Crna Gora je objavila rat Osmanskom carstvu 8. oktobra 1912. godine zajedno sa Srbijom, Grčkom i Bugarskom i taj datum je bio početak Prvog balkanskog rata, koji je trajao do 30. maja 1913. Osmansko carstvo je već 1908. dobrahno bilo poljuljano Mladoturskom revolucijom i nije trebalo mnogo da se povuče pred Balkanskim savezom Bugarske, Srbije, Crne Gore i Grčke. O tome kako je crnogorska vojska ušla u Plav i Gusinje svjedoči pismo o masovnom prisilnom pokrštavanju 1913. godine, koje je gusinjski kadija Šaban Musić poslao muftiji crnogorskih muslimana Murtezi Karađuzoviću. U pismu - sačuvanom u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu - između ostalog, stoji:

"Tristadvadesetosme godine, dana 16. šubata 328. (1. mart 1913), koliko god da je rat bio u toku, Plav je prinuđen da padne, a crnogorska vojska pod vođstvom generala Janka Vukotića opkolila je sa svih strana naš vatan Gusinje, koje je već nekoliko godina u sreći i nesreći, i dostavila je vijest našoj kasabi o prijedlogu za predaju, mi smo bili prinuđeni da donesemo odluku da predamo kasabu da bi sačuvali bespomoćni narod, ulemu, ugledne ljude, ličnu imovinu, djecu, obraz i čast, vjeru i mezheb. I putem osobe, koja je nam je došla, obavijestili smo generala Janka, koji je došao na opće pregovore, da smo jednoglasno donijeli odluku da predamo grad ukoliko bude uslišao naše zahtjeve. Spomenuti je također prihvatio sve zahtjeve i tačke koje smo tražili i čak je u ime Njegovog veličanstva kralja Nikole dao sve garancije nakon čega je ušao u kasabu".

Garancije su bile varka

Povlačenje Osmanlija bilo je početak stradanja muslimana koji su se našli pod udarom crnogorske vojske, koja je na područje Plava i Gusinja krenula u februaru 1913. s Vasojevićkom brigadom pod komandom Avrama Cemovića. Osim kralja Nikole kao poglavara crnogorske države, brigadir Cemović je bio najodgovornija osoba za nasilje, ubistva i masovna ubistva te nasilno pokrštavanje muslimana pod parolom "Smrt ili pokrštavanje".

U tom pohodu ubijeno je više od 1.800 Bošnjaka i Albanaca, a pokršteno 12.300 muslimana. Njihova imovina je pljačkana, a ono što nije moglo biti odnijeto zapaljeno je ili srušeno, dok su džamije i mezarja skrnavljena. Oni koji nisu htjeli biti pokršteni, njih približno 850, u bukagijama su odvedeni na Previju kod Andrijevice i strijeljani. Na Racinu, koji je sada centar Plava, 5. marta 1913. strijeljano je 12 plavskih prvaka, a sve to je posmatralo nasilno sakupljeno muslimansko stanovništvo, koje su prisiljavali da tom prilikom uzvikuju "Živio kralj". Svi ti zločini su izvedeni pod izgovorom efikasnijeg razoružavanja muslimana.

Ključni ljudi tog stravičnog nasilja, osim Cemovića, bili su knez Arsenije Plamenac, koji je bio oblasni upravitelj Plavsko-gusinjske oblasti, kapetan Milivoje Dragović i Vukota Pantović, kao lokalni vojni komandiri i policijski oficiri koji su sakupljali stanovništvo, mučili i pljačkali imovinu. Tom spisku treba dodati i člana prijekog vojnog suda Vukšana Dragovića koji je na strijeljanje slao one koji su pružali otpor. Crnogorska vlast je u početku pokušala privoliti muslimane na pravoslavlje tako što im je naredila nošenje crnogorske kape sa križem i četiri ćirilična slova "S". No nisu bili zadovoljni rezultatima naredbe pa su u Gusinju formirali i kraljevski vojni sud. Za predsjednika Suda postavljen je plavski mladi hodža mula Hajro Bašić koji se pokrstio u Balšu Balšića i dobio čin majora.

Jadikovka prote Šekularca

Onda su one koji su se oduprli pokrštavanju, njih oko 850, 5. marta 1913. odveli u bukagijama na planinski prevoj Previja kod Andrijevice gdje su strijeljani. Zakopavani su u masovnim grobnicama plitko te su psi raznosili njihove ostatke. Među njima su bili i najviđeniji ljudi Plava i Gusinja Mula Cano Ivanović, Smail-aga i drugi članovi ugledne porodice Redžepagić te lokalni trgovci Šeho i Demir Laličić, Emin Feratović, Hadži-Bego Hot... Nakon toga uslijedilo je nasilno pokrštavanje koje su provodila 33 pravoslavna popa, na čijem čelu je bio prota Đorđije Šekularac. On je kasnije sam izjavio da je pokrstio 12.000 muslimana.

U spašavanju golih života preostalih muslimana koji su živjeli u ta dva mjesta podno planinskog masiva Prokletija, veliku i presudnu ulogu odigrao je gusinjski kadija Šaban Musić. Naime, kada je shvatio šta čeka muslimane, pozvao ih je da se krste i da će on biti prvi među njima. Aprila 1913. godine izdao je fetvu kojom je odobrio da budu pokršteni da bi spasili gole živote, a onda da se vrate u islam kada to bude dozvoljeno. Onima koji su imali rezerve prema fetvi ponudio je šerijatsko objašnjenje: ako zaprijeti smrtna opasnost, na riječima se može odustati od vjere, ali da ona istovremeno ostane u srcu.

Da je tako i bilo potvrdio je prota Šekularac u intervjuu za beogradsku Politiku kada je novinar konstatirao: "...da su sad Hrišćani": "Jok, more.Vratili se. Ponovo su se poturčili. Krsti đavola, ne krsti –ništa ne pomaže. Ja ne znam šta im je na duši. Nisam bio u njihovom srcu".

Njegovu konstataciju potvrđuje priča kako je Ismail Nikočević, dok je stajao u redu za pokrštavanje pred sam vakat za podne-namaz, kazao Šekularcu: "Pohitaj, pope, s tom vodicom, proći će mi podne-namaz".

Prilikom pokrštavanja zatvorene su sve džamije, a neke od njih pretvorene u štale.