnik novog doba». Inspirisan pokretom, kazao je: «Konferencija u Havani jasno je pokazala da su politika i pokret nesvrstanosti nezavisan vanblokovski i svjetski faktor, mada je bilo pokušaja da se oni prikažu u drugom svjetlu. Stalno se sužava prostor djelovanja blokova i blokovske politike, što je od ogromnog značaja za ukupne međunarodne odnose i budućnost čovječanstva».
