Fotografije: Ahmet Bajrić i Eko-ronilačka grupa invalida Lukavac

Kada je Bilal Šarić iz Lukavca prije osamnaest godina prvi put zaronio uz nadzor profesionalaca u okviru programa za rehabilitaciju žrtava mina, nije očekivao da svakodnevicu više neće moći zamisliti bez ovog sporta i boravka u ovom za čovjeka neprirodnom ambijentu.

Ako ne roni, onda pretražuje internet-stranice na kojima se nudi ronilačka oprema, priprema i provjerava postojeću opremu za naredni odlazak pod vodu, gleda videosnimke kolega ronilaca, analizira ih, učestvuje ili organizira takmičenja, čita ili s drugima razgovara o ronjenju. U međuvremenu je osnovano Udruženje Eko-ronilačka grupa invalida Lukavac i ovo je jedini invalidski klub ronilaca u Savezu podvodnih aktivnosti Federacije Bosne i Hercegovine. Inače, Šarić je u vrijeme početka Agresije na Bosnu i Hercegovinu tek bio završio srednju školu, a ubrzo se pridružio vojnoj policiji. Ranjen je 1994. godine u Vozućoj prilikom jedne akcije oslobađanja, kada je zadobio teške povrede na objema potkoljenicama. Zbog težine ranjavanja, amputirana mu je desna potkoljenica.

Udruženje u kojem je predsjednik fascinantne je podvodne prizore, s kojima se susreću u jezeru Kop Šićki Brod kod Tuzle, željelo podijeliti sa što više osoba pa su se zbog toga, ali i iz još jednog razloga, više okrenuli ka podvodnoj fotografiji.

“Imate dobrih plivača i zaljubljenika u vodu koji imaju fobiju od ronjenja. Jednostavno, ljudi se plaše uživo pogledati šta je ispod površine. Mi kroz podvodnu fotografiju nastojimo svima koji ne rone pokazati s kakvim se ljepotama susrećemo i da je to jedna izuzetno lijepa i pitoma sredina. Kada smo osnovali Udruženje, najteže je bilo doći do opreme, koja je izuzetno skupa. Malo-pomalo, kroz projekte o ekologiji na jezeru Modrac počeli smo nabavljati opremu, da bismo kasnije, učestvujući na državnom prvenstvu u podvodnoj fotografiji, shvatili da je to jedna od disciplina kojom se mi s oštećenjima donjih ili gornjih ekstremiteta možemo poprilično aktivno baviti, i to ravnopravno sa zdravom populacijom. Ostale ronilačke discipline zahtjevne su i prilično teške. Svi smo negdje zaposleni. Ima nas dvadesetak aktivnih, a ovo nam je prilika za druženje i vid socijalne rehabilitacije. Mnogo putujemo u Bosni i Hercegovini i inostranstvu i stekli smo veliki broj prijatelja. I mi organiziramo kupove u podvodnoj fotografiji na jezeru Kop Šićki Brod, a i učestvujemo na međunarodnim takmičenjima”, navodi Šarić.

Da biste napravili odličnu podvodnu fotografiju, od ronilačke opreme, ističe naš sagovornik, dovoljna maska za ronjenje, dok je, s druge strane, u opremu za podvodno snimanje potrebno uložiti više novčanih sredstava jer je prilično skupa.

“Upravo najbolje fotografije i nastaju na malim dubinama, gdje su najbolja svjetlost i vidljivost i gdje je biljni i životinjski svijet raznovrsniji. Za dubine veće od četiri metra neophodna je ronilačka oprema, ali svakako, nije to preporučljivo raditi bez završene obuke i upoznavanja sa sigurnosnim aspektima kako bi se izbjegle potencijalne opasnosti.”

BUDE NAS STID OBALA NAŠIH RIJEKA

No, i kada osoba ispoštuje sve sigurnosne segmente i zaroni, nekada ne samo da pred sobom neće vidjeti prizor poput onih iz dokumentarnih filmova nego, osim toplote, odnosno hladnoće vode, šumova i zvukova ništa drugo neće ni osjetiti. Jezero Modrac u Lukavcu, najveća vodena akumulacija u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, opčinit će svakog posmatrača refleksijom oblaka, pticama u letu ili bajkovitim zalascima sunca, kada se na horizontu na površini vode miješaju sve postojeće nijanse narandžaste i crvene boje. Zadivljeni, posmatrači nerijetko vade fotoaparate ili mobilne telefone i pokušavaju snimiti što bolju fotografiju zalaska sunca. I dok je površina jezera Modrac stalna inspiracija, ispod je situacija prilično loša.

“Modrac je izuzetno mutan i zagađen i, kada je u pitanju ronjenje, nije interesantan, osim kada se rade akcije čišćenja ili utapanja. Modrac je zagađen svim otpadnim vodama, a i samom nebrigom svih nas koji bacamo smeće u jezero i na obalu. Za razliku od Modraca, jezero Kop Šićki Brod jedno je od najbistrijih jezera u okruženju i svi koji su dolazili na naša takmičenja iznenadili su se bistrinom i bogatstvom biljnog i životinjskog svijeta. I mi se svake godine trudimo kroz projekte ekologije čistiti ovo jezero i ubacivati riblju mlađ, kako bi ono bilo još atraktivnije. Naprimjer, u bistrijim vodama, poput našeg jezera, zatim u Bašigovcima, na jezeru Bistarac i na Snježnici, imamo male meduze, promjera oko dva centimetra. One nemaju žarne niti i samim tim su bezopasne pa su interesantne za makrofotografiju. Zbog konstantnog pokreta, prilično su zahtjevne za fotografiranje. Inače, pri bavljenju podvodnim snimanjem, trebate imati i sreće da se zabilježi zanimljiv pokret životinje.”

Šarić je imao priliku roniti u Jadranskom moru na potezu od Slovenije do Crne Gore, a posljedica ljudske ekološke neosviještenosti i neodgovornosti prema prirodi uvijek ga ponovo šokiraju.

“Prije dvije godine u južnom dijelu Hrvatske vidjeli smo ogromne količine smeća koje su vodene struje donijele iz Albanije. Bili smo zapanjeni. Kada pogledate s površine vode, ispod vidite između trideset i pedeset ronilaca i svi su na toj gomili smeća. Nevjerovatno je to koliko smo neodgovorni, a posebno prema našim jezerima i rijekama u okruženju, koje nam služe i kao deponije. Nažalost, po tome smo postali prepoznatljivi. U septembru smo bili na državnom prvenstvu Hrvatske u podvodnoj fotografiji i većina je rekla da naše vode prepoznaju po smeću i najlonima po obalama naših rijeka. Tada ostanete nijemi. Od svih ljepota koje imamo, ljudi nas poznaju po otpadu. Kakvi smo mi domaćini i ljudi, kako dovesti nekog ovdje? Imamo fantastičan Modrac, na kojem se mogu održavati razna takmičenja iz svih vodenih sportova, ali pogledajte samo tu obalu. Bude vas stid. Mi sve naše goste smjestimo u ‘Palmi’ na jezeru Modrac i na prvi pogled svi nas pitaju: ‘A što ovdje nije takmičenje?’ Kada dođemo do obale i oni vide kako to sve izgleda, bude im jasno šta je u pitanju.”

PAZITE KAKO ULAZITE U VODU

Ovaj sport, odnosno poziv ima i svoju nezahvalnu, ali itekako humanu stranu.

“Grad Lukavac proglasio je naše Udruženje kao službu za spašavanje na vodi i pod vodom i pri našem Udruženju uvijek imamo ekipu spremnu da se odazove kada dođe do elementarnih nepogoda. Uzimali smo učešće kada su u pitanju poplave i redovno smo pomagali našim sugrađanima. Isto tako, odazivamo se i na akcije kada dođe do utapanja. Pomažemo koliko možemo.”

Govoreći o karakteristikama rijeka, konkretno rijeke Bosne, u kojoj je radio u okviru potrage za utopljenicima, ovaj ronilac navodi da je ona izuzetno brza i opasna, a samim tim i teška za pretraživanje.

“Zbog brzine i mutnoće vode, teško je u Bosni tražiti utopljenike i najčešće se desi da ih ronioci i ne pronađu, nego tijelo nakon određenog perioda voda izbaci negdje na obalu ili površinu. Nažalost, na mjesto gdje je posljednji put viđena osoba koju tražimo uvijek dođu članovi porodice i prijatelji, a oni, kada vas vide da ulazite u vodu, imaju velika očekivanja. Međutim, to je mnogo teško. Gdje god su mutnije vode, radi se po principu pipanja. Što opipate, to ćete i naći. Dešava se da ćete preći preko samog tijela, ali ne možete ga vidjeti. S druge strane, u jezerima i kojima postoji određena vidljivost i gdje nema mnogo struja, lakše je pronalaskom tijela okončati potragu”, priča sagovornik Stava.

Do utapanja, nastavlja on, najčešće dolazi iz nekoliko razloga, a jedan od njih jeste da u vodu ulaze neplivači.

“Zadnjeg puta imali smo utopljenike dvojicu neplivača na jezeru Bašigovci, na dijelu na kojem je obala izuzetno strma. Ovo je ujedno i apel svima koji borave na jezerima ili rijekama da, ako su neplivači, ne ulaze u vodu. Osim toga, i ako su odlični plivači, ako su u alkoholiziranom stanju, trebali bi se držati što dalje od vode, a ako smo zagrijani, pa se želimo rashladiti skokom u vodu, trebamo znati da bi to moglo biti fatalno. Naime, prilikom nagle promjene temperature, kada dođe do stiskanja krvnih žila, a zatim i do naglog priliva krvi na unutrašnje organe i pritiska na srce, javlja se srčani udar. Ono što neki kažu: ‘Vruće je, hajde da skočimo da se rashladimo’, to se nikada ne bi trebalo tako raditi, nego bi ulazak i izlazak iz vode trebali biti postepeni. Osim navedenih primjera utapanja, imamo i slučajeve samoubistava izvršenih utapanjem.”

Na kraju razgovora, pitali smo našeg sagovornika jesu li dobivali komercijalne zahtjeve za ronjenjem.

“Da, uradili smo to za jednu grupu internacionalnih studenata koji su u okviru ‘Erasmus’ projekta boravili u Bosni i Hercegovini. Radili smo “Discovery zaron’ i bilo im je to jedno lijepo druženje i potpuno novo iskustvo”, navodi Šarić, dodajući da se ronjenjem, zahvaljujući razvoju opreme i tehnika ronjenja mogu baviti svi bez obzira na spol, dob ili zdravstveno stanje pa je pozvao sve zainteresirane da se pridruže Eko-ronilačkoj grupi invalida.