STAV: Uradili ste mnogo filmova o Agresiji, kakav su na Vas ostavila dojam ova svjedočenja koja ste dokumentirali?
HUSEINOVIĆ: Svako svjedočenje ima svoju težinu, svako ima neku svoju bolnu priču, a kada sve to saberemo, to su prevažna svjedočenja, jer često svjedoci ne dožive ni premijeru filma u kojem su pričali. Mnogo je potresnih priča, od seksualnog zlostavljanja do teških logorskih golgota, preživljavanja napada na sela i gradove, velikih porodičnih gubitaka. Recimo, u filmu Što od Drine nema vedrine imamo svjedočenje o ubistvu sedmero braće Efendića iz Vlasenice. Kada se sve završi, pojavi se bezbroj pitanja na koja nema odgovora. Kako je i zašto čovjek spreman učiniti toliku količinu zla? Kako je čovjek, s druge strane, može toliku količinu zla izdržati i preživjeti?

STAV: Jesu li zločini u Bijeljini i Janji nekako bili potisnuti iz kolektivnog sjećanja Bošnjaka, da ne kažemo zaboravljeni?
HUSEINOVIĆ: Zločini u Semberiji nisu bili dovoljno prisutni svih ovih decenija. Jusuf Trbić dugo je radio na istraživanju ubistava stotina građana Janje i Bijeljine i, da nije bilo njega, mi o tome ne bismo ništa znali, jer ne bi bilo nigdje arhivirano, dokumentirano. Napad se desio nekoliko dana prije masovnog međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine kao samostalne države, kada su jedinice Državne bezbednosti Srbije predvođene Željkom Ražnatovićem Arkanom ušle u Bijeljinu i ubile desetke civila Bošnjaka i Albanaca. I sve je to trajalo do 1995. godine. Nemamo značajnijih presuda za te zločine. U samo dva slučaja imamo presude na sudovima. U Bijeljini i Janji ubijane su cijele porodice, brojni naši građani. Ubijani su samo civili. Posebno podsjećam na ubistva porodica Sejmenović, Malagić...

STAV: Jeste li i Vi stekli dojam da se stradanje Bošnjaka Bijeljine i Janje vezivalo samo za april 1992. godine, a da se o kasnijim patnjama malo zna u javnosti?
HUSEINOVIĆ: Da, ta priča je poznata za period od 1. do 6. aprila 1992. godine. To krvavo bijeljinsko kolo smrti koje se zavrtjelo tada trajalo je do u predvečerje Dejtonskog sporazuma, kada je ubijena porodica Hamzić. Ubistva su najčešće činjena tako što je policija ulazila u kuće i odvodila ljude da daju nekakvu izjavu i niko ih više nikada nije vidio. Imaju te užasne podvale da su ljudi bili pijani i da su poginuli na putu, u saobraćajnoj nesreći, iako su vidljivi tragovi mučenja i ubistava. Dodatni je zločin to što se žrtve vode kao ubijene prirodnom smrću.

STAV: Šta Vas je najviše potreslo tokom istraživanja na terenu?
HUSEINOVIĆ: Najteže su priče one poput Živane Delić, kojoj dolazi policajac, kućni poznanik, koji se sada krije u Srbiji, i izgovara joj da njenog muža i trojicu sinova vodi na ispitivanje. Ta rečenica značila je da će završiti u Drini, kasnije u Savi. Tijela nekih od njih izvađena su iz rijeke i pokopana kao N. N. lica u Sremskoj Mitrovici. Nije dočekala da sazna istinu. Druga teška priča jeste ona Amira Fidahića, čijeg su oca partizani ubili 1945. godine iako je spasio suprugu Rodoljuba Čolakovića iz ustaškog zatvora i izveo je na slobodnu teritoriju. Asima su ubili, a supruzi rekli da je greška. Amirov sin Asim bio je jedan od vodećih biznismena Bijeljine. Brano Filipović ga je odveo. Našli su mu tijelo u Šapcu, na groblju. Ni Amir nije dočekao da budu procesuirane ubice niti da vidi premijeru filma. Umro je prošle godine. Njegovom smrću ugasila se loza čuvenih Fidahića.

STAV: Dobijali ste dosta prijetnji uoči premijere filma, ali ste je ipak održali. Je li uopće bila opcija otkazivanja premijere?
HUSEINOVIĆ: Bilo je prijetnji od veterana Mauzerove garde “Panteri”. U nekoliko su se navrata javno oglašavali, a na dan premijere najavili da će doći. Mi nismo nikada ni razmišljali o opciji otkazivanja niti da dopustimo da nam neko ultimatumima nešto nameće. Taj Cvjetinović, koji vodi njihovo udruženje, pokušao je psihološki djelovati na nas, ali ta slika iz Bijeljine, na premijeri, na kojoj su bile stotine ljudi, pokazuje mu da mi nećemo dopustiti da ovo prekrije trava zaborava. A kada on obilježava ubistvo Mauzera, dođe mu desetak ljudi. To pokazuje da “Panteri” u mirnodopskim uvjetima nemaju snagu u organizacionom smislu. Ostat će upamćeno da sam bio prvi istraživač kojeg je tužio ratni zločinac Željko Lelek, i to s izdržavanja zatvorske kazne u zatvoru u Foči. Izgubio je spor, naravno. A evo, desilo se da moj film bude prvi na našim prostorima koji su pokušali zabraniti.

STAV: Šta biste poručili Srbima u Bijeljini i Janji?
HUSEINOVIĆ: Neka im bude poruka ono što je Duško Tomić izrekao u filmu. Bijeljina se ne može smiriti dok se ne suoči sa smrtima više stotina svojih stanovnika ubijenih od 1992. do 1995. godine i dok ta ubistva ne budu riješena.