Ne popuštajte ni pedalj, mi smo i dalje spremni braniti svoju zemlju

Radomir Rade Zoranović učesnik je u organizaciji otpora Agresiji na Bosnu i Hercegovinu, pripadnik najprije Patriotske lige, a onda i Prve slavne viteške brigade. Član je državne vojne delegacije na mirovnim pregovorima u Ženevi u januaru 1993. godine. Penzionisani je natporučnik Vojske FBiH. Dobitnik niza priznanja, između ostalih i Plakete Grada Sarajeva. Član je Upravnog odbora Udruženja “Prva slavna viteška brigada”. Rade je i ratni vojni invalid.

STAV: Rade, kako ste, kako Vas služi zdravlje, nakupili ste godina?

ZORANOVIĆ: Da, meni su 74 godine, a zdravlje je prilično narušeno, gubim snagu, noge me sve više izdaju, hvataju vrtoglavice. Doduše, ne idem ni ljekaru. Više se ne smijem usuditi u grad ići sam. Uglavnom, smiraj ovih dana mi je moja avlija, ruže. Uživam u tome.

STAV: I, vjerujem, pratite politička dešavanja?

ZORANOVIĆ: To svakako. Ja nisam profesionalni političar i politikom se u suštini ne bavim, ali politika se bavi sa mnom i svima nama. Zbog toga moramo pratiti šta se dešava.

STAV: Kako gledate na trenutnu situaciju, separatizam Dodika i Čovića, podršku koju dobijaju iz Srbije i Hrvatske? Čemu ovo vodi, hoće li biti ponovo oružane agresije na Bosnu?

ZORANOVIĆ: Meni ovo liči na provođenje dogovora između Tuđmana i Miloševića. Poznato je da su se oni sastali u Karađorđevu pa onda u Tikvešu i dogovorili se kako će razvaliti, cijepati i pocijepati Republiku Bosnu i Hercegovinu, podijeliti je međusobno i na taj način riješiti i neke ranije razmirice. Čini mi se da je taj dogovor u punoj snazi i danas. Ovo što rade Dodik i Čović ni za jotu se ne razlikuje od onoga što su htjeli uraditi Milošević i Tuđman pred Agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Pocijepati je na etničkim principima, barem na tri dijela, gdje bi bošnjački narod sabili u srednju Bosnu. Plan im je bio jednu trećinu Bošnjaka poubijati, onih najjačih, najsposobnijih, intelektualce; trećinu protjerati; trećinu, onih najslabijih, ostaviti. Bošnjački narod bi na taj način automatski od većinskog postao manjinski narod koji bi odumirao i poslije nekog vremena postao statistička greška. Ja kao borac, kao čovjek koji je prošao prethodni rat, agresiju, mogu našim političarima poručiti: Ne igrajte se, ne popuštajte ni pedalj nauštrb teritorijalnog integriteta i suvereniteta naše države Bosne i Hercegovine. Mi koji smo ovu zemlju branili nećemo to halaliti. Mi smo i dalje spremni braniti svoju zemlju, svako u granicama svojih mogućnosti. Nema govora o cijepanju Bosne i Hercegovine.

STAV: Napad Rusije na Ukrajinu uzdrmao je svijet. Često čujemo stav da svijet nikad više neće biti isti nakon ovog rata. A već cijeli svijet osjeti posljedice, posebno kroz poskupljenja, a mi u Bosni i kroz određenu nestabilnost i ponovnu zapitanost i otvoreni narativ o ratu...

ZORANOVIĆ: Mi tu ne možemo puno utjecati. To su svjetska zbivanja, a mi smo suviše mala, sitna, a donekle i beznačajna zemlja u svjetskim razmjerama. Naravno da se svašta može desiti. Ja ne isključujem ni oružane sukobe kod nas u Bosni. Međutim, ono što mene tješi i što mi daje nadu da rata neće biti jeste činjenica da smo mi skoro sa svih strana okruženi državama koje su članice NATO saveza. Tako da svako prelijetanje zemalja koje pripadaju NATO-u, transport oružja preko njihove teritorije je nemoguć. Ne mogu Rusi tek tako dići avione i krenuti prema Bosni preko NATO zemalja. Vidjeli smo kako ruski ministar vanjskih poslova Lavrov neki dan nije mogao doći u Srbiju, jer mu iz NATO zemalja: Bugarske, Sjeverne Makedonije i Crne Gore nisu dozvolili da koristi njihov zračni prostor. No opet ponavljam. Dođe li do sukoba, postanu li oni neizbježni, još uvijek ima nas koji smo spremni braniti ovu zemlju. Naravno, tu su Bošnjaci broj jedan, oni su garant opstanka ove zemlje, i, nažalost, mali broj nas pripadnika drugih naroda koji Bosnu i Hercegovinu prihvatamo kao svoju jedinu domovinu. Što se mene tiče, ja ću je braniti opet ako bude trebalo. Ne mogu kako sam 1992. godine, zbog zdravlja, ali mogu kako mogu.

STAV: Da li naša politika pruža adekvatan odgovor na separatizam Dodika i Čovića?

ZORANOVIĆ: Ne. Previše se upuštaju u dijalog s njima. S onima koji zemlju žele uništiti. A njima treba reći da se ne igraju s nama, s našim osjećanjima i s našom zemljom i da neće biti ovog puta kao 1992. godine. Bošnjak, Bosanac, to ti je najbolji čovjek na svijet. Plemenit, čvrst k'o granit, dobar drug, dobar prijatelj, dobar komšija. Toliko dobar, što narod kaže, na ranu bi ga privio da ozdraviš. Merhametli čovjek. Ali ako dirneš u njegovu porodicu, njegovu vjeru i, ne daj ti Bože, njegovu Bosnu, e, tad se taj mirni i dostojanstveni čovjek pretvara u ljutu zmiju i nema ovozemaljske sile koja ga može pobijediti. A to smo pokazali i 1992. godine.

STAV: Da li je Bosna danas spremnija nego 1992. godine u pružanju otpora potencijalnoj agresiji?

ZORANOVIĆ: To je teško pitanje. Do oružja bi vjerovatno lakše došli nego 1992. godine. Međutim, ovi mladi naraštaji, ove mlade generacije koje bi bile udarne jedinice, ne uče dovoljno o protekloj agresiji, kroz šta smo sve mi prošli i ko je za to kriv, koje ideologije, koji ljudi i koje države. Ne učimo ih o tome šta su konačni ciljevi Srbije i Hrvatske i koliko traju te težnje. Moramo s djecom, ali i ostalim o tome pričati, da bi bili spremni braniti ovu zemlju.

STAV: Rade, ti si jedan od onih patriota, boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine, a nije ih veliki broj, koji su i nakon agresije, pa evo sve do danas, već 25 godina, svakodnevno na braniku zemlje. Afirmirate Armiju, afirmirate državu, oslobodilačku borbu, držite predavanja, radite s mladima. Šta Vas motivira da to radite?

ZORANOVIĆ: Motiviše me Bosna, to je moja država, ja nemam druge i rezervne države. Motiviše me svjesnost da je ovo moja zemlja i da sam ja dužan da je branim, bez obzira na raznolikosti kojima pripadamo. Najveće mi je zadovoljstvo kada prilikom obilježavanja određenih bitaka i događaja iz rata ili prilikom držanja predavanja srednjoškolcima mogu da kažem: Draga djeco, ova se zemlja mora braniti, nema bježanja, povlačenja i traženja opravdanja. Ovu zemlju su odbranili 1992. godine obični ljudi, nisu nikakvi specijalci, nikakva naoružana, opremljena i obučena vojska. Već obični, najobičniji ljudi, s malo ili nimalo vojnog znanja i naoružanja. Ali s velikom ljubavi prema svojoj zemlji. Tek kad smo odbranili zemlju u prvim mjesecima agresije, onda se u hodu ustrojava Armija Republike Bosne i Hercegovine. Od takvih ljudi, patriota, nastaje vjerovatno najbolja bosanska vojska ikad. To djeci treba pričati, da i oni budu spremni braniti zemlju, a ne pobjeći iz nje kad budu najpotrebniji.

STAV: Vi ste Rade Srbin. Ali Srbin koji Bosnu i Hercegovinu doživljava kao državu sviju i koji u svojoj glavi i svojim planovima nema “Veliku Srbiju”, nema tu ideju uzurpacije tuđe zemlje da bi proširio svoju zemlju. Ta je ideja stara skoro dva stoljeća i ne jenjava. Čini se da je prisutna u ovom trenutku u svim političkim opcijama u Srbiji i manjem bh. entitetu, bez obzira na to da li se radi o ljevičarskim ili desničarskim politikama. Da li će srpski narod, srpska politika, srpsko društvo ikad doživjeti katarzu, priznati svoje zločine i odustati od svojih suludih ideja?

ZORANOVIĆ: Generacije Srba se od Karađorđevog ustanka upravo tako odgajaju. Odgajaju se na mitovima, na lažnom junaštvu (Marko diže ralo i volove i pobi Turke). Teško onom narodu koji je učinio što su Srbi učinili u proteklom ratu, a počinili su Genocid diljem Bosne i Hercegovine, ne samo u Srebrenici. Oni nikad neće priznati da su to učinili. Jer ostat će ljaga do kraja svijeta, a morali bi platiti i veliku materijalnu odštetu. Iluzorno je očekivati da će Srbi ikada priznati da su počinili Genocid, stravične ratne zločine i da će doživjeti katarzu i odustati od sulude velikodržavničke ideje. Oni nikad neće odustati od podjele Bosne i Hercegovine, od eliminisanja Bošnjaka koje smatraju ostacima Osmanske Imperije, kao i od stvaranja “Velike Srbije”. Možda će morati nekad pod pritiskom prihvatiti neki drugi koncept, ali od srca i iz duše nikada neće odustati od svojih velikodržavničkih ideja, ni za jotu neće odustati. Nastavit će i dalje odgajati nove generacije četnika, koje će biti spremne ubijati, paliti, protjerivati, silovati.

STAV: Da se vratimo u vrijeme Agresije, odnosno pred Agresiju. Da se prisjetimo tog vremena, te nacionalističke euforije, ponovnog buđenja velikosrpske ideje, istrage poturica. Vi se niste uklapali u taj koncept četništva...

ZORANOVIĆ: Ja živim na Pofalićima od 1962. godine. Pofalići su bili multietničko naselje. S dolaskom višepartijskog sistema dolazi i do jačanja nacionalizma. Budi se uspavana ideja o “Velikoj Srbiji”, budi se četništvo. Ja se u taj koncept nisam mogao uklopiti. Vidio sam šta se dešava u Sloveniji, u Hrvatskoj i u šta se pretvara moj narod. Shvatio sam šta se sprema i mojoj zemlji, mojoj Bosni, i odlučio sam da se priključim organizaciji odbrane, odnosno Patriotskoj ligi. Otišao sam kod Habiba Idrizovića, koji je bio na Pofalićima vođa Patriotske lige, i rekao mu: “Ja jesam Srbin, ali nisam četnik i ja ne želim ubijati svoje komšije Muslimane i ne želim rušiti svoje Pofaliće, svoj grad i svoju državu. Ako ovo nije muslimanska vojska, hoću zajedno s vama da se borim protiv četnika.” Habib me čudno pogledao i rekao: “Pa tvoji su 200 metara dalje.”

Ja kažem: “Ne, ne, gore su četnici i ja s njima neću.” I tako sam počeo svoj put odbrane. U Patriotskoj ligi sam imao, slobodno mogu reći, specijalni i tajni zadatak. Vrbovao sam ljude za Patriotsku ligu, odnosno za odbranu zemlje. Razgovarao sam sa svojim sunarodnicima Srbima, ali i s Bošnjacima. Govorio sam im da je naša ljudska, moralna, politička pa i zakonska obaveza da branimo zemlju. Koliko je moja priča imala efekta, ne znam, ali je činjenica da je Prva slavna viteška brigada imala oko 400 Srba u svojim redovima, 31 je dao život za našu državu, a peterica su odlikovana najvećim vojnim ratnim priznajem “Zlatni ljiljan”. Trojica posthumno, a dvojica kao preživjeli borci: Nebojša Drobac i Slaviša Šućur.

Imao sam ja ponudu i s druge strane, da se njima priključim. Bilo je to nakon referenduma i barikada. Došla su mi trojica Srba, mislim iz Gornjih Pofalića, jednog sam poznavao iz viđenja. Pitaju me možemo li razgovarati. Ja sam stajao na ulici s dvojicom kolega iz PL-a. Kažem da možemo i pođemo u moju kuću, a ovim mojim signaliziram da budu tu negdje. Kad smo ušli u kuću, kažu oni meni da znaju da sam u TAS-u, da sam dobar govornik, predsjednik sindikata, da imam harizmu, takvi im trebaju da budu politički komesari, iskoristili su taj partizanski izraz. A ja ih pitam šta bi bio moj zadatak. Kažu da pričaš Srbima da je sazrelo vrijeme, da imamo sada naoružanja i da je pravi trenutak da riješimo tursko pitanje, da se riješimo Turaka za sva vremena. A ja im kažem: Pa to je ideologija četnika. Vele, naravno, mi i jesmo četnici. “Ja nisam četnik, izađite napolje i nemoj više da vas ikad vidim!”

STAV: Znamo da se na Pofalićima 16. maja 1992. godine odigrala jedna od najvažnijih bitaka za odbranu grada, a generalno i države. Jeste li bili učesnik te bitke?

ZORANOVIĆ: Svakako. Mi smo očekivali napad svaki dan. Malo se zna da su 9. maja četnici s Vraca granatirali svoje položaje na Pofalićima. Kada su ih ovi pitali šta se dešava, zašto pucaju po njima, odgovor je bio zato što su neaktivni. Dakle, nije bilo pitanje dana, već sata kad će biti napad. Mi smo napravili plan odbrane, tada još nije postojala ustrojena Armija, mi nismo dobili odobrenje za taj plan, samo su ga usmeno odobrili Sefer Halilović, kao i Mustafa Hajrulahović Talijan. Njih je bilo 800, bili su dobro naoružani, a nas 550, slabo naoružanih i opremljenih. Imali smo mi na spisku 1.350 ljudi, ali nije bilo oružja. Uglavnom, mi smo krenuli ujutru u napad i uz relativno male žrtve, pet poginulih boraca, oslobodili smo Pofaliće. Kad smo ušli u onaj dio gdje su bili četnici, zarobili smo 200 pušaka, 40 sanduka municije, minobacača, osa, zolja. To je prva slobodna teritorija, odnosno prva oslobodilačka bitka.

STAV: Rade, Vi ste poznati po tekbiru u bici za kotu 850?

ZORANOVIĆ: Mi smo tu akciju počelu 5. decembra 1992. godine u jutarnjim satima. Bila je magla koja nam je pomogla da se približimo neprijateljskim linijama. Ali je u isto vrijeme i odmogla našoj artiljeriji, da to malo artiljerije što imamo dejstvuje po njihovim linijama i da nam pomognu. Napad je počeo oko 10 sati, a počeo ga je Slaviša Šućur ispaljivanjem granate iz tenka. On je proglašen i najboljim tenkistom Armije RBiH. Mi smo već prvog i drugog dana imali napretke u pravcu od Orlića prema koti 850, u pravcu pravoslavnog groblja također. Međutim, četnici koji su se povukli s ovih dijelova gdje smo imali uspjeha dodatno su se utvrdili na prostoru Mujkića Brdo, Golo brdo, Vis i kota 850 i napravili jednu gredu dugu jedno kilometar i po. I oni su tu gredu čuvali jer im je bila jako važna, k'o na dlanu su vidjeli grad. Sedmog decembra je bilo neko zatišje, 8. decembra mi smo krenuli, a onda oko 10 sati neko zatišje je bilo, niko ne puca, mi smo po travi, ne napredujemo.

I ja počnem da razmišljam. Srbin sam, ali na pravoj strani, šta bi to mene da sam na njihovoj strani najviše uplašilo?! I sjetim se – tekbir. Oni su se plašili tekbira, mislili su da dolaze mudžahedini. Ja onda onako tiho, stidljivo kažem: “Tekbir!” Neko kaže: “Allahu ekber!” Ja onda malo jače, pa onda iz sveg glasa, a ono sa svih strana čuje se: “Allahu ekber!” Ja sam tada ranjen, a kasnije su mi suborci pričali da je na njih jako inspirativno djelovao moj tekbir. Kontali su Rade Srbin pa donese tekbir, to ih je ponijelo i 9. decembra oko 9-9:30 ujutru položili smo zastavu na kotu 850.

STAV: Jeste li bili ozbiljno ranjeni?

ZORANOVIĆ: Nije bilo previše ozbiljno, u pitanju je noga, ali sam se liječio kući, ne u bolnici.

STAV: U to vrijeme odvijaju se pripreme za pregovore u Ženevi, koji će početi u januaru 1993. godine, a u kojima ćete učestvovati i Vi u sastavu naše vojne delegacije. Kako je došlo do toga?

ZORANOVIĆ: Dođe meni jedan dan kući, dok sam bio na kućnom liječenju, Habib i veli: “Spremi se, Rade, moramo ići u Glavni štab Armije.” “Dobro, a što?” Kaže: “Hajde spremi se pa ću ti usput reći.” I usput mi kaže da ću biti dio državne vojne delegacije na mirovnim pregovorima u Ženevi. Ja nisam ni znao da se pripremaju ti pregovori. Dođemo u Glavni štab. Sefera nije bilo već Stjepan Šiber. Kaže mi on da sam odabran da budem u delegaciji državnoj vojnoj. Tražili su nekoga pouzdanog, ko neće na samim pregovorima praviti probleme, promijeniti stranu i sl. I našli su mene. Ja mu kažem da nema tih para zbog kojih bih ja izdao svoje suborce sa Žuči, ali da nemam šta obući. Sreća, i Šiber i Sefer su povisoki, mršavi bili kao i ja i skockala mi se uniforma. Pitam i šta je moja uloga na pregovorima. Kažu samo da budem prisutan i da se vidi da je naša Armija multietnička. Krenuli smo 2-3. januara.

U našoj političkoj delegaciji bili su: rahmetli Alija Izetbegović, Haris Silajdžić, Muhamed Šaćirbegović, Miro Lazović, a u vojnoj Šiber, Sefer i ja. Ja dolazim sa štakama, u tuđoj uniformi, običan vojnik kojeg oslovljavaju s generale. Pa se ja šalim da sam bio v. d. general. Na srpskoj strani bio je Milošević sa svojom svitom, pa Karadžić, Mladić. Na hrvatskoj strani Tuđman i njegova svita, kao i Mate Boban. Gledam ja njih i razmišljam kako se u njima skupilo toliko zla. Osjećao sam se kao na balu vampira. Počinje sjednica i Karadžić reaguje na jednu Owenovu opasku da je pretjerao u nekim stavovima i kaže tada Karadžić kako on predstavlja Srbe. Ja sam, da bih nešto rekao, morao tražiti dozvolu od šefa vojne delegacije generala Halilovića ili od predsjednika rahmetli Alije Izetbegovića. U meni je, međutim, proradilo nešto i ja pritisnem dugme ispod stola.

Ne znam ko se više iznenadio u našoj delegaciji. Svi su kontali šta će sad ovaj reći, a ja nikog od njih nisam upoznao sem Šibera, s kojim sam i doputovao. Ja dobijem riječ od lorda Owena, ustanem i kažem Karadžiću: Gospodine Karadžić, ovo, gospodine, kažem jer je sastanak visokih delegacija i jer je red. A Vi i gospodin Mladić za mene ste ratni zločinci i predstavljate samo četnike i to radite odlično. A onaj fini dio Srba koji ne želi rat i koji vole svoju zemlju predstavljamo gospodin Miro Lazović i ja. I još nešto da vam kažem. Vi ćete kad-tad odgovarati za to što činite, uključujući i genocid. Nije tada bila uvriježena ta riječ, ali ja sam je upotrijebio. Kad smo izašli, prišao mi je Sefer, potapšao me po ramenu i kaže: “Munjo, nagrdio si džukele. Od sada ne moraš tražiti dozvolu za obraćanje i izjave medijima.”

STAV: S obzirom na Vašu eksponiranost tokom Agresije, ali i poslije Agresije, osjećate li se sigurno kad putujete u manji entitet?

ZORANOVIĆ: Ja se nalazim na mnogim njihovim spiskovima i nije mi sigurno ići u RS. Naprosto, ograničena mi je sloboda kretanja. Ne mogu ni u Srbiji. Naravno, nije mi žao, ni najmanje, meni Bosna nema alternativu.