Jedna mala politička stranka rođena je iz nezadovoljstva. Zbog ličnog pozicioniranja njenih danas najistaknutijih kadrova, počevši od njenog predsjednika. Glavni moto tada bio je: "Ja nemam lične interese i pristupam Narodu i pravdi." Navodno, čak je i logo stranke za cilj imao proizvesti nešto novo u bh. političkom prostoru, oslanjajući se na odgovornost prema građanima.

Kad ono,  kako to već biva, političke stranke osnivaju se isključivo radi sticanja vlasti. U suprotnom, bile bi nevladine organizacije. U tom se smjeru otprilike kreće i nešto kao naznaka ideološke pozicije Naroda i pravde - pričamo kao da smo NVO, a žudimo za vlasti.

Kada je trebalo formirati Federalnu vladu nakon Općih izbora 2022. godine, samoprozvani lider, a zapravo samo predsjednik NiP-a Elmedin Konaković, tvrdio je da se sa HDZ-om u Federaciji BiH jednostavno mora. To je, zaboga, bila nužnost.

HDZ i SNSD za Konakovića su bili fantastična vijest i svakako nužnost i na nivou Vijeća ministara, kada je odlučio da sa pozicije bivšeg premijera Kantona Sarajevo i delegata u federalnom Domu naroda skoči direktno na poziciju ministra vanjskih poslova BiH.

Iako su skokovi prirodno bliski ministru koji je profesor sporta, Konaković je, baš onako bez ličnih interesa i sa punom odgovornošću prema građanima ove zemlje, odabrao biti jedan od državnih ministara, sa jedinom kvalifikacijom koja se za takvo nešto tokom godina profilirala: voli putovati. Svakako nešto "novo" u politici.

Plan Konakovića bio je jasan. SDP-ov Denis Bećirović u Predsjedništvu BiH preglasat će DF-ovog Željka Komšića i tako će Trojka sa HDZ-om i SNSD-om formirati državnu vlast.

On će se udobno smjestiti tamo gdje ga niko nikada, bez obzira na domete ega i sanjarenja, nije mogao zamisliti. Jer to je pozicija koja nudi fantastičnu vidljivost i mogućnost da skoro na sedmičnom nivou organizirate press-konferencije o svemu i svačemu, bez ikakvog konkretnog rezultata u vanjskoj politici. No, kao da je to uopće bio cilj.

Pa, SNSD i HDZ stalno nešto koče, zar ne? Konaković bi napredak, ali mu oni "ne daju". A šta će, morao je s njima u vlast. I to bi bila istina, osim što apsolutno nije.

Saučesnici u izdaji

Dodik će s Trojkom doći do slobode

Građani ove zemlje su na Opće izbore izašli nadajući se promjenama, a sve što su dobili jeste nazadovanje, čak i u onim aspektima gdje je rijetko ko smatrao da je uopće moguće praviti greške.

Od Konakovićevog Naroda i pravde dobili smo samo pojedince i nepravdu.

Za vertikalno pozicioniranje unutar institucija dovoljno je samo da budete odan stranački kadar predsjedniku NiP-a, da zaneseno pratite svako njegovo javljanje na društvenim mrežama te dijelite njegove statuse, dok je pravda ostala samo idealistički koncept. Kao da to uopće postoji.

"Narod i nepravda" doslovno su nam donijeli raspad sistema. I ne, nije niko drugi iz Trojke, u pokušaju da sebi priskrbi poene populizma, išao predsjedniku SNSD-a Miloradu Dodiku toliko puta "na noge" uz košarkaški teren kao što je to radio Konaković. Za njega je neki "reformirani" Dodik bio isti onaj koji je proizveo najveću ustavnu krizu u protekle dvije decenije, koji je koalicionim partnerima psovao genocid na sastanku u Konjicu i ko će se sjetiti šta sve još ne.

Sada, umjesto da sebe, kad već ne mogu druge, reformiraju, NiP-u se priviđa da drugi rade ono što su predstavnici te stranke napravili prije četiri godine.

Toksičan odnos

Konaković pokazuje "ko je gazda u kući", a Nikšić mu se opet ne javlja na telefon

Političke halucinacije dijagnoza su djelovanja stranke koja doslovno nema šta ponuditi onima kojima se obraća kao biračkom tijelu, jer je sve odveć rečeno, napisano, pa čak i otpjevano. NiP je stranka koja se tokom samog mandata na vlasti nekako uspjela raspasti. Kuriozitet u bh. političkoj historiji.

Državni zastupnici NiP-a prešli su u druge stranke onda kada su vidjeli da je đavo odnio šalu i da sa Konakovićevim egom ova država samo u mašti može napredovati.

Iza gromoglasnih najava i zamisli nekog novog političkog morala ostala je samo ljuštura. Privatizirana stranka u službi jednog čovjeka i njegove diplomatske fotelje. Narod je shvatio da je pravda iz naziva stranke bila tek marketinški trik, a država ostala taoc političkog amaterizma. Narodu nepravda, Konakoviću pozicija. To je to od stranke koja je obećavala mnogo, a rasprodala sve.