U Slatini ponad Jablanice, u naselju ispod kojeg je prije gotovo 70 godina, na Neretvi, podignuta brana Jablaničkog jezera, živi četrdesetogodišnji muzičar i radijski voditelj Aid Husrep, koji je kao beba od mjesec dana, greškom ljekara koji su ga liječili, ostao bez očnog vida. Od tada on vidi na jedan drugačiji način, kako on voli kazati. I još nešto: on će zamjeriti ako ga neko nazove čovjekom s hendikepom. Jednom je prilikom izjavio: “Za njih nisam osoba s hendikepom niti to želim biti. Ne želim da me iko naziva tako. Ja se ne smatram osobom s hendikepom. Sve mi je dostupno i vrlo brzo upoznajem teren.” Brižni roditelji Ramiz i Zineta učinili su sve da se Aid ne osjeća nimalo drugačije nego i sva druga djeca.

Prepoznavši u njemu muzički sluh već u trećoj godini života, kupili su mu dječiju harmoniku koja mu je bila i zabava, a i prilika da uz nju zapjevuši i tako otkrije talenat za interpretaciju. Prve pjesme koje je naučio bile su one ukomponirane u duhu sevdaha: Zarasle su staze moje i Prođoh Bosnom kroz gradove. Kad je stasao za školu, roditelji ga upisuju u Osnovnu školu za slijepa i slabovidna lica u Sarajevu. Uporedo završava i nižu muzičku školu. Srednju muzičku školu završava u Muzičkom centru “Pavarotti” u Mostaru.

PRVI SOLISTIČKI KONCERT ODRŽAO U JABLANICI

S 18 godina života, 1998. godine, u Domu Armije RBiH u Jablanici održao je prvi samostalni solistički koncert. Potom se redaju uspjesi. Iste godine pobjeđuje na Festivalu pjevača amatera Neretva 98 i osvaja prvu nagradu publike. Istu nagradu dobija i naredne, 1999. godine u Donjem Vakufu. Na Festivalu Hrasnički đerdan 2000 osvaja prvu nagradu stručnog žirija. Iza sebe ima dva muzička albuma: Za ljubav tebi (2001. godine), u produkciji Izdavačke kuće Sarajevo disk, i Moje drugo ja (2003. godine), koji objavljuje Renome iz Bijeljine. Za oba albuma muziku i aranžmane sam je napisao.

Sredinom 2005. godine zaposlio se na Radiju Hayat, studio Slobodni Igman u Pazariću kao urednik i voditelj jedne zabavno-muzičke emisije. Ubrzo postaje i jedan od prvih aktivnih članova Instituta sevdaha, Fondacija Omera Pobrića, podružnica Mostar. U julu 2006. godine na stadionu malih sportova u Jablanici održava veliki koncert s prijateljima na kojem su učešće uzeli: Alma Subašić, Amra Halebić, Salem Sihirlić, Ale Kasumović, Omer Dizdarević i Sejo Pitić. Na Festivalu narodne muzike Vogošća 2007 dobio je drugu nagradu stručnog žirija s pjesmom Milimetar ljubavi. Iste godine objavljuje još jedan album sevdalinki. Početkom 2008. godine okušao se u komponiranju himni za fudbalske klubove, među kojima je bio i FK Soko iz Drežnice. Početkom 2010. godine zaposlio se na RTV Jablanica, gdje i danas uređuje i vodi zabavno-muzičku emisiju. Godine 2016. prvi se put takmiči na Festivalu Ilidža 2016, na kojem, s pjesmom Sarajevo veliko, osvaja dvije nagrade: za najbolju muziku i najbolji aranžman, a četiri godine kasnije na Festivalu Ilidža 2020. izvodi pjesmu Lijepa Hanka, koja je zapažena od strane publike, ali ne i od strane stručnog žirija. Pored ostalog, vrlo se rado odaziva humanitarnim akcijama, a također uzima učešća na svadbama, teferičima i drugim manifestacijama.

HEDIJA IZ BEOGRADA

Kad sam drugi put posjetio Aida Husrepa, rekao mi je da smo se prvi put upoznali tog i tog datuma, što je na mene fascinantno djelovalo. Dragi Bog mu je dao takvo pamćenje da on ljude prepoznaje i pamti po boji glasa, da se sjeća datuma kada i gdje su se sreli, da na svom specijalnom računaru piše brzo i gramatički tačno, da komponira muziku i tekst novih pjesama, da jednako dobro svira na harmonici i klavijaturama. Znajući moje relacije s Aidom, prije nekoliko godina pozvao me Redžo ef. Nukić, penzionisani imam iz Beograda, i zamolio da, kad sljedeći put bude dolazio u rodnu Bosnu, odemo do Aida Husrepa iz Jablanice kako bi mu uručio novčanu hediju od svoje sugrađanke Enese, porijeklom iz Bosne. Naime, negdje je slušala izvođenje sevdalinki od strane ovog mladog interpretatora i, kad je saznala da se radi o čovjeku s teškim životnim iskušenjem, odlučila je po hodži Redži poslati mu jednu novčanu hediju u eurima. Posjetili smo Aida i uručili mu hediju. Ovaj gest Aidove neznanke Enese bio je motiv da komponira pjesmu Enesa.

TERMIN “OSOBE S POSEBNIM POTREBAMA” TREBA IZBACITI IZ RJEČNIKA

Vrijeđa ga kad se za njegovo životno iskušenje kaže da je – hendikep. Aidova skromnost ogleda se i u njegovom kazivanju o sebi i svojoj sudbini.

“Najbitnije od svega je biti čovjek pa onda sve ostalo. Ja sam nedostatak očnog vida prihvatio kao nešto što je moje. Nikada za sebe ne bih rekao da nešto nemam, nego ja imam nešto. Imam taj nedostatak kao što neko ima očni vid. To je nešto što je moje i s tim se nosim od samog postanka. Ne poznajem drugi život. Samo malo treba biti spremniji na ono što te čeka i to je to. Volim da živim jedan miran, zdrav život. Ja želim biti normalan čovjek kao i svi drugi, zarađivati skromno, koliko mi je potrebno za život. Tako da nemam nekih planova u smislu ja bih sada na vrh. Ja želim ostati na zemlji. Među kolegama sam prihvaćen. Prihvatili su me kao nekoga ko nije osoba s invaliditetom i hvala im na tome. Ne želim da mene, ne samo mene nego bilo koga u svijetu, tretiraju kao osobu s invaliditetom. Svi mi imamo iste potrebe samo što ih neko na ovaj, a neko na onaj način primjenjuje. Mislim da termin osobe s posebnim potrebama treba izbaciti iz rječnika. U suštini, posebnih potreba nema. Ako imam sat na koji gledam kako gledam zar se to naziva posebnom potrebom?”

O Aidu, čovjeku i profesionalcu, njegov kolega Samir Sarajlić kaže: “Aid je skroman čovjek, neće da kaže punu istinu o sebi, ponekad minimalizira svoj značaj. Zadovoljstvo mi je raditi s njim. Tačan je u sekundu, pravi profesionalac. Njegova memorija je fantastična. Desi se mnogo puta da ljudi zatraže pjesmu, a meni treba kao realizatoru da ukucam naziv pjesme u bazu podataka i provjerim imamo li tu pjesmu. Međutim, Aid je stotine puta odmah kazao da mi tu pjesmu imamo ili nemamo, pa mi njega zato zovemo – crna kutija. On pamti detalje i momente, uvijek nas iznenadi. Savršen je kolega, samo riječi hvale imam za Aida.”

RADOM I ODRICANJEM DOŠAO DO REZULTATA

Aidu je bio san da bude voditelj na radiju. Taj san mu se ostvario. Već jedanaestu godinu radi na Radio-televiziji Jablanica. Budući da je voditelj otvorenog programa u koji se javljaju slušaoci i traže pjesme po vlastitom izboru, Aid je elokventnošću i empatijom uspostavio mostove među ljudima iz gotovo svih krajeva Bosne i Hercegovine pa i dijaspore. Djeluju kao jedna porodica. Prepoznaje ih i udovoljava njihove želje. Ako nema tražene sevdalinke u radijskoj fonoteci, uhvati se harmonike i sam je otpjeva.

Na posao i s posla do kuće autom ga vozi babo mu Ramiz. Jednom prilikom mi je rekao: “Ne znam živog čovjeka da se nanosao harmonike a da nije harmonikaš kao ja. Sve to s ljubavlju činim jer moj sin Aid to zaslužuje.”

Kad je ostao bez posla, a prije penzionisanja, kroz suze je kazao: “Sada moj sin Aid hrani našu porodicu.”