Godina je 1492. i kralj Ferdinand II i kraljica Isabella I osvojili su Nasridsko kraljevstvo Granada, oslobađajući tako Španiju od muslimanske vlasti nakon gotovo 800 godina. Nedugo zatim, monarsi, čiji su brakovi i osvajanja zacementirali Španiju kao ujedinjeno kraljevstvo, izdali su dekret Alhambre, zahtijevajući i da svi Jevreji budu protjerani iz zemlje.
Nekoliko godina ranije, 1478. godine, Ferdinand i Isabella pokrenuli su inkviziciju. Pogromi, nasilje nad Jevrejima i antisemitski zakoni bili su obilježja katoličke Španije više od stoljeća što je uzrokovalo smrt i prelaske na katoličanstvo pa je tako uveliko smanjen broj španskih jevreja. Nakon što je većinu španskog jevrejskog stanovništva već prisilila na preobraćenje, Crkva je sada krenula s iskorjenjivanjem za koje su sumnjali da tajno prakticiraju jevrejsku vjeru, često krajnje nasilnim metodama. Tomas de Torquemada, Veliki inkvizitor, godinama je tražio od monarha da protjeraju sve Jevreje prije nego što su kralj i kraljica konačno konačno izdali naredbu za to 31. marta 1492. godine.
Rezultati su bili katastrofalni. Jevreji su trebali napustiti zemlju do kraja jula, što je rezultiralo užurbanom prodajom velikog dijela njihove zemlje i posjeda katolicima po smiješno niskim cijenama. Mnogi su se preobratili kako bi ostali u Španiji, neki su nastavili prakticirati svoju vjeru u tajnosti, a drugi se asimilirali u katoličanstvo. Historičari vjeruju da se oko 40 000 Jevreja iselilo, a prema nekim procjenama bilo ih je nekoliko stiotina hilhjada. Mnogi su umrli pokušavajućise dočepati sigurnih teritorijna a vjeruje se daa su mnoge, iako su platili puti, španski kapetani bacali u more. Osmansko carstvo primalo ih je raširenih ruku ali mnogi drugi narodi u Evropi ponašali su se prema njima okrutno kao i Španci. Portugal je bio poželjna destinacija sve dok njegovi vladari nisu izdali sličan dekret pet godina kasnije.
Zajednice koje su uspostavili španski Jevreji temelj su sefardskih zajednica koje sada čine značajan postotak jevrejskog stanovništva na svijetu. Godina dekreta iz Alhambre bila je i godina kada je Kristofor Kolumbo, ploveći pod španskom zastavom "otkrio" Ameriku i time označio početak dva stoljeća španskih napora instaliranja katoličanstva na svojim kolonijalnim posjedima.
Od tog dana Španija više nikada nije imala značajniju jevrejsku zajednicu, danas ih u toj zemlji živi manje od dva posto. Španija je službeno opozvala dekret iz Alhambre 1968. godine, a početkom 2000-ih i Španija i Portugal dali su sefardskim Jevrejima pravo da traže državljanstvo zemalja koje su im protjerale pretke prije 500 godina ukoliko to mogu dokazati.
Prognani iz njihovih domovina Španije i Portugala, kršćanskom Evropom koja ih nije htjela su lutali oko 150 godina. Novi dom su našli uglavnom u Osmanskom carstvu. Prije 450 godina stigli su i u Bosnu i Hercegovinu. Sefardi doseljavaju u Sarajevo etapno tokom 15 stoljeća i oko 1550. godine, formirana je prva jevrejska zajednica (opština), a nedugo zatim i pogrebno društvo. Jevrejsko groblje otvoreno je u Sarajevu godine 1545. Sedam odbornika, koji su ga stvorili, počiva tu zajedno, pod istom humkom smješteni oko tijela svog velikog rabina Baruha.
Sarajevski jevreji koji su se kao etnička vjerska zajednica u BiH pojavili nakon progona iz Španije krajem 15. stoljeća, uglavnom su bili obrtnici, trgovci, farmaceuti i liječnici. Tokom stoljeća Jevreji su napredovali, te je Sarajevo postalo jedan od glavnih jevrejskih središta na Balkanu i bilo smatrano malim Jeruzalemom. Postoje podaci da je do sredine 19. stoljeća svaki liječnik u Sarajevu bio Jevrej.
“Kada su nakon egzodusa 1492. godine protjerani iz Španije, prostori Osmanske države bili su za njih anticipacija egzistencijalnog mira i sigurnosti. Ta teokratska islamska država, čiji su društveni postulati normirani Kur’anom, podanicima svih monoteističkih religija pružala je imovinsku zaštitu, slobodu vjeroispovijesti, garant života i pravnu sigurnost. Uvažavajući odredbe Kur’ana, negirala je antisemitizam, kao i svaki drugi rasizam i vjersku netoleranciju. Sve lojalne podanike aktivno je uključivala u izgradnju svog društveno-ekonomskog poretka”, napisala je u svom radu o društvenom i pravnom statusu Jevreja u Sarajevu Hatidža Čar-Drnda sa sarajevskog Orijentalnog instituta.
Nije to bilo prvi put da su Jevreji raseljeni iz svojih domova. Od doba osvajanja Judeje prije 2.500 godina Jevreji su selili ka Mezopotamiji i Perziji, današnjim Iraku i Iranu, a zatim, su se raširili, nakon rimskih osvajanja, cijelom Arabijom i sjevernom Afrikom od Egipta do Maroka. Zemljama koje su dospjele pod vlast muslimana. U 12. stoljeću, 600 godina nakon preseljenja Muhameda a.s jevrejski mudrac Maimonides (1135. - 1204.) opisao je stanje Jevreja nakon pet stoljeća muslimanske vladavine: „Nijedna nacija nikada nije učinila više zla Izraelu.“
No da li je zaista tako bilo?
Krajem 20. stoljeća Bernard Lewis, jedan od najeminentnijih historičara Bliskog istoka, koji je cijeli život proučava Jevreje i Islam, razmišljao je o 14 stoljeća židovskog života pod islamskom vlašću. Zaključio je, akko piše historičar Martin Gilbert, da stanje Jevreje koji su živjeli pod islamskim vladarima 'nikad nije bilo tako loše kao u kršćanstvu u najgorem slučaju', čak iako nikada nije bila "tako dobro kao u kršćanstvu u najboljem slučaju". Lewis je nastavio: 'U islamskoj historiji nema ničega što bi se moglo porediti sa protjerivanjem iz Španije i invizicijom, ruskim pogromima ili nacističkim holokaustom.'
Od vremena poslanika Muhammeda u sedmom stoljeću i brzih vojnih muslimanskih osvajanja Jevreji su bili podanici svojih muslimanskih vladara u velikom dijelu svijeta, od atlantske obale Maroka do planina Afganistana. Budući da nisu bili muslimani, Jevreji su, zajedno sa svim kršćanima i ostalim vjerskim manjinama pod muslimanskom vlašću, imali status dhimmi, doslovno prevedeno "ljudi iz ugovora" ili "ljudi iz knjige", pozivajući se na zajedničke korijene abrahamske religije. Dhimmi su bili inferiornog statusa, koji su im, iako im je pružao zaštitu kao manjini da ih štuju u vlastitoj vjeri, podvrgavali mnoga dosadna i ponižavajuća ograničenja u njihovom svakodnevnom životu, uključujući ponekad kaznenu džiziju ili porez.
Historija, međutim, pokazuje da su se u svakom stoljeću i u svakoj zemlji pod muslimanskom vlašću, unatoč trenucima progona, dhimmi propisi mogli ublažiti, džizija se smanjivala na nominalni iznos, a Jevreji postajali sastavni i poštovani dio muslimanskog društva. Godine 638. godine, pod drugim halifom, saputnikom Muhameda a.s. i njegovim drugim puncem Omarom ibn al-Khattabom muslimanska vojska osvojila je nekoliko gradova koji su prije bili pod kršćanskom vlašću u kojima su Jevreji otvoreno pomagali muslimanskim osvajačima. Nadali su se da će tako biti oslobođeni kršćanskih progona. Jevrejski vojnici borili su se u muslimanskim redovima kao dobrovoljci, Jevreji su bili vodiči i osiguravali hranu i namirnice za muslimansku vojsku.
Kad se Omar 638. godine uputio u Jeruzalem, Jevreji su ga zamolili za dozvolu da 200 jevrejskih porodica živi u gradu. Budući da se kršćanski patrijarh žestoko usprotivio ovoj sugestiji, Omar je utvrdio njihov broj na 70. Omar je dao tim jevrejskm poriodicama njihovo vlastito područje u Jeruzalemu, smješteno u današnjoj jevrejskoj četvrti Starog grada. Tamo im je bilo dozvoljeno da izgrade vjerski fakultet i sinagogu i da se mole u susjedstvu mjesta na kojem je bio Salomonov hram.
Suvremeni jevrejski izvori koji potiču iz Bagdada kažu da je, kada je Omar osvojio Babiloniju, potvrdio da će vođa tamošnje jevrejske zajednice koji je bio poznat kao exilarch, a u to je vrijeme to bio Bustanai ben Haninai ostati na toj dužnosti pod muslimanskom vlašću i vladati jevrejima iz provincije koja je današnji Irak.
Šezdeset godina kasnije, drugi halifa, Abd al-Malik, imenovao je jevrejske porodice čuvarima Hramske gore , muslimanima poznate kao Haram ash-Sharif (Plemenito svetište) i dao im da održavaju čistoću Gore i izrađuju staklene posude za njena svjetla i pale ih. Također je odredio da ovi određeni Jevreji trebaju biti izuzeti od plaćanja džizije. Ostali su Jevreji dobili položaje u al-Malikovoj administraciji.
Jevrejski liječnici, trgovci i zanatlije živjeli su uspješno i produktivno pod muslimanskom vlašću. U Afganistanu su u 11. i 12. stoljeću isto tako cvjetale jevrejske zajednice. Sultan Mahmud je dao Jevreju po imenu Isaac da upravlja njegovim rudnicima olova i da za njega topi rudu. Jedan od najuspješnijih Jevreja u muslimanskoj zemlji u 12. stoljeću bio je Abu al-Munajja Solomon ben Shaya, vladin funkcioner u Egiptu. Kao administrator nekoliko okruga, njegova je slava narasla nakon izgradnje kanala za navodnjavanje koji je izgradio za šest godina, dovodeći vodu do isušenog poljoprivrednog krajolika. Toliko je bio uspješan da je dobio arapsku titulu Sani al-Dawla ('Državni plemić').
Mnogi veliki jevrejski mislioci, učenjaci i pjesnici živjeli su u muslimanskim zemljama. Pa i taj na početku spomenuti Maimonides, odnosno, Musa ibn Maymun na arapskom, rabin Moshe ben Maimon na hebrejskom a poznat i pod hebrejskom kraticom Rambam, bio je najveći jevrejski učenjak srednjeg vijeka. Godine 1164. godine, nakon bijega od muslimanskog progona u Fezu, nastanio se u Egiptu pod tolerantnim ši'itskim Fatimidima, gdje je postao dvorski liječnik. U svojim spisima o hrani i prehrani zagovarao je 'zajednički ugodni obrok' kao način za smirenje anksioznosti i napetosti.
Blizak moćnicima u islamskom društvu, Maimonides je govorio i pisao na arapskom i bio je upoznat s arapskom mišlju i kulturom. U Kairu, jednom od velikih intelektualnih središta arapskog svijeta, ušao je u sredinu koja je poticala njegovo učenje i njegovu kreativnost. Također je služio kao glavni rabin tamošnje jevrejske zajednice. Njegova slava kao liječnika bila je takva da ga je Salahudin imenovao vlastitim dvorskim liječnikom.
Među Maimonidovim medicinskim spisima je i Fi 'l-Jima'a (' O seksualnom odnosu '), rasprava o seksu i afrodizijacima koja se u velikoj mjeri koncentrirala na dijete, granu medicine u kojoj je bio pionir. Traktat je naručio sultan Omar, Salahudinov nećak. Namijenjen čitatelju koji nije Jevrej, distribuiran je na arapskom jeziku.
Nacrt proglasa preživio je proglašavajući Maimonidesa Ra'is al-Yahudom, "poglavarom Jevreja", kojeg su muslimanske vlasti prepoznale kao službenog predstavnika jevrejske zajednice u Kairu.
Veliki muslimanski ratnik, Salahudin, Kurd i pošast za kršćanske križare, osvojio je Jeruzalem 1187. godine nakon petomjesečne opsade. Salahudin je potakao Jevreje da se vrate u grad. Neki su dolazili s juga iz Jemena, drugi iz sjeverne Afrike. Između 1209. i 1211. Jevreji su također stigli do Jeruzalema iz Engleske, sjeverne Francuske i Provanse. Otprilike 300 rabina primili su u grad njegovi muslimanski vladari.
Postoje mnogi drugi primjeri konstruktivnog međukulturnog angažmana. Preživjeli su računi o prihodima i rashodima velike kuće u Kairu u kojoj su 1234. godine živjeli Jevreji i Muslimani i koji su bili u zajedničkom vlasništvu. Bilo je i drugih takvih aranžmana. Poput Maimonidesa, mnogi su Jevreji dospjeli na dobro plaćeni položaj liječnika na muslimanskim važnim mjesgtima, dvorovima i sudovima, pod gotovo svim osim onim najfanatičnijim halifama i gdje su često imali značajan uticaj. Jevrejski liječnici kojima je medicina već dugo bila tradicionalna specijalnost bili su vrlo cijenjeni u muslimanskim društvima. Takvi su bili i jevrejski lingvisti, književnici i pjesnici.
U gradu Basri, napisao je talijanski jevrejski putnik Jacob d’Ancona 1270. godine,'među Jevrejima nisu samo trgovci, već i krojači, stolari, radnici u koži i željezu, proizvođači cipela i sedla, kao i mnogi apotekari i liječnici, iz velike vještine i znanja Jevreja u liječenju ljudi i iz razumijevanja njihove prirode'.
Počevši od 14. stoljeća, Osmanlije su stvorile ogromno muslimansko carstvo, u kojem su Jevreji bili prihvaćen i sastavni dio društvenog tkiva. Jevrejski trgovci bili su glavni trgovci u Bagdadu. U Tunisu i Alžiru Jevreji su služili kao poveznica za osmansku trgovinu s kršćanskim zemljama širom Sredozemlja.
Među Jevrejima koji su u osmanski grad Edirne došli iz kršćanske Evrope bio je i rabin Isaac Tzarfati, koji je u 14. stoljeću postao glavnim rabinom na osmanskim terirorijama. U pismu Jevrejima Njemačke, Francuske i Mađarske, pisao je o osmanskoj Turskoj „kako bi vas informirao o tome koliko je ova zemlja ugodna“.
„Ovdje sam pronašao odmor i sreću; Turska također može za vas postati zemlja mira... Ovdje Jevrej nije prisiljen nositi žuti šešir kao znak srama, kao što je slučaj u Njemačkoj, gdje je čak i veliko bogatstvo prokletstvo za Jevreja jer time izaziva ljubomoru među kršćanima... Ustanite braćo moja, opasajte bedra, sakupite snage i dođite k nama. Ovdje ćete se osloboditi svojih neprijatelja, ovdje ćete naći odmor...“
Od prvih dana nakon osvajanja Konstantinopolja (Istanbula) 1453. godine, osmanski sultan Mehmed II poticao je Jevreje da se nastane u gradu i da upravljaju sobom u svojoj vjerskoj zajednici. Imovina je ponuđena jevrejskim pridošlicama, uz znatno oslobođenje od poreza na duže vrijeme i uz dozvolu za izgradnju sinagoga - čime se ignorira vjekovna muslimanska zabrana dhimima da grade nove bogomolje. Do 1478. godine u Carigradu je bilo 1.647 jevrejskih domaćinstava ili 10.000 ljudi što je činilo 10 posto ukupnog stanovništva.
Jevreji su se nastavili boriti kao saputnici s muslimanskim vojnicima protiv kršćana. Godine 1431. bili su sastavni dio vojske sultana Muhameda IX. Iz Granade u bitci kod Higueruele, gdje su, na nesreću i jevreja i muslimana, snage Muhammeda IX poražene u sudaru sa vojskom kastiljskog kralja Ivana II.
Protjerivanjem Jevreja iz kršćanske Španije 1492. godine njih najmanje 130.000 preselilo se u muslimanske zemlje. Joseph Hamon, koji je pobjegao iz Španije, postao je dvorski liječnik dvojici osmanskih sultana, Bayazidu II i Selimu I. Njegov sin Moses naslijedio ga je kao dvorskog liječnika i brinuo se o zdravlju Sulejmana Veličanstvenog kojeg je pratio u njegovom vojnom pohodu na Perziju. Moses Hamon napisao je nekoliko knjiga o medicini, uključujući važnu o stomatologiji, koja se danas nalazi u istanbulskoj unioverzitetskoj biblioteci.
Pod vladavinom Sulejmana Veličanstvenog, Jevreji su stekli važne položaje na sudu. U dokumentu u arhivi palače Topkapi, datiranom iz 1527. godine, među srebrnjacima u njegovoj službi spominje se 'Abraham Jevrej', koji se specijalizirao za polaganje zlatnog i srebrnog lišća ispod sultanovog dragog kamenja kako bi naglasio njihov sjaj.
Kad je Abbas I postao perzijski šah 1588. godine, Jevreji su isprva bili omiljeni. Tijekom njegove vojne kampanje protiv Gruzijaca na Kavkazu, jevrejski ojnici borili su se u Abasovoj vojsci. Zahvaljujući njihovoj pomoći, dopustio im je da na obali Kaspijskog mora osnuju novu jevrejsku zajednicu Farahabad - 'Grad radosti'. Kad je Abbas premjestio svoj glavni grad iz Kazvana u Isfahan, mnogi su Jevreji otišli tamo živjeti.
Svakog narednog stoljeća Jevreji koji žive u muslimanskim zemljama otkrivali su priliku i zadovoljstvo, ali, jasno je, istovremeno su bili izloženi i izljevima fanatizma, napadima, pa čak i masakrima. Svaka muslimanska zemlja imala je razdoblja antijevrejskih osjećaja koji nsu prekidali vremena mira i mirnog suživota.
Život Jevreja je cvjetao u Egiptu i Iraku, posebno u 1920-ima i 1930-ima. No pojavom cionizma i britanskim obećanjima o jevrejskom nacionalnom domu u Palestini, rastući arapski nacionalizam koji je i Britanija poticala počeo je zagovarati palestinsku stvar i zahtijevati kraj jevrejske imigracije u Palestinu. Istodobno, islamski fundamentalizam osuđuje jevrejsku migracijiu u Palestinu, čak i u ona područja na kojima su Jevreji obrađivali zemlju već desetljećima. Počeli su prikazivati Jevreje u muslimanskim zemljama kao nelojalne i tuđe.
Kako su se 1930-ih pojačavali anticionistički osjećaji, rasplamsani nacističkom i fašističkom radio propagandom i njemačkim emisarima, tako su se i Jevreji koji su živjeli u arapskim zemljama, njihovom domu tokom 1.400 godina muslimanske vladavine, osjećali sve nesigurnije.
Počevši od uspostave države Izrael 1948. godine, više od pola miliona Jevreja pobjeglo je ili je protjerano iz zemalja u kojima su toliko dugo živjeli sa svojim komšijama muslimanima. Njihova je nevolja značila i patnju više od pola miliona palestinskih arapskih izbjeglica koji su bježali ili bili protjerani iz Izraela.
Danas više nema velikih jevrejskih zajednica koje su prije jednog stoljeća postojale u više od 15 muslimanskih zemalja. Kada su britanske trupe ušle u iračku luku Basra 2003. godine, na početku Drugog zaljevskog rata, tamo je živio smo jedan Jevrej, 80-godišnja Selima Nissin. Pronašao ju je škotski poručnik.
Manje od desetak Jevreja živjelo je drugdje u Iraku 2003. godine a 1948. bilo ih je više od 150 hiljada. BBC je 2005. izvijestio da je u Afganistanu ostao samo jedan Jevrej. Zvao se Zebulon Simantov, posljednji iz drevne jevrejske zajednice u kojoj ih je bilo nekoliko hiljada. Samo se u Maroku tamošnji monarh, kralj Muhamed VI, ponašao poput osmanskih sultana u ranijim stoljećima, potičući 2000 Jevreja da ostanu u svojoj zemlji. Prije 80 godina bilo ih je više od četvrt miliona.
Danas, prema nekim procjenama, oko 50 000 Jevreja još uvijek živi u muslimanskim zemljama, uključujući njih 25.000 u Iranu. Sjećaju se historije svojih prethodnika u arapskim i muslimanskim zemljama. Egzodus i raseljavanje Jevreja u arapskim i muslimanskim zemljama nakon 1948. bio je konačan kraj 1400 godina duge priče o izuzetnoj ustrajnosti, značajnim postignućima i ponosu za kojeg itekako imaju temelja.