U dobar čas 6. maja ove godine navršilo se 152 godine od rođenja Safvet-bega Bašagića, jedne od onih ličnosti iz naše prošlosti koje nisu bile shvaćene u svoje vrijeme, niti su ih njihovi saputnici mogli razumjeti. Značaj i uloga Safvet-bega Bašagića u afirmaciji nacionalne svijesti i svih kulturnih historijskih vrijednosti relevantno je analizirana u naučnim krugovima tek u praskozorje demokratskih procesa, onda kada je ponovo trebalo rasplamsati nacionalni ponos, dostojanstvo i samobitnosti Bošnjaka. O Bašagiću se potom govorilo i pisalo sporadično i prigodničarski, sasvim dovoljno da ga se pozicionira kao jednog od naših velikana, sa svim njegovim vrlinama i manama. Na 150. godišnjicu rođenja Izdavačka kuća “Dobra knjiga” štampala je njegova Izabrana djela, a porazna je činjenica da nijedna od reizdanih knjiga nije objavljivana u posljednjih dvadeset godina. Rubaije su posljednji put objavljene 2000. godine, Trofanda 1997, a Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine i Misli i čuvstva nikada nisu imale druga izdanja.

Kao da su gledajući unaprijed ove bošnjačke samodestruktivnosti bili svjesni u Mostaru davne 1926. godine kada su štampali “Spomenicu na proslavu 55. godišnjice rođenja dr-a Safvet Bega Bašagića (Mirza Safveta) i 30. godišnjice njegovog pjesničkog i naučnog rada spojenu sa 20. godišnjicom Muslimanskog zanatskog udruženja 'Ittihad' u Mostaru”. Spomenica je štampana kao narodni dar već tada bolesnom pjesniku.

UVIJEK SAM GLEDAO NAŠU BUDUĆNOST!

“Ja nijesam nikada ni pomislio, da ću doživjeti od naroda ma kakvo priznanje za moj književni i patriotski rad. Vjerovao sam da će se to jednom dogoditi, ali istom poslije smrti više godina kada se nađe neko, koji će me razumjeti i vještim perom svratiti pažnju na moje patriotsko djelovanje i književni rad. Mene naročito veseli, što je inicijativa započela u Mostaru, u kulturnom središtu moje mile Hercegovine, u zavičaju Zijajie, Derviš-paša, Šejh juja i drugih svijetlih imena u istočnoj literaturi. Većina moga života prikopčana je za kulturni i prosvjetni rad naših slavnih djedova, i, vjerujte mi, da nijesam oronuo prije vremena pod udarcima sudbine, da bih zasnovano djelo priveo kraju i dokazao da su naši stari bili kulturniji nego naši susjedi, koji se danas razmeću s pjesnički okićenom prošlosti bez historijske podloge. Na tome, prema meni velikodušnom pokretu od strane 'Ittihada' najsmjernije zahvaljujem, jer je lijepo doživjeti makar i pod stare dane priznanje jedne skupine ljudi, koja znade cijeniti moje skromno kulturno djelovanje i stini književni rad, koji je potekao iz srca i namijenjen ljudima od srca. Do sada sam sve to smatrao običnom prigodnom rabotom, a od sada ću se tijem ponositi, jer mi je Vaše priznanje najbolji dokaz, da sam 'nešto' dobro učinio. I to će mi u mojoj teškoj bolesti dati dovoljno energije, da ne klonem duhom do zadnjeg časa. Vi ste me razumili, a ja u Vama vidim onaj dio moga naroda, u kome sam uvijek gledao našu budućnost...”, uz odobrenje Mostarcima da prirede najavljenu Spomenicu napisao je Bašagić.

Godišnjica je obilježena štampanjem Spomenice, u kojoj su radove o Bašagiću priložili Salih Baljić, Hamdija Kreševljaković, Ahmed Muradbegović, Ata Nerćes i Edhem Mulabdić, svečanom akademijom, svečanim zabavama i utakmicama mjesnih sportskih društava.

Spomenica, rijetko korištena čak i u naučnoj javnosti, sadrži vrlo važne i manje poznate biografske podatke o Safvet-begu Bašagići, kao i rijetko citirane Bašagićeve stihove. Tako će u proglasu javnosti organizatori navesti da je Bašagić imao lagodnu i mučnu, borbenu i slavnu prošlost, da su Bašagićevi stihovi o buđenju preporodne misli bili glavni pokretač širih narodnih masa, u ono vrijeme kada se osnivaju brojna društva, kada se “udaraju temelji najvećim zamislima kulturnim i socijalnim”, kada se sav kulturni i društveni život bosanskohercegovačkih muslimana hrani njegovim pjesničkim produktima.

“Preporoditelj društvenog života našega, vjesnik novog modernog doba je naš Mirza Safvet. I đače i zanatlija i marljivi muslimanski težak je osjetio toplinu i žar patriotske ljubavi svog pjesnika. U njegovim stihovima se odrazuje snaga, ljubav, ponos slavne prošlosti, imena svijetlih karaktera naše historije. Na slavi djedova podstiče bosanskohercegovačke muslimane na sklad i vrući rad u sadašnjosti. Probuđuje u nama svijest da poslužimo jednom sebi: Mi smo mali, al' u nama veliki se ponos budi, što smo drugim narodima, veliki je dali ljudi. Velik poput slave otaca, gord kao naša prošlost podstiče nas na vlastiti rad, da budemo sami za sebe veliki. Nesalomiv kao ljuti kamen, ponosit kao hercegovačke planine. I zato je naš, jer je kao takav poslužio našem narodu”, pored ostalog, navedeno je u javnom proglasu obilježavanja navedenih godišnjica. U tugaljivoj pjesmi Sumorne melodije, napisanoj tim povodom, Bašagić navodi udese vlastite sudbine, kako mu je supruga završila u ludnici, a on ostao s četvero dječice, od kojih je poimenice spomenuo trogodišnju Enisu, dvanaestogodišnju Almasu, na kojoj je stajalo cijelo kućanstvo, dok je za sinove kazao da su nestašni ne navodeći im imena. “Pa opet ja sve to ravnodušno snosim i sudbini svojoj junački prkosim”, u toj pjesmi napisanoj u Docu 26. 9. 1925. Bašagić iznosi detalje vlastite sudbine.

PONOS I SLOBODA

Nakon rodoslovlja porodice Bašagić, Kreševljaković se u tekstu pozabavio i Safvet-begovim biografskim podacima. Akcentirao je njegove probleme s matematikom i činjenicu da je “ispit zrelosti (maturirao)” položio tek 1895, deset godina od upisivanja u Gimnaziju, da je s Josipom Frankom i ljubljanskim načelnikom Tavčarem izvijestio Starčevića o polaganju kamena temeljca Starčevićevom Domu. Prve pjesme, još prije mature, prema Kreševljakoviću, napisao je još 1890. i objavio ih u Prosvjeti, Viencu, Nadi. Već je tada štampao nekoliko omanjih studija iz područja domaće historije. Tokom studija u Beču (1895–1899) energično je odbio potpisati izjavu o primanju stipendije, jer je ugovorom koji mu je ponudio “Stipendienrefernta” profesor Jagić trebalo da potpiše da će 10 godina služiti u Bosni i da neće biti član nijednog društva. Bašagić se srdačno zahvalio i rekao da on svoje slobode nipošto prodati neće. U Beču je živio životom o kakvom pjeva u svojim pjesmama. Radove je objavljivao u najboljim hrvatskim beletrističkim časopisima, a tekstove s historijskim temama u vlastitoj nakladi. Nakon povratka u Sarajevo odbio je ponude za posao kako bi dovršio započetu Kratku uputu u prošlost Bosne i Hercegovine. Prema Kreševljakovićevoj ocjeni, ta je knjiga uz Klaićevu historiju najstarijih vremena do pada Bosanskog Kraljevstva bila “temeljni kamen” za bosansku prošlost od 1463. Bašagićeva studija nije bila po volji austrougarskim vlastima pa je po Kutscherovom nalogu postala nekom vrstom zabranjene knjige. Kreševljaković kaže da je obustavljena.

Pokretanjem Behara Bašagić je oko sebe okupio sve bosanskohercegovačke ljude od pera. Dekretom Zemaljske vlade od 23. 5. 1900. postavljen je za profesora arapskog jezika u sarajevskoj Gimnaziji, gdje je ostao do kraja 1906. Dobio je otkaz, jer navodno nije izvršio neki profesorski ispit, a zapravo se bio zamjerio visokom činovniku Thallóczyju. Uz stalno pisanje, aktivno je učestvovao u osnivanju muslimanskih društava, prije svega “Gajreta”, “Elkamera”, “Muslimanskog kluba”. Ova su društva osnovana njegovom inicijativom i svima je on bio prvi predsjednik. Nakon otpuštanja iz službe, pokrenuo je političko glasilo Ogledalo, koje je izlazilo samo tri mjeseca. Ovaj je list s osobitim interesiranjem pratio ministar Burian i svaki uvodni članak za njega se morao prevesti. Kad je Bašagić zatražio dozvolu za izdavanje političkog lista, odmah je iza toga k njemu došao gimnazijski direktor i nagovarao ga da preda molbu i da će ponovo biti primljen u službu, ali on je to odbio u dva navrata. Takve okolnosti iskoristio je da se 1908. i 1909. ponovo vrati u Beč, da proučava stare rukopise. Tada je uradio i svoju disertaciju Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti. Na osnovu nje je 20. 5. 1910. promoviran u doktora “ex lignius islamiticis”.

Umjesto da preuzme osnivanje katedre za orijentalne jezike u Zagrebu, što su mu vlasti nudile, Bašagić je 1910. prihvatio kandidaturu i izabran je za zastupnika, a potom i predsjednika Bosanskog sabora. Do Prvog svjetskog rata u dvije sesije bio je potpredsjednik, a u dvije predsjednik tog Sabora. Od 2. 9. 1919. do svoje smrtonosne bolesti radio je kao kustos Zemaljskog muzeja. Bašagić se dugo vremena bavio mišlju da osnuje društvo za prevođenje i izdavanje djela glasovitih Bošnjaka i Hercegovaca koji su pisali na orijentalnim jezicima, osnivanje visokoškolskih ustanova i zavoda za proučavanje tih rukopisa itd. Sam se, koliko je to mogao, posvetio tom poslu. Kao rezultat tih napora jeste i prevod čuvenog djela Nizamu-l-alem Hasana Kafije Pruščaka, studija o Gazi Husrev-begu, itd. “Bašagić je u svojim znanstvenim djelima pjesnik jer, ma koje njegovo djelo pisano u prozi da čitamo, čini nam se da čitamo pjesmu. Sve što se piše od srca, prima se srca”, zaključuje Kreševljaković.

SLAVENSKO-ISLAMSKI TIP KULTURE

Ličnost dr. Bašagića, prema mišljenju Ahmeda Muradbegovića, nema samo lokalno muslimansko značenje, jer se radi o osobi opće jugoslavenske važnosti budući da reprezentira cijeli jedan kamen temeljac na kojem je sazdana naša narodna, rasna, nacionalna duša. “Naša je narodna duša izgrađena pod ukrštavanjem najoprečnijih, ali i najpotentnijih kultura: rimske, bizantisko-ruske, germanske i islamske. Islamsko-slavenski tip, koji se razvio u Bosni u komponenti naše rasne duše, nije od manje važnosti. Šta više njegovo je značenje time veće, jer se dominirao svojim krajem kroz čitavih pet stotina godina, kao suvereni gospodar, dok su ostali bili pod superiotetom onih, koji su unosili u njegovu psihu svoja kulturna uticanja. Bosanci su primili islam i njegovu kulturu, ali Bosanci su tu kulturu udesili prema svom rasnom slavenskom raspoloženju i u njezinim okvirima izgradili svoju narodnu poeziju, narodnu kulturu u smislu moralnih i etičkih principa i svog ekonomskog i društvenog poretka. Ta nova slavensko-islamska kulturna jedinica uzdigla se do tolike visine da je odlučivala tadašnjim ogromnim islamskim imperijem, upravljala njegovom sudbinom i dala njegovoj kulturi vidnih i postojanih stupova, koji su je držali na sebi kroz nekoliko punih stoljeća. Eto, taj tip je iznio i obradio u svim fazama njegove historijske veličine dr. Bašagić i kao liričar i kao dramatičar i kao historičar. On se, šta više, saživio s njim toliko da ga je produžio čak i u svoje doba”, ustvrdit će Muradbegović.

Analizirajući Bašagićevu patriotsku određenost, Salih Baljić u Spomenici citira stihove kako “od časne smrti za dom ništa slađe nije”, jer se, prema njemu, toj patriotskoj niti, transponiranom iz poznate izreke Abdulah-paše Travničanina Baš verum, bir taš vermem, odlikuje cjelokupan Bašagićev kulturni i naučni rad. “Mirza Safvet je i po obitelji i po rodu plemić. Ali ne plemić kule i dvorca, kome se kmet i raja klanja, nego plemić rodoljub, koji narod ljubi, s njim živi i osjeća, otadžbinu iznad svega cijeni, za nju sve pregara, za njenu čast i njeno dobro stradava i život žrtvuje”, navodi Baljić, ustvrdivši kako je Bašagić jedini koji je minulih 30 godina budio novu svijest u pokoljenjima bosanskohercegovačkih muslimana, čiji je krajnji cilj bilo buđenje ponosa i prosvjetljenje slobode. Naveo je stihove: “Kad bi zamijenili sablju s perom, mejdan s učilištem, mi bi opet velikani bili i vladali svojijem ognjištem.” Za Bašagića kaže kako je prvi Bošnjak koji je znao očuvati svoju individualnost, s kojim se završavala najvažnija epoha kulturnog buđenja.

VJERA ZDRAVOG RAZUMA I ČISTE SAVJESTI

U prikazu književne ostavštine Safvet-bega Bašagića Ata Nerćes, pored ostalog, kaže da niko bolje ne poznaje dušu bosanskohercegovačkog čovjeka. Stoga on svojim pjesmama uči i uzgaja narod u naprednom duhu i bodri na uzoran život. Takav je i u svojoj pobožnosti.

“On je dobar muslim, njegova je vjera u zdravu razumu i u čistoj savjesti. Između njega i Gospodara nema posrednika. Nije vjernik puke formalnosti, nego duše i srca. Nježni su njegovi osjećaji u svim pobožnim pjesmama. Mirza Safet je pjesnik borac. Čovjeku se borcu ne pristoji da se uzda u drugoga. On sebe cijeni, omjera svoju snagu i onda smjelo stupa u borbu za život”, piše Nerćes. Slatkoća Bašagićeve duše, intimnost i iskrenost njegovog plama, prema Edhemu Mulabdiću, privlačila je mnogobrojne prijatelje da se okupe oko njega, ne samo u njegovom domu nego i u životu uopće, još od njegovih đačkih dana.

“Safvetbeg bijaše svugdje glavni i bi jedan od pokretača”, ističe Mulabdić. Prisjećajući se osnivanja “Gajreta”, kaže: “Lahko bilo moguće da ta inicijativa ne uspije, ali je Bašagić razvio bajrak smjelo i nosio prvu odgovornost kao sazivač i pokretač. Njegova ličnost, njegovo ime imaju čudnu moć privlačnosti, svako i ukoliko nije svjestan ideje, s povjerenjem pristupa ondje gdje je Safvet. To se događa još i u vrijeme kad sav naš element bijaše okupljen u borbu za našu vjersku autonomiju, kada njegove vođe ne spadahu ni u kakvu drugu, makar čisto kulturnu i prosvjetnu akciju.”

Prisjetio se i ajeta i hadisa o važnosti nauke i obrazovanja, koje je Bašagić citirao u svom govoru na osnivačkoj skupštini “Gajreta”. Nakon što je “Gajret” u pet godina rada ostvario zavidne rezultate, predstavnici naroda što bijahu okupljeni u borbi za vjersku autonomiju proglasile su Bašagića, dodaje Mulabdić, nedostojnim. U štampi su se tim povodom pojavili brojni napisi njegovih oponenata da preuzmu “Gajret” u svoje ruke. To se i desilo na Skupštini 5. jula 1907, a Bašagić nijednom riječi nije pokazao negodovanje, samo je konstatirao kako je to izraz i manifestacija pobjede ideje “Gajreta” i općenito prosvjete, napomenuvši pri tome kako je “Gajret” do tada bio žarište čiste nenatrunjene islamske svijesti te kako gaji nadu da će ostati na toj visini. U svim svojim planovima, dalje navodi Mulabdić, Bašagić je bio posvećen omladini. Citirao je njegove misli: Narod je srce zemlje, a mladež srce naroda. “Evladuna ekbaduna”, rekao je Božiji Poslanik (Naša mladež naša su pluća). Ta pluća narod treba da uzgaja prema vremenu u kome ona živi, a H. Alija veli: Najbolje sredstvo da se mladež potakne na rad je udruživanje. Zato će, primjećuje Mulabdić, Bašagićeva predavanja u Gimnaziji biti prave akademije, gdje je bio više odgajatelj nego nastavnik.

“Safvetbeg je jedna rijetka pojava pogotovo u našim čednim prilikama, u našoj skupini Muslimana Bosne i Hercegovine. Po srcu jedna savršena dobrota. Koja gotovo graniči sa dječijom naivnošću, u svakom pogledu čelik karakter, aristokrata i džentlimen, u svojoj okolini društven i raspoložen na oko do bezbrižnosti, ali vazda spreman da plemenitu i naprednu narodnu akciju”, zaključit će Mulabdić. Na kraju Spomenice objavljena je i bibliografija Bašagićevih radova.