Dvadeset devetog januara, na Kurban-bajram 1939. godine Hadžimujagići iz Doboja dođoše u posjetu Begovićima, svojim rođacima i prijateljima, u Malu Bukovicu. Praznik bješe samo povod dolasku. Pravi razlog je zdravstvena potreba načelnika Latif-age da makar promjenom mjesta i kućnog ugođaja malo odmori glavu od težine svakodnevnih briga i obaveza. Pored redovnih uredskih poslova, u ekonomskoj i pravnoj nemoći grada da mještanima olakša tegobe, morao je saslušavati ljude koji su se na nekoga žalili ili su za nešto molili. Traženo je da zaposli nečijeg muža, sina, brata, zeta... da zbrine bolesnog; nekome je nužna potpora iz općinske kase; neko je došao po zaštitu od sudskog izvršitelja koji ga izgoni iz stana zbog neplaćenih dugova; otpušteni radnici bi da ih vrati na posao jer nije pavo da njih proglašavaju viškom kad su siromašniji od onih koji su ostali; puno građana želi da se zabrani seljacima dolazak u grad jer u selu imaju makar malo zemlje, a oni ovdje ni zemlje ni posla...

               Nu, načelniku se ni u bijegu ne ohladi glava. Vidje da ni u mirnom selu, kakvo je ovo, nema mira. Bî zasut sa sijaset ozbiljnih i složenih pitanja. Ozbiljnost i dubina razgovora dođe od uglednih komšija, Smailbegovića, iz čije kuće dođoše čak trojica (uz Nuriju i Edhema još i Asim, građanin Sarajeva) da posjede i čuju se sa visokim gostom. Nisu godinama dohodili, a sad ih evo – već to je signal da kola jure nizbrdo i da je zrak zatrovan! Sva tri brata dođoše spremni, kao da pitanja nose u džepu. «Rat se bliži granicama naše zemlje», rekoše. «Druga dva naroda, na račun Muslimana, spremaju međusobnu podjelu pokrajine (o njenoj autonomiji, koju traže Muslimani, ni da čuju!); privreda umire, svijetu prijeti opća glad... Mnogo je jedno, a kamoli doživjeti sve troje».

               Ono što pritom reče domaćin, imam Džafer ef. – da je sve u Božijoj ruci – nikog nije zadovoljilo jer odgovoriše kako Bog u svakom ljudskom djelovanju stoji iza čovjeka i pomaže kad čovjek već radi. Stoga nije pametna misao ostavljati da samo Bog određuje našu subinu.

               - Šta onda činiti? - pitao je imam.

               - Oduprijeti se zlu - rekao je Derviš, njegov sin, ne čekajući mišljenje starijih. - Sami ne možemo - a i ne treba! - već u zajednici s naprednim snagama cijele zemlje, bez obzira na porijeklo čovjeka, njegovu vjeru, naciju...

               - Tako govore komunisti - nezadovoljno će Latif-aga.

               - Šta je loše u tome, daidža? - dočeka momak.

               - Komunisti su bezvjerci a ni do narodnosti im nije puno stalo - odgovori načelnik. - Oni bi privatnu imovinu pretvorili u društvenu; narod bi ubjeđivali da živi bez vjere u Boga, da nas pomiješaju, svedu na jedno, pa čak i to da nas sluče u nekakve KOLHOZ-e i SOVHOZ-e, kao u Rusiji, gdje se hrane iz istog kazana.

               Momak se ne dade:

               - Oni su, uz nas Muslimane, jedini u Kraljevini koji se oštro protive bilo kakvoj podjeli Bosne i Hercegovine a većeg zla od podjele za nas nema. Da ni u čemu nisu dobri, samo ovo je dovoljno da se ne misli loše o njima.

               - Prestani, Derviše - imam će strogo. - Dosta!

               - Ne mora čovjek biti komunist da bi slijedio ideju te partije – ne odustade momak pa nastavi: - Komunista nema mnogo, ali pristalica njihove ideje ima. Da nije tako, njihova partija ne bi brzo jačala. I kudikamo je jača od bilo koje stranke, pa i od Spahine.

               - Kazao sam: dosta! - zagalamio je otac na nj. - Neću da te slušam. Izlazi!

               Momak, odlazeći, dodade pomalo uvrijeđeno:

               - Vi očito volite birati sebi istinu.

               - Hm - smrknuo se Latif-aga - ovakvih je posvuda. Pun ih je grad. Mladež nam je već zavedena i posve iskvarena.

               U razgovor se ponovo umiješaše Smailbegovići. Nur-efendija reče:

               - Ko zna... možda dolazi baš njihovo vrijeme. Oni ga osjećaju i zato se dižu.

               - Seljaci i radnici jesu masovna snaga, prema tome najjača - dodade Edhem ef. - a upravo je njima dogorjelo do nokata. Krenu li na nešto, mogu dosta napraviti.

               - Na njih komunisti i računaju - javio se Asim ef. - Dođe li do rata, doći će i do revolucije, možda baš onakve kakvu je Lenjin proveo u Rusiji. Ideja komunizma je postala internacionalna, širi se i dalje kao epidemija.

               - Bože nas sačuvaj - izgovori Latif-aga.

               Na kraju, pošto niko ne reče ništa mudro ni utješno, raziđoše se sa istim nemirom i strahom sa kakvim su se bili okupili.

               Naporedo s muškim, u haremluku kuće tekao je ženski razgovor. Tamo su uz bajramsku baklavu sjedile i kahvenisale hanume: Paša, domaćica kuće, Džehva Kadić, njena kći, i Alija, žena načelnikova. Alija hanuma nije samo Džehvina daidžinca nego i bika. Ova žena je, po svojoj ustaljenoj navici, i ovaj put obradovala svoju mjezimicu bogatim bajramskim poklonom – katom haljina. Uz to, Džehva bješe rodila treće dijete, kćer Samiju, pa je darežljiva žena darovala i dijete. Pritom je upitala:

               - Ko je bika tvojoj djeci, Džehvo?

               - Jetrva mi, Šerifa Halilova. Ona nejma svog evlada pa je išćilila biti bika mojoj djeci. «Da makar na taj način osjetim miruh dječijeg tijela i čujem njegov plač», kaže.

               - A kako živiš?

               - Šućur. Pa ipak, kad bi se godine mogle vratiti, a bila ove pameti, živjela bih drukčije.

               - To svi đahkad kažemo - osmjehnula se Alije-hanuma - ali povratka nejma. - Paziš li svog Hasana?

               - Jah, koliko morem. A što ne pitaš pazi li on mene? Đahkad me vara.

               - Ah, pusti...To je samo ružna muška nužda... traje pa i prestaje. Ne cijeni se insan po jednoj osobini. Nečija vrijednost se more izmjeriti samo na kraju života.

               - Ja joj često govorim da bude saburli - rekla je Paša, mati mlade žene. - Na njoj stoji kuća, a ne na Hasanu. Hvala Bogu, pa je kuća puna!

               Sad se gošća obratila zaovi:

               - Kako su ti ostala djeca, Pašo?

               - Svakako. Mustafa je sa ženom još u tuđoj kući, živi u memli; prvo mu dijete, žensko, umrlo od čestih nazeba a drugo, muško, živo je i, hvala Bogu, dobro raste. Dvije su mu godine. Dervišu je željeznica obećala stan u svojim barakama pa, ako ga dobije, oženit će se Nejrom, sirotom šćeri čuvara pruge. Sena mi ašikuje s Muhamedom Kikićem, s momkom bez imena i zanata... Da me slušaju, bilo bi drukčije, ali... bit će kako sudbina htjedne; Jusuf i Zarifa su kod Umihane u Tarevcima. Umihana mi piše da su dobro, ali da se Jusuf, kao i njen Halil, sjaranio s Mujbegovićima, s onih osmero braće koja nisu u milosti zakona, pa me to plaho brine. Ostala djeca su ovdje, ne žale se, ali se vidi da nisu sretna.

                              *

               Dvadeset osmog juna na sarajevskoj željezničkoj stanici sretoše se Mehmed ef. Spaho i Ademaga Mešić, dugogodišnji stranački protivnici, ali srodni po velikoj širini ljudskog razumijevanja. Ministar je službenim motornim vozom putovao u Beograd a veleposjednik je čekao brzi voz kojim će se vratiti kući. Putevi posla ih stalno vode na različite strane te se rijetko viđaju, stoga se raduju svojim susretima, makar slučajnim i kratkim kao što je ovaj. Ministar je pozvao starog znanca da mu se pridruži u putu do Doboja, gdje Ademaga presijeda, što je ovaj rado prihvatio.

               Razgovor, spontan i živ, potekao je čim su se smjestili u salonski vagon i voz pojurio prema daljinama sjevera. Ademaga druga pamti kao predusretljiva, srdačna i duhovita čovjeka, vazda dobrog raspoloženja i pozitivnih misli, ali ga ovako sretnog nikada nije vidio. U ovom sivom vremenu, kad je sav svijet više nego sumoran i zabrinut, ovaj čovjek ostavlja dojam da ne zna ni šta je nevolja ni šta je briga, pa mu to i reče.

               - Dobro vidiš, Ademaga. Zbilja sam danas neobično veseo i sretan, ali ne znam zbog čega. Nekidan sam se vratio iz Njemačke, gdje sam bio u višednevnoj zvaničnoj posjeti obilazeći tamošnje saobraćajne centre. Usput je, razumije se, bilo govora i o našim jugoslavenskim neprilikama, pogotovo ovoj oko priprema nagodbe dvaju pokreta, srpskog i hrvatskog, da podijele Bosnu i Hercegovinu na štetu nas Muslimana. Kazao sam da sam se strogo usprotivio banovinama i podjeli pokrajine te da sam princu Pavlu uputio zvaničan protest još proljetos, 20. aprila, ali sa državnog vrha nije bilo odgovora. Kako sam bio gost vlade Rajha (Reicha), očekivao sam razumijevanje njemačkih kolega, makar moralnu podršku, no toga ne bî. Pustili su da govorim, ali su me gledali nijemo, očima s voštanih lica, kao da moje riječi ne čuju. Stekao sam dojam da nagodba naših dušmana odavde počinje. Vratio sam se pun zlih slutnji. Nikada, ti to znaš, nisam bio pesimista, a tada sam do dna potonuo u pesimizam. Iz Beograda dođoh kući da se nekoliko dana odmaram u miru svoje porodice. Fizički umor je prolazio, ali psihički nije. Nije – do danas! Jutros se probudih potpuno svjež, čio, čak s nekim mladalačkim poletom. Mozak mi sasvim rasterećen a srce i duša puni nepoznate životne radosti. Ponio me neki nemušti glas da se prilike u zemlji mijenjaju, da je moj protest prihvaćen, podjele Bosne i Hercegovine neće biti. Na stolu u mom beogradskom kabinetu stoji odgovor Dvora, onakav kakvog želim. Pjevalo mi se! Sve mi pred očima veselo, lijepo, drago... Potpuno sam smetnuo s uma da me je nešto tištilo. «Brine me tvoja tolika bezrazložna radost», rekla mi je žena, a ja njoj: «Ma hajd´, Habibe-hanuma, nemoj mi mutiti raspoloženje. Tako sam sretan što sam ovakav kakav sam!» Na njen nagovor ipak sam okrenuo telefon brata Fehima te mu kazah od čega mi raspoloženje, a on će kratko: «Bože, na hair! Čuvaj se, Mehmede». Ne znam od čega da se čuvam i zašto da se čuvam. Od podvale? To je smiješno. Smijem se i zbog toga.

               - Misle, očito, na podvale kakvim su vični velikosrpski krugovi pa i sama vlada - reče Ademaga. - I ne samo na podvale, nego na još gore – ubojstva.

               - Ih, i ti ode daleko, stari moj!

               - Ne bih rekao, Mehmed-efendija. Sjeti se kako pretprošle godine ukloniše Varnavu, patrijarha svoje Srpske pravoslavne crkve kad se usprotivio sklapanju konkordata sa Vatikanom. Srpski nacionalisti su zaista na sve spremni.

               - Neka bude, ali na podjeli rade i hrvatski nacionalisti. Ne vidim po čemu je Dragiša Cvetković gori od Vladimira Mačeka. To kažem makar što znam da ti je Vlatko osobni prijatelj.

               - Razlika je u tome što se hrvatski predstavnici u pregovorima rukovode politikom a ne kriminalom. Što se tiče Mačeka... On, kao i najveći dio vodstva Hrvatske seljačke stranke, jeste za to da Bosna i Hercegovina ostane cjelovita i da čak dobije autonomiju, kao i Hrvatska, ali svoj dio naše pokrajine traži samo ako Srbi ne prihvataju njenu autonomiju. Uostalom, doktore, oba njih imaju tvoje ovlaštenje i ovlaštenje gospodina Korošeca, kao vóđa grúpa koje čine Jugoslavensku radikalnu zajednicu, da rade na sporazumu.

               - Da, ali kako?! Čim je princ Pavle Karađorđević dao nalog Cvetkoviću da povede razgovore s Mačekom o stvaranju zajedničke vlade i osnivanju banovine Hrvatske, upozorio sam Cvetkovića neka ne trguju na račun Bosne i Hercegovine. To sam i kasnije govorio, više puta, a to ću im reći i sad, čim stignem tamo. Vidi kako voz juri!

               - Cvetković iza sebe ima širok nacionalni front posebno u nacionalno mješovitim krajevima i onima koji se graniče s oblastima naseljenim Hvatima, muslimanima i katolicima. Taj front, to znaš, djeluje preko Srpskog kulturnog kluba i njegovih odbora i pododbora s ciljem propagande velikosrpskog programa. Posvuda odzvanja njihova parola «Srbi na okup». S druge strane ustaše razbijaju Jugoslaviju jer traže izdvajanje Hrvatske. Na tome lome koplja. U toj konfrontaciji srpski nacionalni program predviđa pripajanje Bosne i Hercegovine svojoj teritoriji. Srbi iz tog kruga napadaju autonomaško Sarajevo, s tobom na čelu, kao nosioca «bošnjakluka».

               - Razriješit ćemo taj čvor. Moramo. Davanje autonomije Bosni i Hercegovini u njenim historijskim granicama je rješenje koje odgovara najvećem dijelu ovdašnjeg stanovništva, sve trima njenim narodima. Bez toga, problem Bosne će ostati stalno otvoren, vječan povod političkim krizama, svađama i mržnji te trajan izvor smetnji utemeljenju čvrstog i trajnog mira.

               - Nasuprot tvom optimizmu, doktore, ja sam skeptik. I bez previranja o kome govorimo, naš muslimanski narod je u stalnoj nemilosti. Koliko, na primjer, imamo mjesta u vrhovima vlasti, u glavnim državnim nadleštvima ili u administraciji? Možda ne više od deset posto.

               - Ih, ti nas dobro unaprijedi! Ima nas tridesetak, a to je oko jedan posto, u cijeloj Kraljevini. No, hajde da se više ne zamaramo time - dodao je ministar jednako veselo. - Hajde da nađemo veseliju temu? Pričaj mi nešto o svom poslu, kako ide, zapinje li?

               - Ako hoćeš što veselo, nemoj me to pitati. Al´ hajd´... Dijelim sudbinu ostalih muslimanskih privrednika, bolje reći tonem zajedno s njima, počev od samog stvaranja Kraljevine. Mi koji smo usljed vođenja hrvatske politike izgubili, neki polovicu neki dvije trećine a neki i četiri petine svoga imetka, najviše smo progonjeni i pogođeni režimima. Nisu nam davali razvijati trgovinu. Ako je netko imao mlin, pilanu ili neku drugu malu industriju, posve je propao. Naše su muslimanske zavode dokraja utukli. Imao sam parnu pilanu u Gornjem Vakufu u koju sam mnogo uložio – uništena mi je; imao sam muslimansku dioničarsku štampariju sa devedeset posto dionica, čiji je kapital iznosio dvjesto pedeset hiljada kruna zlatnih, ali je poslije pala na najniži stepen, da joj danas dionice ne vrijede ništa, ni dinara. Imao sam tvornicu papirnatih vrećica u istoj štampariji, i ta je tvornica uništena; imao sam manju tvornicu trikotaže «Džemper» - i ona je uništena; imao sam etivažu za etiviranje šljiva u društvu sa Muslimanskom centralnom bankom, čije sam dionice morao prodati jer bih mnogo izgubio da ih nisam prodao; imao sam velike radnje sa zemaljskim proizvodima, izvozio sam; bilo je godina kad sam stranom tržištu isporučivao po sto vagona suhih šljiva, sada to mjesto mene rade drugi; imao sam velike manufakture i radnje s kolonijalnom robom u Tešnju, Tesliću, Doboju, Maglaju, Blatnici i drugdje i sve sam ih morao zatvoriti i napustiti, jer su me toliko oporezovali da nisam u stanju porez snositi. Imao sam bankovnu radnju Mešić i Mujčić u Doboju, i tu sam stradao usljed raznih smetnji i šikaniranja. Imam veliku šumu u Gornjoj Šnjegotini površine preko petsto dunuma, za koju se parničim od prevrata, dakle preko dvadeset godina, koju mi srpski seljaci hoće da otmu. Baš prije tri mjeseca kotarski ured odbija seljake sa pravom servituta uputio ih na put redovite pravde, ali su seljaci dali žalbu na bansku upravu u Banja Luci, što će opet trajati godinama dok dođe rješenje. U istoj šumi seljaci mi ne daju ništa usjeći pa izgleda kao da to i nije moja šuma. Džaba držim lugara da čuva tu šumu. Seljake tužim sudu, ali me sud odbija... Da prestanem? Jesam li ti dosadio u nabrajanju?

               - Jesi. Radije bih slušao štogod lijepo, dobro. Ti još imaš snage da pokreneš stvari nabolje.

               - Hm - sumorno se osmjehnuo Ademaga - kakve stvari, kojom snagom? Ta ja sam zakoračio u osmu deceniju života. Sin Osman mi je neizlječivi duševni bolesnik, nemam nikog zdravog, jakog...

               - Imaš unuka. Kako je on? Ako dobro pamtim, on nosi očevo ime?

               - Da, Hamzalija. Dobro je. Još je veoma mlad, tek mladić. Dao sam ga u Sarajevo, gdje pohađa gimnaziju. Dobro uči – na rahmetli oca!

               - Drago mi je. Njegov otac nam svima mnogo nedostaje. Još nismo dobili takvog borca za samosvojnost i prosperitet našeg naroda. Rahmetli Hamzalija bješe tako svestran, istrajan, s jakom političkom intuicijom...

               Vrijeme je neosjetno teklo.

               Kad se voz približio Doboju, Ademaga je ustao jer mu se tu završavao put. Mehmed ef. je također ustao želeći da saputnika isprati do vrata.

               - Poselami mi sve Tešnjake, Ademaga - govorio je toplo, punim dahom. - Volim Tešanj jer se u njemu osjećam kao i u svom Sarajevu... Vole i Tešnjaci mene. Preklani me izabraše za svog počasnog građanina. Dobro - nastavi u šali - ti tada nisi digao ruku za mene, ali se nisi ni protivio. Ostao si moj vjerni stari drug, svejedno što sam u društvu onih koje ne voliš. Umiješ zagalamiti i oštro kritikovati, ali ne i mrziti. Zato te volim.

               - Hvala, Mehmed ef. Sretan ti put.

               - Čekaj, htio bih i da te zagrlim.

               Ademaga se iznenadi kad mu on stade sučelice i krenu s pozdravom obraz uz obraz, onako kako se izražava poštovanje i ljubav među najboljim prijateljima. U ovom času Mehmed ef. Spaho je nadmašio sva njegova očekivanja.

                                                            *

               Rano sutradan, sjedeći za svojom jutarnjom kahvom na sećiji pored otvorenog prozora, kroz koji je strujao svježi dah ljeta, Ademaga Mešić se mislima vezao za jučerašnji dan, za ministra Spahu, s kojim je proveo rijetko ugodne sate. «Kako malo treba», razmišljao je zadovoljno, «da ljudi zanemare ono što ih razdvaja a prihvate ono što ih spaja. Potrebna je samo volja za to. I razumijevanje, bezbeli. Dijele nas ideološke razlike i tvrdoglava sebičnost s kapricom da ne mijenjamo svoja ubjeđenja, a od toga niko koristi nema. Ja ne volim njegovo udvaranje onima preko Drine, ali mu volim čojstvo, njegov merhamet; ne voli ni on moje ideje, ali cijeni moj rad i moje poštenje. Dovoljno da se volimo i ostanemo dobri muslimani».

               U jednom trenutku tišinu sokaka naruši vika iz koje se izdvoji jasan dramatičan glas: «Umro Spaho!» Više iznenađen nego uzbuđen, Ademaga ustade te uključi radio. Ču samo završetak vijesti: «... Nenadana smrt od srčane kapi otrgla je iz naših redova dr. Mehmeda Spahu, trećeg predsjednika Jugoslavenske radikalne zajednice i predsjednika Jugoslavenske muslimanske organizacije te ministra saobraćaja u vladi, što je prenerazilo svu našu javnost».

               Ademaga je nakratko ostao nepomičan, nemoćan da vlada mislima. Tek pošto se oslobodio tog šoka, vratila mu se sposobnost rasuđivanja, pri čemu je osjetio bolno uzbuđenje. Misli potekoše kao bujica: «Smrt... srčana kap... koješta... čovjek jak, zdrav kao drijen. Sudbina? Taman posla! Nju je neko skrojio. Smrt je naručena. Spaho je bio glavna smetnja sporazumu dželata. Ostavljaju Bosnu bez vođe, bez glave... S obezglavljenim narodom se može kako se hoće. Da li baš?... He! Neće to ići! Puna je Bosna Spahi! Zalud su joj spremili cijepanje, njenu smrt. Bože, koliko će još ova jadna zemlja imati ubistava, smrti, gubitaka, belaja?»...

               Dan je proveo u sumornom raspoloženju i razmišljanju, ne izlazeći među svijet, ne nalazeći nimalo volje ni razloga da ma šta radi. Sjetio se jedino da rahmetliji na namazu prouči dovu i zamoli Boga nek mu dadne rahmet duši i mjesto u dženetu.

               Novine o smrti objaviše vrlo šture vijesti, bez komentara, čak i njegova «Muslimanska svijest». «Šta je ovo? Ne smiju da progovore?», pitao se. «Zar je merhum i među muslimanskim političarima umro prije smrti? Progovoriše o njemu tek toliko da zadovolje red, ne unoseći srce. Živote ljudski, koliko zapravo vrijediš?!»

               Ono što nisu učinile novine, jesu ljudi, obični siromašni građani i seljaci, masa njih, koji su izašli da mu odaju počast. Oni merhuma nose u duši onoliko koliko su imali povjerenja u nj i nade da će se izboriti za autonomiju pokrajine kao što se bio izborio za autonomiju vjere. Ti ljudi jesu žalili, duboko i iskreno, jer, dok je živio «naš Spaho», živjela je i nada da neće pasti u nemilost svojih neprijatelja.

               Ademaga je otputovao u Sarajevo na dženazu, koliko sa željom da se oprosti od rahmetlije toliko s nakanom da razgovara s nekim ko je bio svjedok smrti. Svu onu veličanstvenu počast koja je počinjala vojnom i državnom ceremonijom u glavnom gradu a završavala na ulicama Sarajeva, doživljavao je kao neviđenu drskost, bestidno maskiranje trijumfa, jer dželat pristaje uz žrtvu s lažnim osjećajem da je i sâm gubitnik. «Koliko tek cinizma», razmišljao je, «ima u ponudi što ju je vlada uputila merhumovoj porodici pitajući želi li porodica da se izvrši obdukcija leša? Habiba hanuma je pametno učinila što je ponudu odbila, jer je jasno: ko je izmislio «srčanu kap», izmislit će i nalaz ljekarske komisije, pa zašto onda pustiti da se žrtva još i kasapi. Pošteniji su u svojoj «žalosti» članovi Namjesništva i kraljica Marija, čiji su telegrami saučešća vrlo kratki i suhi, sasvim kabinetski». A još kad je začuo oproštajne riječi predsjednika vlade Dragiše Cvetkovića, koje je izgovarao u ime vlade, riječi vještačkog patosa, smučilo mu se.

               Rahmetlija je sahranjen u haremu Begove džamije pored mezara Ali-bega Firdusa, prvog predsjednika bosanskohercegovačkog Sabora iz l9l0. godine, zatim drugih velikana: Safvet-bega Bašagića, Hadži Džemaludina ef. Čauševića i drugih zaslužnih Bosanaca i Hercegovaca.

               Natpis na nišanima rahmetlije dat je na arapskom jeziku, čiji prijevod u cjelini glasi: «Sve je na svijetu prolazno. Stani kraj mirnih i šutljivih grobova i nabrajaj koga sve znaš da je bio živ od siromaha i gospode! Promisli i otresi si svih želja, koje su samo varka, te živi bez njih slobodno! Zar ne vidiš da nevjerno i varavo vrijeme ruši i obara sve što neporušeno stoji? Zar nijesi vidio kako vrijeme postupi sa vlasnikom ovog groba, visokim ministrom Mehmedom? Iznenada ga je napala smrt i otela iz udobnog života kada je uživao u časti i gospodstvu, kada su ga pristaše pokorno slijedile i svaki se povodio za njegovom pameti i mišljenjem. Godine l358. legao je u ovo svoje počivalište. Od nas nek mu je na hiljade pozdrava, a od milostivog Boga neizmjerna milost!»

                                                            *

               Dva mjeseca nakon ubistva idejnog vođe bosanskohercegovačkog muslimanskog naroda, u vrijeme dok je ovaj svijet još bio u dubokoj žalosti i neizvjesnosti za svoju sudbinu, potišten i nesretan sbog svoje sveukupne bijede, zaključena je nagodba o stvaranju Banovine Hrvatske kao autonomne jedinice u okviru države, čime je Bosna postala blago koje treba dijeliti. Trinaest bosanskohercegovačkih kotara Maček je već smjestio u hrvatsku banovinu; čekalo se još da mu suparnik definiše granice «srpskih zemalja» pa da se nagodba nađe u Narodnoj skupštini. Bez obzira što je to bio početak dijeljenja Bosne i Hercegovine i što je Maček izjavio kako to nije konačno razgraničenje, Muslimani su se digli na protesne zborove u svim krajevima a njihov predstavnik u vladi dr. Kulenović odmah je izišao iz nje. U pokret za autonomiju pokrajine u njenim historijskim granicama ušla su sva muslimanska društva i sve organizacije da bi svoje težnje posljednjeg dana ove godine objedinili kroz proglas Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine. Posvuda su nicali njegovi mjesni odbori. Po uzoru na gradove i sela su se priključila pokretu. U dobojskom kraju su se digla sva. U mjesnom odboru Male Bukovice najglasniji su bili Begovići, Derviš i Sakib, i Smailbegovići, Nurija i Ševket. Tamburaška sekcija mjesnog Kulturnog društva je svakodnevno gostovala po okolnim selima te i na taj način budila u ljudima optimizam i volju za otporom. Pokretu su se pridružili i bosanskohercegovački studenti koji su studirali na beogradskom i zagrebačkom univerzitetu, i ne samo Muslimani, nego i Srbi, Hrvati i Jevreji, oni mladići koji su vremenom tamo prihvatili ideje komunističke partije a jedna od njih je: autonomija Bosne i Hercegovine kao posebna politička jedinica, demokratija, nacionalna i vjerska ravnopravnost i jedinstvo bosanskohercegovačkih naroda. Slijedeći studente, na ulice Zagreba, Beograda, Splita, Mostara... i mnoštva drugih gradova, izišle su mase radnika. Svi su izražavali isto: nezadovoljstvo sporazumom Cvetković–Maček i ukupnom politikom vlade. Policija se brutalno obračunavala sa demonstrantima, hapsila i zatvarala, ali duh nezadovoljstva je jednako trajao.

               - Hoćemo li, poslije ovoga, izdržati pritisak podjele Bosne? - pitao je Sakib Derviša.

               - Za sada je to samo bučna galama - rekao je ovaj samouvjereno - više nagovještaj da komunisti ne miruju nego realna snaga koja će promijeniti stanje. Ja računam na nešto drugo. Moj optimizam dolazi otuda što očekujem opću revoluciju, koja će buknuti čim plamen rata zapali i nas. Odatle moja nada da do podjele neće ni doći.

               Derviš Begović je to rekao misleći na zbivanja koja su se u svijetu već nanizala tokom prethodnih mjeseci. Od prvog aprila je u Španiji, nakon trogodišnjeg građanskog rata u kome su republikanci izgubili bitku za demokratiju, zavladala diktatura zloglasnog generala Franciska Franka; Italija je okupirala Albaniju i Jugoslaviji ugrozila južnu granicu po cijeloj dužini, odakle je pojačavala antijugoslavensku propagandu velikoalbanske iredente i crnogorskih separatista; Njemačka je napala Poljsku a Engleska i Francuska objavile rat Njemačkoj; Liga naroda isključila iz svog članstva Sovjetski Savez zbog agresije na Finsku...

               Drugi svjetski rat, u svoj svojoj žestini, je počeo.