Nakon novogodišnje noći danima se u Sarajevu raspravljalo o incidentu bušenja guma automobila s registracijskim tablicama iz Srbije. Ovih dana se isto ponavlja nakon dešavanj na nekom fudbalskom turniru na Ilidži. Nijedna iole razumna osoba koja voli ovaj grad i ovu državu ne može i ne smije opravdati jedan ovakav čin. Međutim, prije treba reći da slični i puno gori incidenti nama koji živimo u Sarajevu nisu strani.
Građani ovog grada često dožive da su im obijeni automobili, kuće, radnje i razne napade. Koliko je samo automobila ukradeno a da počinioci nikada nisu pronađeni?! No, sada se digao cijeli grad zbog probušenih guma. Danima se piše u medijima o incidentu, poduzetnik Brajlović nadoknađuje štetu, gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić nudi se da plati gume, MUP u rekordnom vremenu pronašao počinioca, izvinjenja pljušte na sve strane. Bošnjaci su se digli pravdati i izvinjavati kao da su kolektivni krivci za neki neoprostivi grijeh.
Ni u našem komšiluku nije novost da postoje antagonizmi između država, gradova, kvartova... često izazvani navijačkim huliganstvom, pa naprimjer automobil sa zagrebačkim tablicama zna preletjeti splitsku rivu i završiti među ribama Jadranskog mora. Ipak, za poantu u ovom slučaju nije uopšte potrebno ići dalje od naših gradova Prijedora, Banje Luke, Srebrenice, Janje..., Mostara, Kiseljaka... Koliko puta do sada su u našim gradovima osvanuli grafiti “Ubij balije”? Zar nije u Janji pucano ispred Atik džamije iz kolone automobila sa srbijanskim zastavama? Zar u Prijedoru nisu napadnuti mladići samo zato što su na majici imali zastavu Bosne i Hercegovine?
U Zvorniku su Bošnjaci koji su išli u džamiju napadnuti i pretučeni od trojice momaka srpske nacionalnosti. U Bratuncu je napadnut Bošnjak vlasnik aščinice koji je dobio prijetnje smrću, a žena Bošnjakinje vrijeđana zbog svog hidžaba. U Vlasenici su napadnuti sin i majka samo zato što su Bošnjaci i povrijeđeni staklom od flaše i nožem. Srpski učenici su u Srebrenici napali djevojčicu Bošnjakinju na putu do škole i provocirali je jer nosi hidžab. Na Sokocu je povratničkoj bošnjačkoj porodici podmetnut požar u kojem su uništena dva automobila. “Jeste li vi balije, odakle ste”, pitali su trojicu mladića Bošnjaka u Prijedoru prije nego što su ih pretukli.
Šta je s grafitom “Ubij baliju” u Čapljini, grafitima “Ubij Turčina”, “Nož, žica, Ahmići” u Mostaru? Šta je s muralom lika Ratka Mladića u Banjoj Luci? Stalnim vrijeđanjem Bošnjaka s tribina tokom utakmica, maltretiranjem povratnika i njihove djece s ciljem da im se život na vjekovnim ognjištima učini nemogućim?!
Da li se ikada iko od njih izvinjavao, posjetio napadnute Bošnjake, poklonio izgorjeli automobil ili makar igračku napadnutoj djevojčici? Ne, nije. Slijedi štura objava tamošnje policije da “rade na rasvjetljavanju slučaja” i to je sve.
Da, mi ne trebamo biti kao oni, nismo bili ni u ratu. Nismo vršili genocid kao oni, nismo palili i rušili crkve kao oni džamije. Mi jesmo i trebamo biti drugačiji, ali ne do te mjere da se kultura i ljudskost izražavaju na granici samoponižavajuće kolektivne krivice. Ako neka budala probuši gume, ne znači da čitava bošnjačka nacija treba prolaziti katarzu, ono stanje (kajanje) kolektivnog duha koje je toliko strano srpskoj politici i većem dijelu srpskog naroda.
Naša djeca na polovici naše države ne mogu da uče bosanski jezik. Uvjeravaju nas da je vrijeme da zaboravimo prošlost, da se ostavimo sjećanja na rat, da se okrenemo budućnosti, a u Istočnom Sarajevu nam marširaju naoružani srpski “junaci” koji slave neustavni praznik, datum koji označava početak Genocida nad Bošnjacima. U Sarajevu o probušenim gumama, a stotinjak metara zračne linije dalje neko bi da otima državu. Buše nam obrazovanje, buše nam nacionalni identitet, buše nam slobodu, istinu, probušiše nam državu. A mi nikako da pokrpamo probušenu pamet.
Mi bismo da se grlimo s onima koji negiraju genocid, osjećamo neku nerazumljivu krivicu, pravdamo se, izvinjavamo se za što treba i za što ne treba, preko svake mjere ukusa i na vlastitu štetu pošto-poto dokazujemo da smo za suživot, da svakoga volimo, da smo merhametli narod, da je ova država sviju nas. I to mislimo da ostvarujemo prema onima koji ne priznaju da smo ubijani u genocidu. Moramo trpjeti da nam ispred očiju slave dan kada su započeli genocid nad nama, da paradiraju na našoj zemlji natopljenom krvlju šehida.
I uprkos svim provokacijama, mi saburamo, pokazujemo i dokazujemo i dalje da nismo kao oni niti ćemo ikada biti, ali u tom procesu brišemo granicu dostojanstva pa je zato i moguće da dižemo cijeli grad na noge zbog nekoliko probušenih guma.
