Jedan od najvećih sportista u historiji Bosne i Hercegovine, Miroslav Brozović, poznatiji pod nadimkom Meho, rođen je 26. avgusta 1917. u Mostaru. Tamo je i počeo svoju sportsku karijeru, igrao je tenis, fudbal i bavio se atletikom. Iz mostarskog Zrinskog je sa 18 godina prešao u zagrebački Građanski, s kojim je osvojio tri titule prvaka (1937. 1940. i 1943) a jednom je prilikom ispričao kako je u Zagrebu zaradio nadimak Meho.
„Bila je to 1935. godina, a trener Ringer predstavio me igračima govoreći: 'Eto, dobili smo mladića iz Mostara, Miru Brozovića.' Jedan od njih će na to: 'Nije ti on Miro, on je Meho!' I otada me svi znaju kao Mehu!"
Nezavisna Država Hrvatska imala je svoje reprezentacije. Najpoznatija je bila ona fudbalska, koja je od 1941. do 1945. godine odigrala 15 mečeva. NDH je bila članica FIFA-e, a utakmice je igrala u Zagrebu, Bernu, Budimpešti, Stuttgartu, Genovi, Bratislavi i Bukureštu. Jedan od dvojice igrača koji su odigrali svih 15 mečeva za reprezentaciju NDH bio je Miroslav Meho Brozović, koji je u jednom meču bio i kapiten.
Prije toga postojala je kratko i reprezentacija Banovine Hrvatske, za koju je prvi gol, u utakmici protiv Švicarske u Zagrebu, dao jedan bosanskohercegovački fudbaler – Florijan Matekalo, rodom iz Jajca. Nakon proglašenja NDH, dva mjeseca kasnije, Hrvatski nogometni savez primljen je u FIFA-u 16. juna 1941. godine. Zahtjev za učlanjenje podnijeli su dr. Rudolf Hitrec i Bogdan Cuvaj.
Ta je reprezentacija igrala samo prijateljske utakmice. Prvu utakmicu reprezentacija NDH odigrala je protiv Njemačke u Beču 15. jula 1941. godine, a Njemačka je pobijedila 5-1. Posljednju utakmicu reprezentacija NDH odigrala je u aprilu 1944. u Zagrebu protiv Slovačke i pobijedila 7-3. Kako tvrde hrvatski historičari, u maju 1945. godine rasformiran je “Građanski”, čuveni zagrebački klub koji je davao većinu igrača za reprezentaciju NDH. Najbolji igrači, među njima i reprezentativci NDH, poslani su da igraju za novoformirani klub, beogradski “Partizan”.
Nova vlast nije puno marila šta ste radili tokom ratnih godina, izuzev, naravno, ako ste bili ratni zločinac ili politički protivnik rigidnih Titovih komunista. One najbolje je Jugoslavenska armija vodila u Beograd, gdje je u oktobru 1945. godine osnovala svoj klub i nazvala ga “Partizan”. Neki su do kraja života ostali u Beogradu, neki su nakon “Partizana” odlazili u druge gradove, a bilo je mnogo i onih koji su odbijali otići u Srbiju ili druga novoformirana sportska društva. I zbog toga im nije falila ni dlaka s glave, iako moderna mitologija, hranjena na internetskim forumima i romansiranim navijačkim pričama, tvrdi suprotno.
Vojska je imala novac, hranu, garderobu, stanove i jednostavno je tako gradila svoje sportsko društvo, mameći najbolje sportiste iz svih područja novoformirane države. I izgradila sportsko društvo koje je i do danas ostalo najtrofejnije na području bivše Jugoslavije.
Kako je to izgledalo, ispričao je u jednom intervjuu Miroslav Brozović, igrač “Građanskog” i NDH reprezentacije. “Nas sedam-osam komunisti su mobilizirali: Šoštarić, Čajkovski, Bobek, Matekalo i ja smo igrali za tim Jugoslavenske armije. Odmah po okončanju rata, u Beogradu je organizirano prvenstvo tadašnjih republika; armijski tim je igrao van konkurencije, ali je dospio do finala, gdje je poražen od reprezentacije Srbije s 1-0. Onda su od mene zatražili da ostanem u Beogradu. Ko je smio reći – neću. Mislio sam ostati godinu pa se vratiti u Zagreb, ali sam ostao tri godine.”
Brozović nakon Beograda dolazi u Sarajevo, u istoimeni klub, gdje svojim radom postavlja temelje za prvu titulu prvaka Jugoslavije osvojenu 1967. godine. Brozović je u Sarajevo stigao u ljeto 1948. godine, a već u prvoj sezoni po dolasku, sa Sarajevom je u ulozi igrača-trenera osvojio Drugu ligu i tako postao prvi fudbaler u Jugoslaviji koji je osvajao titule u obje savezne lige bivše države.
Ostaće zapamćeno da je vjerovatno jedini fudbaler na svijetu koji je igrao za čak četiri različite reprezentacije. Bio je kapiten reprezentacija NDH, FNR Jugoslavije i Bosne i Hercegovine, a igrao je i za reprezentaciju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Bio je kapiten reprezentacije na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. kada su fudbaleri osvojili srebrenu medalju. U karijeri je odigrao više od 1000 utakmica.
Umro je u Sarajevu, na današnji dan, petog oktobra 2006. godine.
