Komisija za izbor i imenovanja, čiji predsjednik Mladen Bošković je još početkom februara sazvao sjednicu Komisije po zahtjevu Kluba zastupnika HDZ BiH-HNS, Kluba zastupnika HDZ 1990-HNP, odnosno zastupnika pojedinaca Marija Karamatića i Slavena Raguža, prethodno je odlučivala o smjeni kadra Naše stranke Dragana Miokovića sa pozicije predsjedavajućeg Zastupničkog doma Parlamenta FBiH. 

Zahtjev je uslijedio nakon što je Mioković tokom gostovanja u jednoj televizijskoj emisiji govorio o blajburškim žrtvama. Iako se izvinio, koalicioni partner HDZ odmah je najavio odmazdu uz pomoć svojih partnera iz udruženja HNS. Zahtjev za razrješenje Miokovića nije dobio potrebnu većinu u februaru jer su samo četiri od jedanaest članova komisije glasala "za".

To znači da će Zastupnički dom ipak razmatrati tu odluku ukoliko se ona uvrsti na dnevni red, bez obzira što je izvještaj Komisije za izbor i imenovanja negativan. Za smjenu Miokovića potrebni su glasovi 50 federalnih zastupnika.

Naša stranka je onda paničnim medijskim nastupima u nekoliko navrata htjela prebaciti lopticu odgovornosti strankama koje unutar Parlamenta FBiH djeluju opoziciono, ponajviše SDA i DF-u.

Pola čovjek, pola gaf

Dragan Mioković, revnosni čuvar vlastite fotelje

Prvo je Mioković optuživao SDA da "kada HDZ dobije crne figure, SDA je tu da im ih učini bijelim" iako je njegov partijski kolega Mirsad Čamdžić na sve načine pokušavao kupiti dovoljno suosjećanja, praktično moleći opoziciju da se Mioković ne smijeni kako se ne bi "otvorila vrata potpunoj koncentraciji moći u rukama HDZ-a".

Ali Čamžić zaboravlja suštinu. Nisu SDA i DF dali HDZ-u poluge moći, već je, samo kao jedan primjer, Naša stranka sa svojim koalicionim partnerima isporučila poziciju sudije Ustavnog suda BiH HDZ-ovom kadru, a na putu su da im isporuče još jednu. Svaki prijedlog opozicije za vraćanje u ustavne i poslovničke okvire iznova je naišao na flagrantno odbijanje, a sada se ista ta opozicija moli za saradnju.

Budući da je Naša stranka u kontranapadu zatražila i smjenu dopredsjedavajućeg Zastupničkog doma FBiH, HDZ-ovog Mladena Boškovića, Čamdžić to pravda sa pokušajem da se spriječi "scenarij u kojem bi Zastupnički dom postao još jedna institucija pod potpunom kontrolom HDZ-a".

Stranke HDZ BiH, HDZ 1990, HRS i druge opozicione stranke imaju dovoljan broj ruku kako bi Mioković bio smijenjen.

Možda ne bi bilo loše da je Naša stranka, ta moralno posrnula partija ambicioznih populista, malo bolje promišljala političke prilike prije nego što su morali čak i, o tako mrsku opoziciju, zvati u pomoć.

U cijeloj ovoj političkoj epizodi ogoljena je stvarna priroda odnosa unutar vladajuće koalicije u Federaciji BiH. Onog trenutka kada je procijenio da mu to odgovara, HDZ je pokazao da prema partnerima iz Trojke nema nikakvu političku obavezu lojalnosti te da zapravo svaka kriza postaje prilika za disciplinovanje slabijeg partnera.

Koalicioni komfor

Granice hrabrosti i prazne prijetnje: Moralna galama Naše stranke

Naša stranka se tako našla u paradoksalnoj situaciji da pokušava spasiti vlastite kadrove od političkog partnera kojem je upravo ona pomogla da konsoliduje ključne poluge moći u institucijama. Ono što se danas predstavlja kao opasnost zapravo je realnost koju je Trojka godinama sama gradila nizom ustupaka.

Zbog toga su panični pozivi opoziciji samo pokušaj spašavanja vlastite reputacije, a ne stvarna borba za institucionalnu ravnotežu. No, teško je uvjerljivo govoriti o zaštiti institucija kada su upravo one ranije služile kao moneta za potkusurivanje u koalicionim pregovorima.

U konačnici, cijela situacija pokazuje da politički projekat Trojke sve više podsjeća na improvizaciju bez dugoročne strategije. Pri donošenju odluka, opozicija im ne treba, ali sada kada se suočavaju sa posljedicama vlastitih dogovora odjednom su pristalice šire parlamentarne saradnje.