Prije dvadesetak dana Jerusalem je potreslo nasilje kada su grupe jevrejskih ekstremista divljale palestinskim kvartovima istočnog Jerusalema skandirajući “Smrt Arapima”. Prolazeći kroz grad, rulja je bacala kamenje na palestinske domove i napadala prolaznike za koje se sumnjalo da su Arapi ili ljevičari, čak zaustavljajući automobile duž glavne ceste sjever-jug koja dijeli izraelski zapadni Jerusalem od okupiranog istočnog Jerusalema kako bi provjerili jesu li vozači Jevreji ili Arapi, koji bi onda dobivali batine.

Nemiri su započeli prvih dana ramazana, kada su izraelske vlasti blokirale stepenice do Damašćanskih vrata Starog grada u palestinskom istočnom Jerusalemu. Naizgled proizvoljan, ovaj potez izazvao je višednevne sukobe između palestinskih demonstranata i izraelskih sigurnosnih snaga. Zatvaranje je posebno pogodilo nerve Palestinaca u istočnom Jerusalemu godinama podvrgnute marginalizaciji i denacionalizaciji od izraelske vlade, a ostalo im je malo prostora u gradu u kojem je sistematsko iskorjenjivanje palestinskih nacionalnih, građanskih i kulturnih institucija postalo službena vladina politika, piše Foreign Policy.

Policijsko nasilje bilo je jednostrano i rezultiralo je hapšenjima i premlaćivanjima palestinske omladine dok su jevrejski napadači uglavnom bili nekažnjeni. Izraelski ministar javne sigurnosti Amir Ohana, član stranke Likud izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, osudio je napade Palestinaca na Jevreje, ali nije spomenuo jevrejske izraelske ekstremiste koji su napadali Palestince u Jerusalemu.

Prizori su podsjećali na val napada ekstremističkih jevrejskih doseljenika početkom ove godine na Palestince na okupiranoj Zapadnoj obali, tokom kojih su izraelski vojnici često stajali skrštenih ruku.

Odgovor Washingtona na nasilje bio je posebno prigušen. Dok su jevrejski izraelski ekstremisti napadali Palestince u Jerusalemu američki State Department objavio je generičku izjavu koja se obrušila na obje strane, odbacujući “retoriku ekstremističkih demonstranata” i pozivajući na smirenost, ali ne uspijevajući identificirati ekstremiste ili njihove mete. Washington i dalje čvrsto poriče rastući trend ekstremizma u izraelskoj politici i društvu.

Glavni poticatelji ekstremističke rulje u Jerusalemu bili su članovi Lehave – jevrejske supremacističke organizacije, koja je sve aktivnija u posljednjem desetljeću. Uz podršku ekstremističkih članova Kneseta, Itamara Ben-Gvira i Bezalela Smotricha iz stranke Otzma Yehudit (Jevrejska snaga), rulja okupljena oko Lehave izašla je na ulice kako bi, prema njihovim riječima, “vratila jevrejsko dostojanstvo” napadima na Arape i ljevičarske Jevreje.

I Lehava i Otzma Yehudit svoju inspiraciju crpe iz učenja Meira Kahanea, ekstremističkog rabina rođenog u Brooklynu, izraelskog političara koji je, između ostalog, pozvao na protjerivanje Palestinaca iz Izraela. Prije atentata na njega 1990. godine, Kahaneova politička stranka, poznata kao Kach i njeni razni ogranci, bili su zabranjeni u Izraelu zbog poticanja na rasizam, a američki State Department imenovao ih je stranim terorističkim organizacijama (FTO).

Najgore je tek došlo. Jevrejski izraelski ekstremisti isplanirali su svoju provokaciju u džamiji Al-Aqsa na 27. noć ramazana, najsvetiju noć muslimanskog kalendara. Bilo je najavljeno da će se okupiti na ovom svetom muslimanskom mjestu, gdje se u posljednjim danima ramazana obično okuplja veliki broj palestinskih vjernika. Ono što su najavili, to su i učinili. Dva dana traju nemiri iza kojih je ostalo približno 300 povrijeđenih Palestinaca.

Izraelska se politika već godinama neprestano pomiče udesno, to je trend koji postaje sve očitiji sa svakim krugom izbora. Činjenica da je Izrael stalno u izborima u posljednje dvije godine, samo je pojačala kontrolu desnice nad izraelskom politikom.

Otkako se Netanyahu vratio na vlast 2009. godine, nakon premijerskog mandata 1990-ih, izraelske vlade stalno su se pomicale udesno, dok se izraelski premijer sve više oslanja na rastući utjecaj krajnje desnice i nagodbama s njima održava svoju vladajuću koaliciju. Upravo je Netanyahu posredovao u dogovorima kojima su jednom zabranjeni kahanisti vraćeni u parlament 2019. i 2021. godine. Ekstremisti, koji su nekoć bili spušteni na marginu izraelske politike, sada su na moćnim položajima u Knessetu i vladi.

Izraelsko javno mnijenje slijedi slične trendove. Anketa istraživačkog centra Pew iz 2016. godine pokazala je da se 48 posto izraelskih Jevreja slaže s izjavom da “Arape treba protjerati ili premjestiti iz Izraela”. Podrška je bila posebno velika među ortodoksnim (71 posto) i ultraortodoksnim (59 posto) stanovništvom. Ovaj rastući neliberalizam ogleda se i u donošenju zakona o nacionalnoj državi iz 2018. godine, to je kvaziustavna mjera koja predviđa da pravo na samoodređenje u Izraelu pripada isključivo Jevrejima. Tako je 1,2 miliona palestinskih građana Izraela učinjeno građanima drugog reda koji se ništa ne pitaju, kao ni 4,5 miliona Palestinaca koji žive pod izraelskom vlašću na okupiranim teritorijima bez ikakvih građanskih ili političkih prava.

Desničarske vlade u Izraelu predane su snu o “Velikom Izraelu” i isključuju šanse za dogovoreno rješenje spora dviju država, one teže snu o velikoj državi između rijeke Jordan i Sredozemnog mora, one žele trajnu izraelsku vlast nad pet miliona Palestinaca bez državljanstva i bez ikakvih prava, što je navelo brojne izraelske i međunarodne grupa za ljudska prava da zaključe da je Izrael kriv za apartheid.

U međuvremenu, projekti koji su se nekad smatrali crvenim linijama, poput takozvanih naselja “Sudnjeg dana” u Jerusalemu i uklanjanja cijelih zajednica u ovom gradu i dijelovima Zapadne obale, sada se ozbiljno zahuktavaju. Prošle sedmice stotinjak Palestinaca iz osamnaest porodica bilo je prisiljeno napustiti svoje domove u kvartu Sheikh Jarrah u istočnom Jerusalemu, što je izazvalo još jedan krug nasilja koji izraelski ekstremisti ponovno iskorištavaju. Iako su evropski i britanski zvaničnici osudili nasilne deložacije, administracija Joea Bidena upadljivo je šutjela. Bijela kuća daje zeleno svjetlo deložacijama ostajući po strani.

I Kahane i pokret koji je iznjedrio rođeni su i uzgajani su u Sjedinjenim Američkim Državama, kao što je bio i najozloglašeniji Kahaneov učenik Baruch Goldstein, doktor rođen u Brooklynu koji je 1994. godine masakrirao 29 Palestinaca u džamiji Ibrahimi u Hebronu u Palestini. Danas je Lehava, čije je finansiranje i dalje obavijeno tajnom, povezana s različitim mrežama u Sjedinjenim Američkim Državama.

Iako su se izraelski politički trendovi uvijek odražavali u domaćoj američkoj politici, rastuća sinergija između izraelske i američke tvrde desnice posebno je jaka. Ni u jednom trenutku to nije bilo očitije nego za vrijeme administracije bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa koja je naporno radila na uklanjanju međunarodnih normi i jačanju trajnosti okupacije Zapadne obale i tamošnjih naselja.

Primjerice, bivši američki ambasador u Izraelu David Friedman, glavni arhitekta Trumpove politike, nije skrivao da podržava izraelska naselja, uključujući i najosjetljivija područja istočnog Jerusalema. Niti je skrivao svoj ideološki afinitet prema radikalnim naseljenicima.

Kongres je također igrao ulogu u legitimiranju izraelskih ekstremističkih glasova, kako nespremnošću da ih osudi ili pozove na odgovornost – kao što to rutinski čine, naprimjer kada su u pitanju Palestinci – tako i aktivnim dočekom čelnika doseljenika na Capitol Hillu. Činjenica da ekstremisti povezani s Kachom učestvuju na izraelskim izborima i bivaju izabrani u Knesset ne izaziva nikakav odgovor na Capitol Hillu, a to direktno legitimira izraelske ekstremiste i njihove stavove.

Ti bi trendovi mogli objasniti Bidenovu relativnu šutnju i nesklonost rješavanju pitanja Izraela i Palestine. Čak je i nedavna odluka Bidenove administracije da vrati prilično skromni i strogo proučavani paket pomoći Palestincima – mali udio američkog novca namijenjenog Izraelu – zazvala ogorčenost i hiperbolu Republikanaca u Kongresu.

Najvažnija stvar koju bi Washington mogao učiniti bilo bi da prestane gledati kroz prste izraelskim čelnicima. Nevoljkost Washingtona da Izrael pozove na odgovornost za bilo kakve ekscese – bilo u pogledu kršenja ljudskih prava protiv Palestinaca, nastavka širenja naselja, rušenja domova, deložacija ili drugih kršenja – dok istovremeno nastavlja štititi Izrael u svakoj prilici, potakla je osjećaj nekažnjavanja i trijumfalizma izraelskih čelnika i ekstremista krajnje desnice koji su itekako osnažili.