Iza ponoći smo stigli na položaje prema četničkim rovovima na Požarikama. Nakon ofanzive “Istok 94” stvorili su se preduvjeti za poravnavanje linija na ovom dijelu ratišta. Još je kišilo i bilo je vrlo mračno, ali vjetar je bio oslabio. Blato je bilo neizrecivo. Staze kroz polje žita bile su klizave poput skijaških staza zimi. Nigdje se nije moglo sigurno stati, a svuda su bile velike bare. Mnogo prije nego što smo stigli do mjesta gdje smo trebali napustiti svoju tranšeju, svi su već po nekoliko puta upali u kaljugu i puške su nam bile prekrivene blatom.

Kod grudobrana je čekala grupica ljudi, naša rezerva, uz liječnika i niz nosila. Natisnusmo se kroz otvor u grudobranu i zagazismo kroz drugi kanal za navodnjavanje. Šljaptalo je pod nogama dok smo se polahko kretali. Svuda oko nas voda, a prljavo, sluzavo blato prelijeva nam se preko vrhova čizama.

Vani, na travi, Fikret je čekao dok svi nismo prošli. Popeli smo se na suhi dio terena i rasporedili se u liniju prema ogradi na desnoj strani njive. Još je bio mrak. Čučali smo okupljeni oko Fikreta dok nam je pokazivao pravac daljnjeg kretanja. “Vidite, momci, četnički grudobran udaljen je oko sto dvadeset metara. Naša je jedina šansa da stignemo onamo u tome da se krećemo bez buke. Ondje smo izviđajući uočili teški mitraljez koji je djelovao prethodnih dana po nama i našoj liniji. Mora biti prvi neutralisan u početnom dijelu napada, inače ćemo imati velike probleme”, objasnio je Fikret.

“Slažem se u potpunosti s Fikretom”, šapućući se oglasio Osman. “Ako akcija ne uspije, veoma ćemo se teško povući na tom prostoru koji mitraljez drži pod vatrom”, dodao je.

Krenuli smo polahko. Ja sam bio naprijed s Mustafom i Benjaminom. Nisko pognuti, ali podignutih lica, šuljali smo se u gotovo totalnoj tami, sa svakim korakom sve sporije. Kiša nam je lagano udarala u lice.

Kad se osvrnuh, vidjeh ljude koji su mi bili najbliže, skupinu zgrbljenih sjena poput velikih crnih silueta što sporo klize naprijed. Ali svaki put kad bih podigao glavu, Benjamin bi mi, odmah iza mene, prošaputao bijesno u uho: “Drži glavu dolje! Drži glavu dolje!” Mogao sam mu reći da se ne treba brinuti. Znao sam na temelju kakvog-takvog iskustva iz rata da se u mračnoj noći i kiši ne može vidjeti čovjeka na udaljenosti od preko sto metara. Bilo je mnogo važnije hodati tiho. Kad bi nas čuli, bili bismo gotovi. Trebali bi samo prošarati mrak svojim mitraljezima i našli bismo se u velikim problemima.

Ali na ovakvom močvarnom i blatnjavom tlu bilo se gotovo nemoguće nečujno kretati. Ma šta mi pokušavali, noge bi upadale u blato i svaki je korak bio: šljap-šljap, šljap-šljap. Kao namjerno, i vjetar se smirio, uprkos kiši, noć je bila vrlo tiha. Zvukovi su se čuli daleko.

Nastade grozan trenutak kad je neko od nas lijevo udario o limeni predmet ili oružje. Pomislio sam da je to sigurno čuo svaki agresorski vojnik stotinu metara uokolo. Ali ne, nikakva zvuka, nikakva odgovora metkom, nikakva pokreta na četničkoj liniji. Sada smo već puzili polahko pored polomljenih stabljika kukuruza. Puzali smo dalje, sve sporije i sporije. Ne mogu vam prenijeti kako je duboka bila moja želja da stignem tamo. Samo da stignemo do udaljenosti za bacanje bombi i ispaljivanje RB-a prije nego što nas čuju! U takvim trenucima čovjek ne osjeća čak ni strah, samo silnu nekakvu čežnju da prijeđe preko tla koje nas dijeli.

Tako smo se beskrajno dugo prikradali da sam počeo misliti kako smo otišli u krivom smjeru. Tada u tami postadoše jedva vidljive tanke linije nečega crnjeg ispred nas. Bili su to četnički grudobrani friško kopani tek prije dan i dva. Sad je bila vidljiva i linija naših boraca koji su se kretali polahko i nečujno do kanala ispred nas. Činilo mi se nezamislivim da bi tridesetak naših ljudi moglo u potpunoj tišini stići do rovova, dovoljno je bilo i naše disanje da nas oda. Pa ipak nekako stigosmo.

Četnički se grudobran sad vidio, nejasni crni humak što se nazirao visoko iznad nas. Ispred nas se nalazila neka bodljikava žica na kojoj je bila isprepletana gusta trava. Osman pokaza rukom da je polahko presiječemo. Benjamin kleknu i poče prtljati: cak, cak. Stvar se nikako nije mogla prerezati u tišini. Iako stara i ishrđala, čvrsto je stajala na visokim kočevima. Morali smo je isjeći zbog mogućeg povlačenja, da bi bilo što lakše i bezbjednije.

Provukosmo se kroz nju na sve četiri. Bude li vremena da se razmjestimo, sve je u redu. Osman i Benjamin otpuzaše udesno. Ali ljudi iza, koji su bili raštrkani, morali su formirati red da bi prošli kroz uski otvor u žici, i upravo u tom trenu – bljesak i tresak s četničkog grudobrana. Straža nas je čula. Osman kleknu na jedno koljeno i zamahne rukom poput kuglaša. Njegova se bomba rasprsnula negdje iza grudobrana. Smjesta je uslijedio žestok odgovor iz tranšeja pred nama, deset ili dvadeset pušaka, provali iz četničkog grudobrana.

Na tren se mogla vidjeti svaka linija grudobrana i tranšeje u vatrenoj svjetlosti. Ljudi koji su bili predaleko bacali su bombe i neke su padale ispred grudobrana. Činilo se da svaka puškarnica bljuje mlazove plamena.

Uvijek je ružno kad na vas pucaju u mraku – svaki bljesak puške kao da je upravljen tačno u tebe. A najgore su bile bombe. Ne može insan ni zamisliti kako su grozne te stvari sve dok niste vidjeli kako jedna od njih eksplodira blizu vas u mraku; danju postoji samo prasak eksplozije, u mraku uz to ide i zasljepljujući crveni bljesak.

Bacih se na zemlju pri prvoj salvi. Sve sam to vrijeme ležao na boku u ljepljivu blatu. Tek bih povremeno uputio rafal iz puškomitraljeza prema rovovima ispred nas. Pored mene Nijaz je pokušavao da na sigurno postavi svoj redenik. Za nekoliko je trenutaka zatutnjalo. Dvije granate ispaljene iz naših ručnih bacača pogodile su direktno u zemunice i tranšeju. Pod sivim nebom, koje je najavljivalo zoru, izvili su se stubovi svjetlosti i bljeskova. Podigao sam se na koljena, izvukao osigurač, bacio bombu i opet se i sam bacio dolje. Bomba eksplodira dalje s desne strane, izvan grudobrana; strah mi je pokvario ciljanje, jer sam očekivao kad će me metak pogoditi kada sam ustao. Upravo u tom trenu druga bomba prasnu tačno ispred mene, tako blizu da sam mogao osjetiti vrućinu eksplozije. Spljoštih se i zakopah lice u blato tako snažno da sam ozlijedio vrat i pomislio da sam ranjen. Kroz zaglušujuću buku začuh kako neko govori: “Pogođen sam.” Bomba je ranila dvojicu ispred mene i ne dotakavši me. Ustadoh na koljena i zavitlah drugu bombu.

Benjamin je klečao na jednom koljenu i s nekakvim zadovoljnim izrazom na licu pažljivo pucao u bljeskove pušaka iz svoje automatske puške. Fikret je pao ranjen i mislim da su ga povukli negdje natrag momci iz pomoćnog voda. Gledao sam u onoj pucnjavi iza nas pokušavajući pronaći pogledom Fikreta, ali nigdje nije bilo nikog ranjenog. Kleknuh pokraj Benjamina, izvukoh osigurač iz treće bombe i bacih je. Ovaj put nije bilo dvojbe. Bomba prasnu unutar grudobrana u samom uglu, neposredno kraj mitraljeskog gnijezda.

Hamza je ispalio zolju koja je pogodila direktno u rov s mitraljezom, ondje gdje i moja bomba. Četnička vatra kao da je naglo popustila. Benjamin skoči na noge i zaurla: “Naprijed! Juriš!”

Jurnusmo uz nizak strm nagib na kojem je stajao grudobran. Rekao sam “jurnusmo”, a “oteturasmo” bi bila bolja i primjerenija riječ. Jer činjenica je da se ne možete brzo kretati kad ste mokri i blatni od glave do pete i opterećeni puškomitraljezom i dodatnom opremom, rancem na leđima... Mislio sam da će me neki četnik čekati na vrhu. Ako opali iz te udaljenosti, neće me moći promašiti. Svašta se insanu mota po glavi u tim momentima.

Pucamo pojedinačno u siluete koje vidimo. Neki od četnika iskaču iz tranšeje i pucaju prema nama povlačeći se prema šikari lijevo od tranšeja. Jedan od četnika nije se povlačio i pucao je iz tranšeje na naše momke. Detonacija bombe, onda druga i utihnuli su pucnji koji su dolazili prema nama. Sada se na jutarnjoj svjetlosti jasno vidjela cijela linija. Imali smo nevjerovatnu sreću da preko ovolike čistine pređemo bez gubitaka.

Sporadično puškaranje i pokoja detonacija čuli su se dolje udesno. Osman nam javlja da su i dolje četnici pomjereni i da čeka uvođenje pomoćnog voda u liniju. Nevjerovatno, ali neprijateljska artiljerija uopće nije djelovala.

Spuštamo se prema glavnom rovu gdje smo mi napadali. Počesmo pretraživati položaj. Nekoliko mrtvih četnika ležalo je uokolo, ali nismo se zaustavljali kod ljudi koji su ih iznosili, tražili smo mitraljez. Sve vrijeme dok smo dolje ležali pitao sam se zašto iz njega ne pucaju. Ušli smo unutar mitraljeskog gnijezda. Četnik pogođen u glavu i zavaljen naprijed i dalje je držao ručke teškog mitraljeza Browning. Dugi redenik presijavao se na jutarnjoj svjetlosti koja je ulazila kroz puškarnicu. Pogođen je na samom početku napada i niko od njihovih nije u onoj halabuci ulazio u rov.

Izašli smo napolje i sjeli na neku dasku pored tranšeje. Gore iza nas pojavio se Osman. Skinuo je šljem i sjeo. Odijela nam se nisu vidjela od blata.

Poginuli su Nihad i Mirsad na samom ulasku u tranšeju. Pokosio ih je mitraljez zajedno. Nihad je bio mrtav na licu mjesta, Mirso je preselio dok su ga iznijeli na cestu. Prisjetio sam se Nihadove supruge koja ga je ispratila na kapiji mašući mu dugo rukom, dok je drugom rukom u naručju držala njihovu trogodišnju kćerku.

Svi smo šutjeli. Gledao sam dolje preko grudobrana, negdje u daljinu. Kiša je ponovo pojačala. Više nam nije bilo važno što kisnemo.