Progledavši jedva na jedno oko, vidio sam da napolju pada kiša. Oko mene, na hodniku i na podestu stepenica, spavalo je osam naših vojnika. Hladno je napolju, neki od njih pokrili su se po glavi svojim jaknama ili dekama koje smo zatekli u sobi do nas.

I sam već osjećam umor. Sedmi je dan kako smo ovdje u Gradačcu. Tek što smo bili stigli na ratište u rejonu Omerbegovače, odmah u jutarnjim satima povukli su nas ovdje, na gradačačko ratište. Nažalost, pale su Ledenice, Donje i Gornje Bare, Bjeljevina i Johovača. Brojno nadjačani, naši branioci nisu uspjeli zaustaviti veliku srpsku ofanzivu. Odbrambena crta pomaknuta je na sami rub grada, na Požarike.

Sedam je dana kako smo na ovom dijelu ratišta. Nije bilo većih napada. Uglavnom su to manji pokušaji na različitim mjestima. U posljednja dva dana očito je da neprijatelj ispituje našu budnost, snagu i brojno stanje. Posljednju noć prespavali smo u novoj neuseljenoj kući pored ceste smještenoj nadomak naše linije. Vrijeme je kišno i hladno, vidljiv je umor na ljudima koji su ovdje u pripravnosti. Blato i kaljuga zaslužni su za kilograme zemlje koju nosimo na čizmama gdje god da se krećemo, što, naravno, uzrokuje bol i dodatni umor u nogama.

Navukao sam deku na glavu, toliko sam želio biti kod kuće, u toplom i čistom krevetu.

Odjednom neko poče jaukati. Ustanem i sjednem naslonjen na zid. Hamza i Ahmed također su ustali i sjeli. Osman, onako razbarušene kose, smijao se grohotom i tresao glavom. Ustanem da vidim šta se dešava. Na podestu Suad jaučući trlja nogu. Njegovo je mjesto bilo usko pa mu je u snu desna noga otišla na stepenice. Najvjerovatnije se u tom položaju zaustavila cirkulacija, zbog čega je noga potpuno utrnula. Dugo nije mogao stati na nju pa je skakućući kod mnogih izazivao smijeh.

Neko od naših momaka došao je po nas da odemo uzeti doručak dolje u kući u kojoj je bila komanda. U tom momentu granata je, uz huku, pogodila krov kuće do nas. Dim i crvena prašina od crijepa bili su posvuda. “Moje oči, moje oči”, neko je vikao. Ubrzo doletješe još dvije granate i uz bljesak i detonaciju eksplodiraše blizu nas.

Hamza, Osman i ja dohvatili smo puške i rance pa preskočili preko ograde u susjednu avliju. Ponovo doletješe još dvije granate i uz strahovitu detonaciju eksplodiraše u blizini u krovovima kuća.

Čučnuo sam pod stepenice i ugurao stvari koje su pošle ispasti iz ruksaka. “Čujete li ono? Ono je gore na liniji”, reče Hamza pokazujući rukom naprijed. Oslušnuo sam i dobro razaznao pješadijsku vatru koja je dolazila iz smjera naše linije. Cestom trčeći prema raskrsnici na kojoj su bili kamioni pristizali su naši momci i vojnici iz Gračanice koji su došli sinoć. “Inama, momci, pokupite svoje stvari! Idemo gore prema kamionima”, vikao je Suad. “Municija će doći za nama, ponesite borbeni komplet, gore je počeo četnički napad na naše položaje.”

Brzo smo stigli do naših rovova i rasporedili se da uđemo u liniju. Detonacije su odjekivale čitavom dužinom razgraničenja. Mnoge minobacačke granate prelijetale su i završavale u naselju koje se nalazilo iza nas.

U dijelu tranšeje u kojoj smo se mi nalazili bilo nas je šest – Hamza, Suad, tri momka iz Gračanice i ja. Dolje, lijevo ispred nas, otpočeo je novi pješadijski napad na naše položaje. Veća grupa agresorskih vojnika pokušavala je, koristeći potok kao zaklon, prići što bliže našim položajima. Pucajući prema nama, uspjeli su doći do vrha brežuljka i sada su bili udaljeni maksimalno trideset metara. Naši momci bacali su ručne granate na njih, ali su uskoro, uslijed razmjene vatre, dvojica naših ranjeni na položaju lijevo od nas.

Proključalo je pred nama u dolini. Počele su odjekivati još jače detonacije. Minobacački projektili jedan za drugim padali su na naše položaje. Bili smo pod totalnom baražnom vatrom sve vrijeme.

Ispred nas je počelo puškaranje, a onda se između kuća pojavila veća grupa četnika krećući se direktno u našem smjeru. Hamza je pucao iz svog mitraljeza, ali oni čak nisu ni zalijegali. Odjednom se iza zadnje kuće, uz jaku buku, pojavio tenk T34. Išao je kroz šljivik direktno prema nama. Jedan od momaka iz Gradačca uskočio je u našu tranšeju i viknuo: “Ne bojte se, momci, ovaj je moj!”

Tenk je uz buku napredovao prema nama dok se pješadija za njim kretala.

Sagnuo sam se i uzeo još jedan okvir da imam za rezerve. Gledao sam u tu jednu zolju koju je taj momak držao. Ako promaši, gotovo je. Odjednom uz huku i brundanje, lijevo od nas, između dvije kuće, na livadu je u punoj brzini izletio i drugi tenk. Bio je to T55 oklopljen limovima i crnom gumenom trakom. Kretao se bočno s lijeve strane. Po njegovom pravcu bilo je vidljivo da i on ide tačno prema nama.

Jedan od momaka iz Gračanice viknuo je da smo gotovi. Hamza se smrknuto okrenuo prema njemu i rekao mu da začepi. Mogao sam vidjeti kako se kod momka tresu i ruke i puška u njima. Uzeo sam nekoliko bombi i stavio ih na grudobran. Meci su zujali na sve strane.

Jedan od tenkova zastajao je pucajući iz Browingera lijevo i desno po cijeloj liniji. Drugi je išao lijevom stranom livade štiteći pješadiju koja se kretala za njim. U momentu kad sam spustio bombe na grudobran uslijedili su blijesak i detonacija koja me odbacila nazad. Pao sam u tranšeju, a Suad preko mene. Osjetio sam kako me komadi zemlje udaraju po glavi. Suad me povukao vičući: “Jesi li dobro?”

Opipao sam ruke i noge, vidim, sve uredu. Došao sam na koljenima do svoje puške, uspravio se i počeo pucati preko grudobrana. Hamza je bio ranjen, krv mu je išla s čela, ali nije prestajao pucati iz mitraljeza. Bile su to presudne minute na našem dijelu linije.

Uskoro je i tenk s lijeve strane izašao na pravac i krenuo prema nama. Minute su bile kao sati. Vidjeli smo da i pješadija kroz usjek dolazi za tenkom. Momak sa zoljom iskočio je kroz rupu, koju je maločas bila napravila granata na našem grudobranu, i u nekoliko koraka uskočio u kanal. Tenk je išao direktno prema njemu. Vidio sam ga kad je ustao. Browinger  je ponovo počeo pucati s tenka.

Zažmirio sam, nisam imao snage da gledam. U milisekundi čuo sam tresak i eksploziju. Pogledam i vidim tenk u plamenu, a cijev oborena dolje, ka zemlji.

Sad je s naše linije sasulo po agresorima iz svih pušaka. Tenk, koji je išao s lijeve strane, zakočio je i odmah krenuo nazad. Pješadija koja se kretala prema nama još je pucala, ali nisu više išli naprijed. Opet su počeli padati minobacački projektili dok su se četnici izvlačili.

Momak koji je pogodio tenk odnekud je uskočio u tranšeju. Bio je sav blatnjav. Uskoro su prestali pucati na nas, a naši borci izvukli su sedam mrtvih agresorskih vojnika. Tenk je potpuno izgorio, a od posade se niko nije uspio spasiti.

Tog je dana četničku mašineriju zaustavio dvadesetogodišnji borac iz Srebrenika Edin Mutapčić. Uništio je dva agresorska tenka, a trećeg je onesposobio, te je zatim izvučen na našu stranu.

Nekako iza podne počela je padati jaka kiša koja je ugasila vatru na tenku. Uokolo je sve smrdilo na paljevinu, imalo neki ružan miris.

Dolazila je noć, a s njom i smiraj. Znali smo da će novi dan donijeti i nove izazove.

Nakon ovog debakla na Požarikama, četnici nikad više tako naivno nisu na ovom dijelu ratišta kretali u napad.