Bilo je dana kada bi granatiranje malo popustilo, pa sam mogao skoknuti do svoje klase na akademiji da se nešto uradi i na umjetničkom planu. Bio sam treća godina akademije kada je rat počeo, nisam mislio da ću se ikada živ dovući nazad u umjetnost. Jedina inspiracija koju sam imao u tom momentu bila je da opišem užase kroz koje sam prolazio. Krenuo sam da spajam dijelove eksplodiranih granata u svojevrsne cvjetove, da slikam ekspresije dekonstrukcije i haosa. Nisam mislio da će to iko ikada vidjeti.
Jedan dan neko je pokucao na vrata ateljea, odškrinuo stidljivo vrata i provirio. Nepoznato lice nešto je prozborilo na engleskom. Engleski sam tada slabo poznavao. Nešto sam, kao, nabadao; više sam rukama “objašnjavao”. Lik mojih godina stajao je sa svojom “Leica” kamerom i pitao može li me fotografirati. Pristao sam.
Kazao je da se zove Paul Lowe, da je čuo da ima umjetnika na akademiji koji još rade. Rukovali smo se, proćaskali koju, a on je počeo škljocati fotke. Meni to tad nije mnogo značilo, sumnjao sam da će te fotografije ikada vidjeti svjetlo dana. Fotograf me srdačno pozdravio i otišao, mislio sam da ga više nikada neću vidjeti.
Nakon mjesec eto njega opet. Upao je s osmijehom na licu, u ruci je držao magazin European pokazujući svježe odštampan članak. Nisam mogao vjerovati. Fotka koja me prikazivala kako stojim pokraj svog rada bila je zaista dobra. Krenuo sam da ga grlim i da se zahvaljujem, a on je iz torbe izvukao nekoliko slajdova sa snimanja i poklonio mi ih.
Vratio sam se kući u nevjerici, držeći kopiju članka i slajdove. Kako povjerovati da se usred rata i haosa desilo tako nešto? Nisam ni u najluđem snu mogao sanjati da će bilo koji moj rad ikada biti objavljen vani. Dobio sam svojevrsnu potvrdu da trebam raditi dalje, da sve to nije baš uzalud.
Ubrzo zatim sretoh ga u gradu i pozvah ga da dođe kod mene kući na kafu, da se barem nekako odužim za članak. S mojim roditeljima odmah je našao zajednički jezik, pa se kod nas u kući uskoro odomaćio.
A onda je iznebuha nestao tamo neke 1994. godine i zatim se vratio kako je i otišao. Pitah ga gdje je bio. “Bolje da ne znaš”, odgovorio je.
Bio je u Čečeniji kada je tamo krenulo sranje i na moja pitanja nije odgovarao nego samo kolutao očima. Skontao sam tada da uvijek ima gore.
Kada sam čuo da se oženio Amrom, shvatio sam da je “gotov”, da se napio vode na sebilju.
Nakon što se rat završio nismo se više tako često sretali, ali se svaki susret završavao hvatanjem stolica u najbližem lokalu. Dosta smo pričali o umjetnosti, ratu, njegovom radu u gradu i mom u inostranstvu. Ostao je jedna od rijetkih osoba s kojom sam pri svojim rijetkim dolascima u Sarajevo obavezno negdje sjedao.
A kada sam došao na red za vjenčanje u Općini Centar, Paul je, naravno, bio obavezno pozvan. Štaviše, htio ili ne, postao je oficijelni fotograf, pa je jedna od fotografija s vjenčanja ispala idealna za omot njegove tadašnje nove knjige.
I ove godine smo krajem augusta u prolazu kroz Sarajevo prema moru sjeli da nabrzinu nešto čalabrcnemo, razmijenimo tračeve i šale, gledamo ko je dokle dobacio, zašto Tottenham i zašto Arsenal. Rastanak je bio, kao i svi prethodni – žurba, mahanje iz daljine.
Pitao sam se mnogo puta zašto se u Sarajevu s njim uvijek nalazim pored toliko mnogo rodbine i prijatelja koje znam više od pedeset godina, zašto baš on, s kojim nisam bio proveo toliko mnogo vremena. Odgovora nema. To je jednostavno bilo tako.
A kada sam čuo da je otišao zauvijek... Nevjerica... Mislio sam da ćemo se još dosta puta smijati istim šalama, posmatrati naše supruge kako pričaju nama nebitne stvari. Ali kako to među nama uvijek biva, dosta toga će ostati za neku drugu priliku, neki drugi svijet, prostor i vrijeme.
