Već sada se može argumentirano tvrditi da u posljednjih gotovo stotinu godina niko nije više naštetio imidžu Sjedinjenih Američkih Država u očima bošnjačkog naroda od trenutne postave američke ambasade.

Čak ni nakon Drugog svjetskog rata i krize u vezi sa statusom Trsta između FNRJ i saveznika, tadašnjih komunističkih parola “Amerika i Engleska biće zemlja proleterska”, bezbrojnih američkih postkolonijalnih “intervencija” i pučeva širom svijeta u kojima su SAD redovno bile s druge strane oficijelne politike deklonizacije i nesvrstanosti tadašnje Jugoslavije, Vijetnamskog rata itd., Sjedinjene Američke Države su u našem društvu ipak zadržale značajan i pozitivan kulturni kapital.

Američki filmovi, američka muzika, američka moda, američki sport, američki proizvodi, američka kultura i konzumerizam, na kraju i samo američko demokratsko društveno uređenje u njegovim generalnim obrisima... sve je to doživljavano, naročito u tadašnjim “omladinskim” generacijama, krajnje pozitivno i nešto čemu treba težiti. Amerika je bila sanjana budućnost. To se moglo primijetiti naročito tokom osamdesetih godina, da bi vrhunac doživjelo ratnih devedesetih kada je američka politika spram Bosne i Hercegovine u našoj javnosti predstavljana i doživljavana (što iz očaja, što iz manjka istinskih i istinski moćnih saveznika) znatno pozitivnijom nego što je zaista i bila. Do koje je granice sve to išlo jeste i česta ali i sasvim ozbiljna uzrečica, da bi za Bošnjake najbolje bilo da BiH postane "51. američka država".

U tome se možda krije i suština problema, jer je bošnjačka javnost nekako zaboravila da su SAD globalna imperija koja nemilosrdno prati svoje vlastite interese u datom historijskom trenutku. U jednom periodu historije američki i bošnjački interesi donekle su se preklapali, u drugom više nisu. Ma kako to posmatrali, nije američki već bošnjački problem to što su Bošnjaci u surovost vanjskopolitičkih odnosa i politike interesa učitavali nekakve infantilne emocije dugotrajnog prijateljstva. Što je najgore, ovu zabludu ponajviše su prihvatile ovdašnje političke elite, koje su do te mjere izjednačile vlastite interese sa “zapadnim” interesima da su postale potpuno nesposobne koherentno se oduprijeti a kamoli mobilizirati društvo da se odupre otvorenom imperijalističkom diktatu.

No, iako imperije nemaju prijatelje već klijente, čak i unutar takvog klijentističkog poretka postoji neki red i diplomatski takt, određeni obziri i pokušaji da se zadrži minimum dobre volje i raspoloženja za saradnju. Činjenica da je bošnjačka politika u poslijeratnom periodu uradila doslovno sve što su od nje SAD tražile, često i u korist vlastite štete, a da je za to, i to u samo jednom mandatu trenutnog ambasadora Michaela Murphyja, dobila istovremeno medijsku okupaciju, kidnapiranje civilnog društva, politički inžinjering te režirane političke prevrate, ali i otvoreno nipodaštavanje svih vrijednosti društva čije političke interese artikulira, pokazuje da je nešto ozbiljno truhlo u američkoj ambasadi.

Jedno je kada ambasadori provode direktive vlastite države, a sasvim drugo kada to rade bez takta, mjere i bilo kakvog diplomatskog obzira, trudeći se da što više iritiraju i revoltiraju društvo u kojem djeluju. Američka ambasada pod Murphyjem ponaša se poput nekog kaubojskog slona koji vam sa šeširom na glavi i oštrim mamuzama na nogama upadne u antikvarnicu s neprocjenjivom kulturnom baštinom pa nakon što polomi sve čega se dohvati na kraju digne nogu, pomokri se na razbijene ostatke gledajući vas u oči govoreći vam da je vaš najbolji prijatelj. I onda vas ošamari surlom.

Teško je opisati ogorčenje koje je u bošnjačkoj javnosti izazvalo saopćenje američke ambasade u kojem osuđuje podizanje spomenika i odavanje pošte rahmetli generalu Mehmedu Alagiću. To je nevjerovatno licemjerstvo od države u kojoj se nalazi nekoliko spomenika ratnom zločincu Dragoljubu Draži Mihajloviću i čiji je Kongres prije koji dan stajao oduševljeno aplaudirajući drugom ratnom zločincu Benjaminu Natanjahuu. Još gore, američka ambasada na takav se način oglašava kako bi odobrovoljila hrvatsku politiku i političare, iste one koji dočekuju i grle se s presuđenim ratnim zločincima i nerehabilitiranim tipa Daria Kordića koji još tvrde kako bi sve ponovili.

Kakva je razlika između “malignog ruskog uticaja u Bosni i Hercegovini” i takve krajnje maligne politike Sjedinjenih Američkih Država spram Bosne i Hercegovine i Bošnjaka? Naprosto je nevjerovatno da su serijom pogrešnih poteza i izjava SAD uspjele da za samo nekoliko godina unište pozitivni imidž koje su toliko dugo imale u ovdašnjem društvu te prokockaju decenije dobre volje.