Dok Bošnjaci mirno spavaju, specijalni rat protiv njih vodi se sa svih strana s ciljem da se stvore konfuzija i nesigurnost. Hapšenje Edina Vranja u Srbiji i hapšenje Behaudina Husića u njegovom domu u Špionici te pritvaranje u Bijeljini najsvježiji su primjeri koji idu u prilog ovoj tvrdnji. Pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine nigdje više nije siguran.
Pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine postali su glineni golubovi za susjedne države koje ne poštuju sporazume i ne rade po njima. Istovremeno, upravo te susjedne države postale su utočište za presuđene ratne zločince koji nakon izricanja presuda za svoje grozne zločine bježe u Srbiju i Hrvatsku i tu u miru žive zaštićeni od ruke pravde. U Srbiji je takvih bjegunaca najmanje pedeset. S druge strane, Srbija je podnijela više od 2.000 krivičnih prijava protiv pripadnika Armije RBiH koji u svakom trenutku mogu biti uhapšeni, poput Edina Vranja.
Kao navodni odgovor na zahtjev Tužilaštva Bosne i Hercegovine za procesuiranje hrvatskih generala, Republika Hrvatska podnijela je prijavu protiv generala Armije RBiH. Glavna tužiteljica Tužilaštva Bosne i Hercegovine Gordana Tadić je, radeći u interesu srpske i hrvatske komponente u Bosni i Hercegovini, poslala zahtjev za procesuiranje hrvatskih generala s liste koju je sastavila policija entiteta Republika srpska, a Hrvatska odgovara optuživanjem Bošnjaka.
Cilj srpskih i hrvatskih “pravosudnih” institucija, mada tu nema ni “p” od pravde, jeste izjednačavanje odgovornosti svih strana u ratu u Bosni i Hercegovini, neutraliziranje humanog odnosa Armije RBiH u odbrani Bosne i Hercegovine.
Armija RBiH i Bošnjaci kao narod nisu ni u ratu ni u miru imali nikakvih planova i projekata za bilo što nehumano prema bilo kojem čovjeku bez obzira na njegovu nacionalnu ili vjersku pripadnost. Zato se želi kojekakvim konstruiranim optužnicama poništiti plemeniti odnos Armije RBiH, koja je branila sve građane koji Bosnu i Hercegovinu osjećaju svojom domovinom, a izjednačavanje i relativiziranje ne može se postići pojedinačnim optužnicama nego optužnicama protiv vojnog vrha Armije RBiH i njenih časnih generala.
PRIJAVE DORH-A
Državno odvjetništvo Hrvatske potvrdilo je da je Tužilaštvu Bosne i Hercegovine proslijeđena prijava protiv oficira Armije RBiH zbog navodnih ratnih zločina počinjenih u toku rata u našoj zemlji.
DORH je proslijedio prijavu Tužilaštvu Bosne i Hercegovine protiv šesnaest oficira Armije RBiH zbog navodnih ratnih zločina počinjenih u srednjoj Bosni, sjeverozapadnoj Hercegovini i u dolini Neretve, a u prijavi su, između ostalih, navedena imena Sefera Halilovića, Sakiba Mahmuljina, Selme Cikotića, Ramiza Drekovića, Salke Gušića, rahmetli Vehbije Karića, Amira Kubure, Šerifa Patkovića i drugih.
Čak i laik može i letimičnim uvidom u ratni put navedenih oficira uvidjeti da je riječ ne o “nategnutim” optužnicama nego o stupidnim konstrukcijama. Uzmimo za primjer generala Ramiza Drekovića, kojeg optužuju da je “imao namjeru da kao komandant 4. korpusa Armije RBiH protjera Hrvate od Zenice do mora”. Ako nije preduzimao konkretne akcije, a nije, onda nema djela za koje može odgovarati. Ali DORH-u to ne smeta.
Za one koji znaju njegov ratni put, dodatno je intrigantno to što se baš general Dreković našao među onima koji su prijavljeni Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Naime, do septembra 1991. godine Ramiz Dreković bio je u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) komandant bataljona smještenog u Bjelovaru, u Hrvatskoj. JNA je tog mjeseca napustio na vlastiti zahtjev. Tada je JNA, umjesto da brani Jugoslaviju, napadala Hrvatsku. Svjedoci tvrde da je Radio Bjelovar dan kada je napustio JNA posvetio Drekoviću veličajući njegov potez. Nakon Bjelovara, došao je u Krajinu. U Bosanskoj Krupi zaposlio se u Centru službi bezbjednosti okruga Bihać. Ondje je ostao do marta 1992. godine, kada je imenovan za komandanta Opštinskog štaba odbrane Opštine Bihać. U augustu 1992. godine imenovan je za komandanta Unsko-sanske operativne grupe u okrugu Bihać, da bi nekoliko mjeseci kasnije, tačnije u oktobru 1992. godine, postao komandantom 5. korpusa Armije RBiH. Na toj dužnosti ostao je do novembra 1993. godine, kada je dužnost komandanta predao generalu Atifu Dudakoviću. U januaru 1994. godine postavljen je za komandanta 4. korpusa Armije RBiH, a dužnost je preuzeo u februaru 1994. godine, neposredno pred potpisivanje Vašingtonskog mirovnog sporazuma (mart 1994. godine), kojim su okončani sukobi Armije Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Hrvatske vojske (HV) te formirana Federacija Bosne i Hercegovine.
OPTUŽBE BEZ SMISLA I OSNOVA
Dok je general Ramiz Dreković bio njegov komandant, 5. korpus nije imao nikakvih sukoba s HVO-om, čak je do 1993. godine HVO bio u sastavu 5. korpusa, a na uniformama su bili amblemi Armije RBiH i HVO-a. Nikada nije bilo nijednog incidenta s HVO-om ili HV-om.
U Hercegovini, gdje je djelovao 4. korpus Armije RBiH, kada je preuzeo dužnost komandanta, nije ratovao s HVO-om jer je kroz nekoliko sedmica bio potpisan Vašingtonski sporazum. U vrijeme dok je bio komandant 4. korpusa nije imao nikakvih borbenih djelovanja usmjerenih prema HVO-u i Hrvatima.
Na osnovu čega je podnesena prijava Tužilaštvu Bosne i Hercegovine protiv čovjeka koji nikada nije imao borbenih djelovanja prema Hrvatima, prema Hrvatskoj i njenoj vojsci, ostaje nejasno, ako se gledaju činjenice, ali ako se gledaju političke kombinatorike, onda je jasno da tu nije važno bilo čije ime, ni Amirovo, ni Selmino, ni Ramizovo..., niti ono što jesu ili nisu činili, važno je samo jedno – general. Cilj je optužiti generale i pokušati ukaljati obraz časne Armije Republike Bosne i Hercegovine.
